Kolonijalnost uma

Ima jedan fenomen koji sam davno primijetio, ali nikad ga nisam tekstualno artikulisao, doduše, možda i jesam, ali ovlaš i usput. A taj fenomen zaslužuje naučnu studiju, paper – kako se to kaže modernizovanim našim današnjim jezikom koji je razapet između kompjutersko-engleskog i novih termina koje učimo čitajući anglo-američke tekstove. Čak će i ovaj pejper biti nedostatan jer nije ovakav fenomen nešto što se može tako lako artikulisati, između ostalog i zato što ne spada u teme koje će biti popularne. Danas, kada na socijalnim mrežama želiti naglasiti da idete protiv struje, da ćete (gluho bilo) mokriti suprotno vjetru onda napišete: "unpopular opinion". Time se želite ograditi od pljuvanja vašeg stava koje će brzo uslijediti što od ruskih botova, to i od normalnih, te "običnih ljudi".

Vjetar u leđa

Radi se o tome da je kod nas, a i u inostranstvu (izvan granica jezika koji razumijemo), uobičajeno da se slave ljudi iz agresorske grupe ili naroda (uslovno rečeno) samo zato što su odlučili da iskažu "unpopular opinion", bilo da će to uraditi kroz javnu gestu, performans, umjetnički rad, tekst ili će samo izreći svoje mišljenje na javnom mjestu. Ne znam otkud dolaze takvi porivi, ali znam da je Zapadna Evropa utemeljena na tome, pa će tako književne nagrade, recimo, odlaziti u zemlje gdje je ugrožena sloboda i ljudsko pravo – što još i mogu razumjeti. Jer se time daje podrška ljudima čija sloboda je ugrožena i čija su ljudska prava pogažena. Time se toj grupi ljudi koja se bori protiv dotičnog režima daje neophodan vjetar u leđa, kako nalaže jeftina metafora. I ne radi se samo o tome da će književne nagrade odlaziti u džepove ljudi koji se svojim djelom ili javnim nastupima bore protiv nepravde u svojoj zemlji ili etničkoj grupi, nego su tu i druga priznanja: filmske nagrade, nagrade za borce za ljudska prava, i ko zna gdje neće ova podrška nalaziti svoje mete.

Tako će, recimo, nagradu u jednom švicarskom gradu dobiti knjiga koja piše o našoj muci, knjiga koja je zaista dobra i vrijedna, ali nije bolja i nije vrednija od naših knjiga o našoj muci, jer Zapad uvijek voli (da li svjesno ili nesvjesno) pokazati svoj kolonizatorski, orijentalizirajući sentiment spram nas ovdje kojima valjda emocije poremete razum, pa naša djela nisu dovoljno kvalitetna da artikulišu sranje koje se prosulo po našim glavama i leđima. Uvijek će to biti neki zapadnjak koji će doći u našu zemlju, boraviti tu koju sedmicu i od toga će napraviti djelo koje će dobiti 75.000 švicarskih franaka. Međutim, naše knjige neće dobaciti do te cifre, jer smo mi, ipak, domoroci – nativni ljudi, da ne napišem: plemena. Čak i kad smo pristojni ("obučeni, obrijani, sređeni, inteligentni"), opet zaslužujemo nekog svog literarnog Lawrencea od Arabije da nas on oslobađa od traume u koju nas je zločin nad nama duboko bacio. Naša dobronamjernost je u tome što i mi sami volimo kad neko piše o nama, i to je isto logično. Sam sam uredio i objavio jednu takvu knjigu koja je dobila pomenute franke, i to je zaista značajna i poštena knjiga, ali mislim da ni moje knjige nisu ništa lošije, ali teško će me zapasti ona suma franaka. Jer i ja sam pisao o našoj traumi na takav način da je i Frankfurter Allgemeine Zeitung napisao: "Niko nikad nije pisao na ovaj način o traumi."

