Zaljubljeni rječnik o sreći

Za neupućene, glavna osobina Jean-Paul Enthovena (1949, Mascara, Alžir), autora “Zaljubljenog rječnika o sreći”, je da je bio momak Carle Bruni (1967, Torino). Osim što je bila top model i skladateljica, navodno je svojevremeno ljubovala sa Mickom Jaggerom. Pripisuju joj se avanture sa nekoliko likova naročito zvučnih imena, a jedno od njih je i aktualni predsjednik SAD-a, mada sve navodi da je DT, hvalisavo, osobno izbacio informaciju u eter.

Ništa ozbiljno

Ne može čovjek ne primijetiti, iako to nije tema ovog teksta, da Carla Bruni ima biografiju prepunu neočekivanih obrata: u njenom rodnom listu piše da je kćerka kompozitora i bogatog industrijalca Alberta, prezimena Bruni Tedeschi (1915-1996), i glumice i pijanistice Marise Borini (1930). Međutim, januara 2008. Maurizio Remmert (1947), poslovni čovjek nastanjen u Brazilu, otkrio je da je on biološki otac Carle Bruni. Njena majka - taj podatak matičnog ureda rođenih nije promijenjen - i Maurizio Remmert su se sreli u Torinu i dugo živjeli u ljubavi: tako je rođena Carla. Biološki otac je izjavio da je Alberto Bruni Tedeschi znao za taj podatak, a Carlu je uvijek tretirao kao vlastitu kćer, koja je od majke saznala ko joj je otac neposredno pred njegovu smrt.

Carla je jedno vrijeme bila u ljubavnoj vezi za izdavačem i filozofom Jean Paulom Enthovenom, sve dok nije upoznala njegovog sina Raphaëla, koji je tada bio u braku sa Justineom, kćerkom Bernard-Henry Lévyja: Enthoven stariji i Bernard-Henry Lévy su bili (i ostali) najbolji prijatelji. Nakon kratkog vremena Carla je sa Raphaëlom rodila sina, i tako je njen bivši momak postao djeda njenog djeteta. Justine Lévy je 2004. objavila knjigu “Ništa ozbiljno”, u kojoj je opisala teško razdoblje nakon razvoda od Raphaëla. Knjiga je u roku od mjesec dana postala bestseller, prodata je u 100.000 primjeraka, a Justine je Carlu nazvala - terminator. Carla je sa Raphaëlom bila sedam godina, a poslije se udala za Nicolasa Sarkozyja.

Zapamćen po izjavi: “Ne zaboravite nikada da istina uvijek ima jednu nogu u suprotnom taboru”, Jean Paul Enthoven je sve perturbacije uspješno preživio, nastavio biti urednički savjetnik u tjednicima Nouvel obs i Le Point, i objavljivati knjige, poput “Posljednja žena” (2005), skupa sa sinom Raphaëlom “Zaljubljeni rječnik o Marcelu Proustu” (2013), “Ono što se dopadalo Blanche” (2020) – ukupno 22, a krajem avgusta ove godine, kod izdavača Plon, objavio je “Zaljubljeni rječnik o sreći”. Rječnik ima 576 stranica. Izdavač je naveo da autor istražuje 1001 veliku i malu radost, ispreplićući epizode, koncepte i likove iz filozofije i književnosti, od Seneke do Stendhala, evocirajući mitove, legende i sjećanja, sve što podupire i legitimira njegovu viziju radosti, i zagovara kontemplativnu vedrinu naspram melankolijā suvremenog doba. “Sreću treba voljeti – čak uprkos njoj samoj – i to odlučno. Zašto je sreća – najviše dobro – koje se dugo smatralo krajnjim ciljem cjelokupnog postojanja, stekla tako loš glas među suvremenim ljudima?” Citirao je Stendhala (1783-1842, “Crveno i crno”): “Mogao bih ispisati cijele knjige kad bih se latio opisivanja svih očaravajućih sjećanja na stvari koje sam vidio.”

Nakon što sam svojski prelistala knjigu, a poznavajući turbulentni podatak opisan u uvodu teksta, pretendujem da čovjek za sreću mora biti ili rođen, ili makar imati predispozicije, naročite talente, sklonosti i vještine, a nijedan rječnik mu ne može puno pomoći. Mada, “Zaljubljeni rječnik o sreći” je vrlo lijepo i korisno konsultirati, i ne samo kad zagusti.

