Slučaj Dževada Karahasana: Inventura kulturnog zaborava

Nedavno sam s kolegom, prijateljem i urednikom ovih novina Đorđem Krajišnikom lijepo razgovarala o trenutnoj regionalnoj književnoj klimi, čije su se tendencije ovih dana ponovo propitivale i još se propituju, a povodom polemike o izboru stotinu najboljih romana na našem četveroimenom jeziku koji su organizovali portal Velike priče i Nedeljnik. Na listi, sastavljenoj sabiranjem pojedinačnih izbora učesnika ankete, nije se našlo mjesto za niz važnih autora bosanskohercegovačke književnosti. Ipak, ovdje me ne zanima broj bosanskohercegovačkih autora koji su se našli na listi niti namjeravam subjektivni izbor čitalaca tretirati kao teoriju književnosti ili objektivnu procjenu književnih vrijednosti jer je to naprosto besmisleno. Takve liste imaju svoja ograničenja, zavise od čitalačkih iskustava i nikako ne mogu biti konačan sud o književnom kanonu.

Prekinute čitalačke veze

U tekstu “Književnost na sto metara” upravo Krajišnik, umjesto da rezultate ankete tretira kao konačni dokaz nekakve marginalizacije, ukazuje na prekinute čitalačke i izdavačke veze i na odgovornost domaćih izdavača, urednika, kritičara, univerziteta i kulturnih institucija. Zajednički jezik ne znači automatski i zajednički čitalački prostor, a polemika oko izbora me ponukala da se zapitam šta se događa s djelom jednog našeg pisca čiju književnu ostavštinu nakon smrti preuzima institucija izvan zemlje u kojoj je nastala? Riječ je o Dževadu Karahasanu, a to je pitanje Krajišnik spomenuo i u spomenutom tekstu za Novosti, pa se naš razgovor, između ostalog, dotakao i pitanja odnosa prema književnoj ostavštini. Slučaj Dževada Karahasana čini mi se mnogo važnijim od rasprave o tome ko je uvršten, a ko izostavljen s jedne liste jer dok se mi prepiremo o književnoj vidljivosti, ostaje pitanje jesmo li uopšte stvorili institucionalne i kulturne uslove da svoje pisce čitamo i sačuvamo. O ovoj temi pišem i iz donekle ličnog razloga: Dževad Karahasan bio je moj profesor, ali ta činjenica ne mijenja književnoistorijski značaj njegovog djela niti me oslobađa potrebe da o njemu probam pisati kritički, a i mislim da ovom pitanju daje i jednu neposredniju dimenziju.

Vijest da je književna ostavština Dževada Karahasana završila u Institutu “Franz Nabl” za književna istraživanja Univerziteta u Grazu svakako je još jedna potvrda međunarodnog ugleda pisca čije je djelo odavno prešlo granice jezika na kojem je nastalo. Univerzitet u Grazu osigurao je sredstva za otkup i očuvanje njegove arhive, u kojoj se nalaze rukopisi, bilješke, različite verzije tekstova i bogata bibliografska građa. Međutim, kako je moguće da je jedna evropska institucija prepoznala vrijednost Karahasanove ostavštine i preuzela odgovornost za njeno očuvanje dok se u Bosni i Hercegovini nije pojavila institucija spremna učiniti isto? Ustvari, itekako moguće i vrlo stvarno.

Prema riječima njegove supruge Dragane Tomašević-Karahasan, iz Graza su interes za otkup ostavštine pokazivali još prije desetak godina, ali Karahasan tada nije želio da je proda. Nakon njegove smrti, čekala je dvije godine da se neko iz Bosne i Hercegovine javi i pokrene razgovor o njenom preuzimanju, ali niko se nije javio. Tek nakon toga odlučila je prihvatiti ponudu iz Graza, a u toj hronologiji događaja još jednom se potvrdilo da domaće institucije nisu pokazale inicijativu jer ih naprosto za to nije briga. Naše se kulturne institucije mnogo lakše snalaze u prebrojavanju krvnih zrnaca, utvrđivanju nacionalne pripadnosti, raspodjeli simboličkih priznanja i njegovanju ličnih i interesnih mreža nego u ozbiljnom bavljenju kulturom i književnošću. U tom svijetu pisac je često samo ime koje se može prisvojiti, ali je rijetko autor čije knjige treba čitati, tumačiti, objavljivati i sačuvati. Odatle i taj apsurdni raskorak: Karahasan je za domaću javnost dovoljno važan da ga se povremeno proglasi jednim od najvećih naših književnika, ali očigledno ne i toliko važan da bi neka institucija preuzela odgovornost za njegovu rukopisnu ostavštinu. Institucionalni prioriteti, šta ćete.

U raspravama koje su uslijedile nakon vijesti o odlasku ostavštine u Graz čula su se i objašnjenja o nedostatku novca i slabim kapacitetima domaćih ustanova. Ali priznajte, teško je prihvatiti da je novac jedino ili presudno objašnjenje. Ostavština pisca takvog značaja zahtijeva svijest o tome da se kulturno naslijeđe ne može sačuvati deklarativnim pozivanjem na nacionalnu književnost. Ako se za takav posao nije mogla pronaći ni inicijativa, onda je od budžeta puno veći problem u načinu na koji razumijemo svoju kulturu. A taj način je, složićete se, temeljno pogrešan i kao takav, bojim se, dobro zacementiran. Mi ćemo i dalje međunarodna priznanja koristiti kao dokaz našeg kulturnog značaja, dok ćemo konkretan posao prepuštati drugima.