Edicija zaljubljenih rječnika postoji od 2000. Prvi je bio posvećen lovu, a obrađene teme su Indija, more, Grčka, Egipat, pravda, Amerika, kuhanje, islam, opera, spektakl, mala zadovoljstva, znanost, vino, mitologija, vozovi, medicina, mačke, gastronomija, špijunaža, jezici, judaizam, kinematografija, pape, škola, diplomacija, monarhije, židovski humor…ukupno njih 150. Najbolje prodavani “Zaljubljeni rječnik” je onaj o vinu. Najneobičnija i najmanje očekivana tema ove edicije u mojim očima je sreća. A u tom smislu ni “Zaljubljenom rječniku o samoći” nema mane. Godišnje se ovih rječnika proda oko 250.000 primjeraka.

U jesenjoj seriji književnih nagrada 2026. “Zaljubljeni rječnik o sreći” Jean Paula Enthovena je dobio nagradu Renaudot za esej, jednu od najprestižnijih, a dodjeljuje se od 1926, u isto vrijeme i na istom mjestu kao Goncourt. Kao i Goncourt, koji iznosi 10 eura, nagrada Renaudot je simbolične naravi: poseban impakt ima na prodaju. U dugačkom nizu njenih nagrađenih ima nekoliko nobelovaca.

Autor je predstavio, među stotinu drugih, Alberta Camusa, Schopenhauera, Hemingwaya, Philippea Sollersa, i cijelu zbirku inteligentnih i radosnih gospođa, slavnih i anonimnih, i sve upotpunio anegdotama i uspješnim ljubavnim vezama, bez kojih bi se ovaj svijet dosađivao.

Sretnici

Prema Enthovenu postoje biofobi, depresivni mračnjaci, i s druge strane biofili, hedonisti koji vole život. Autor naravno spada u ove druge, i odabrao je svoje simbole: filmove “Slatki život” (La Dolce Vita) i “Veliku ljepotu” (La Grande Belleza), “Društvo mrtvih pjesnika”, i sunce, ljeto, kupanje u moru, pravilnu ishranu, tjelovježbu i sport (nogometnu utakmicu, dobro udarenu tenisku lopticu, smučarski spust u neutabanom snijegu…) Imam dojam da u mnoštvu pojmova autor nije smetnuo s uma ništa i nikoga: među natuknicama je i ljubav: “Moja glavna preokupacija. Moja temeljna težnja. Moj stalan, nepokolebljiv poriv. Gotovo isključiv izvor mojih zanosa. Jedina tema mojih knjiga, a pod uvjetom da pronađem dostojnog sugovornika, i mojih razgovora.” Kao odgovor na pitanje da li novac čini sreću, citirao je Françoise Sagan, koja se po potrebi sjećala da je novac ‘”dobar sluga, a loš gospodar”.

I zaključio: “Budući da sam povremeno provodio vrijeme s bogatim, vrlo bogatim ljudima, promijetio sam i to da oni priličito često ne posjeduju toliko svoj novac, koliko novac posjeduje njih. Riječ je o neobičnoj vrsti zatvora – onoj koju bi čovjek mogao pokušati svladati u nadi da će postati slobodan. Dovoljno je provesti nekoliko sati u društvu nekog milijardera da se shvati da je ta tvrdnja neosporna.” Tu su i cigarete, čokolada, razgovor, želja, dosada, feel good book – knjige koje popravljaju raspoloženje, ljubav na prvi pogled, životinje koje donose sreću, Emmanuel Macron, ljenost, stoicizam, yoga. Autor je opisao nesretno djetinjstvo u Alžiru, majku, prvi poljubac i svoju gospođu, Patriciju d’Arenberg, kojoj je posvetio Rječnik.

“Nema razlike između toga da čovjek bude sretan i toga da vjeruje kako to jeste. Sreća može biti sestra, dvojnica i čak posljedica iluzije. Oni koji su uvjereni da su sretni zaista jesu sretni. Poznavao sam ljude koji su se hvalili da ljube Veneru, a ljubavnice su im bile prave rugobe; one koji su umišljali da su Menuhin, a na violini su škripali i proizvodili samo pogrešne note; ili one koji su zamišljali da su vrhunski chefovi, a pripremali su nejestive splačine. Za njihovu sreću je potrebno vrlo malo. Oni su sretnici.”

Na početku knjige je citirao matematičara, filozofa i teologa Blaisea Pascala: “Ljudi oduvijek traže sreću, čak i oni koji se idu objesiti.” Znači da nam je ovakav rječnik neophodan.