Dodatni problem predstavlja činjenica da se ni nakon Karahasanove smrti 2023. godine nije uspostavio trajan i sistematičan program obilježavanja njegovog djela. Istini za volju, bilo je komemoracija i najava različitih inicijativa, ali se najavljivani projekti fondacija i nagrada nisu pretvorili u kontinuiranu praksu. O godišnjicama se povremeno govori, ali takva sjećanja ne mogu zamijeniti dugoročan rad na proučavanju i predstavljanju njegovog opusa. Tu je, dakle, odgovornost i na književnoj sceni koja se prečesto zadovoljava konstatacijom da je Karahasan bio veliki pisac, a mnogo rjeđe nam nudi nova izdanja njegovih djela ili se upušta u njihovo čitanje, tumačenje, kritičko preispitivanje.

Posebno je porazno što se radi o piscu čiji značaj ne treba dokazivati jer je Dževad Karahasan bio jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih i evropskih književnika, autor čija su djela prevođena na dvadesetak jezika, dobitnik brojnih međunarodnih priznanja, među kojima su Goetheova nagrada grada Frankfurta i Leipziška književna nagrada za evropsko razumijevanje. Njegov književni opus obuhvata romane, pripovijetke, eseje i drame, a njegov značaj teško je svesti na biografsku činjenicu da je bio pisac iz Sarajeva koji je preživio opsadu i dio života proveo u inostranstvu. Karahasan je izgradio prepoznatljiv književni svijet u kojem bosanskohercegovačko iskustvo postaje polazište za promišljanje evropske istorije, kulture, religije, nasilja i ljudske prirode.

Romanom “Istočni diwan” (1989) pokazao je kako se istorijski materijal, različiti tekstovi, pripovjedne perspektive i filozofska promišljanja prepliću u složenu cjelinu koja nudi promišljanja o odnosu Istoka i Zapada, tradicije i modernosti, moći i znanja. U “Šahrijarovom prstenu” (1994) pripovijedanje se uspostavlja kao način da se iskustvo sačuva od zaborava i da se uspostavi veza između pojedinca i svijeta koji ga okružuje. “Možda i najbolji roman o ratu, a gdje se rat ne spominje”, rekao je Đorđe Krajišnik jednom prilikom. Njegova proza odbija pojednostavljenu sliku Bosne kao vječne pozornice sukoba različitih civilizacija i umjesto toga, sa iznimnim osjećajem za ironijski otklon, pokazuje koliko je svakodnevni život složeniji od političkih i ideoloških podjela kojima ga naknadno pokušavamo objasniti. U “Noćnom vijeću” (2005) otvara se pitanje odgovornosti, pamćenja i naslijeđa nasilja, dok trilogija “Što pepeo priča” (2016), posvećena Omaru Hajamu, pokazuje piščevu sposobnost da kroz istorijski udaljene likove i epohe govori o trajnim ljudskim dilemama: odnosu znanja i moći, smrtnosti, strahu i slobodi.

Nevini i krivci

Jednako je važan i njegov esejistički i memoarski opus. U knjigama “O jeziku i strahu” (1987), “Dnevnik selidbe” (1993), “Dosadna razmatranja” (1997) i “Knjiga vrtova” (2004) Karahasan se bavi pitanjima koja su daleko od usko književnih. Tu su jezik, kultura, grad, pripadanje i strah kao neraskidivo povezani fenomeni, a književnost način da se ispita kako istorijske okolnosti ulaze u čovjekovu svijest i mijenjaju njegov odnos prema drugima. “Dnevnik selidbe” posebno je važan za razumijevanje iskustva Sarajeva i egzila, dok “O jeziku i strahu” pokazuje koliko je jezik podložan političkoj manipulaciji i koliko se lako pretvara u sredstvo isključivanja.

Karahasanova književnost nikada nije pokušavala Bosnu učiniti razumljivom tako što će je svesti na nekoliko prepoznatljivih simbola niti se zadovoljavala podjelom svijeta na nevine i krivce. Uvijek je insistirala na složenosti i na odgovornosti pojedinca unutar kolektivnih katastrofa, a u vremenu u kojem se književnost često procjenjuje prema tome koliko uvjerljivo zastupa neku unaprijed prepoznatljivu političku ili identitetsku poziciju, Karahasanovo djelo podsjeća na to da je književnost prostor susreta s onim što nam je strano.

Neugodna ironija cijelog slučaja sadržana je i u tome da je Karahasan decenijama pisao o granicama i nemogućnosti da se svijet razumije kroz pojednostavljene podjele i nastojao uspostaviti razgovor između različitih tradicija i iskustava, a kada je trebalo sačuvati materijalne tragove tog rada, domaće institucije nisu uspjele uspostaviti ni najosnovniji razgovor s njegovom porodicom. Dok se u javnosti i privatno nastavlja raspravljati o tome ko pripada zajedničkom književnom kanonu, ko je trebao završiti na kojekakvim listama, ostavljam ovaj tekst kao otvoreno pitanje koliko smo sami učinili da djela naših pisaca budu čitana i sačuvana, ali i kao omaž jednom od najznačajnijih, ako ne i najznačajnijem književniku bosanskohercegovačke proze modernog doba.