Ali nije to samo stvar nagrađivanja književnih radova diljem naše, njihove Evrope, jer mi smo definitivno izvan zidina, nego se isti kalup primjenjuje i kod nas, budući i mi sami to volimo raditi kako bi dokazali vlastitu tolerantnost, blagost i umjerenost, jer nam se stalno kači neka sumnja da nam izmjere krv i dokažu da je to najnečistija slavenska krv u kosmosu. Uvijek ćemo biti predmetom neke istrage jal krvi, jal poturica, jal islamista, fundamentalista i kakve sve epitete nismo dobijali dok su nas ubacivali u masovne grobnice. Uvijek je lakše ubiti zloduha i demona, naprimjer: nekog Zuhdiju i ženu mu Selvetu u nekom selu do kojeg se jedva dođe konjskom zapregom; ubiti ih onako na kućnom pragu, u civilnoj odjeći, po mogućnosti pobiti im sav rod i porod, i oni su civili i eno leže u travi; stoka je puštena, kuće su izgorjele, džamije su porušene. Tako se dešavalo istjerivanje demona, to jest nas samih, gdje god nas je naš "dobri i pošteni" neprijatelj uhvatio, a posebno su iskazivali umijeće iživljavanja i ubijanja onih koji su bili najopasniji među nama, a to su seljani Zuhdija i Selveta kao stvarni ljudi, i kao metafore.

I kad sve "to" prođe, jer o ratu se vole upotrebljavati neodređene riječi, eufemizmi, nerazumljive metafore ili ako ste moderni onda ćete reći: power struggle, tada ćemo morati dokazivati svoju tolerantnost i blagost s onom jednom Sidranovom glavom što nam je nisu otkinuli. Meni su nasreću obje ostale na ramenima, jer sam se s puškom u rukama borio od A do Ž trajanja rato-a.

To se ujedno i zove kolonijalnost uma, i svi pod njegovu kapu padamo, neko se otrgne ali većina je i dalje u matrici. Pa ćemo onda i mi nagrađivati i slaviti ljude iz agresorske grupe ili naroda, jer to je i logično pošto volimo da vidimo kako nas neko s druge, anam one strane brani i staje u našu zaštitu. I potpisnik ovih redova je to radio svjesno i s namjerom, ali samo kada je u pitanju književna izvrsnost. Opet, tamo u agresorskoj zemlji naše knjige ne stoje u izlozima, dobri ljudi među, uslovno rečeno, agresorskim narodom ni ne znaju da mi postojimo, jer, kažem, postoji kolonijalnost uma (među potlačenim, manje vrijednim) i oni kojima je kolonijalni pogled usađen, a da ga ni ne mogu primijetiti. On im je prirođen čak i kada su zaista dobri ljudi.

Tako će neko samo zbog imena i prezimena i svog javnog angažmana/pisanija biti slavljen ponajviše od naroda koji je bio meta agresije i genocida od agresorskog naroda (uslovno rečeno) kojem slavljenik htio – ne htio pripada. Tako će njihova patnja, onih koji pišaju protiv vjetra, zasjeniti našu i biće važnija od nje. To se također zove i kulturnom aproprijacijom. Neko će na tome izgraditi i karijeru. Ponavljam: to je i logično, da žrtve žele da vide kako neko s one strane ima empatiju za njihovo stradanje, ali šta s nama koji nismo žrtve i ne osjećamo se tako. Nas moj Muzafere ili Muzafera ko hebe.

Tolerantni i blagi

Palestinka Muna Hawwa u statusu na Twitteru piše o fami o filmu "Naza": "Primijetićete kako su Palestinci ubijani, ali su oni koji su ta ubijanja otkrili prikazani kao moralni heroji. Čak i filmska priča o našem istrebljenju druge prikazuje kao heroje, a društveno saznanje o zločinima postaje benefit za učvršćivanje ugleda tog društva (izraelskog). To je samo jedan od mehanizama kolonijalizma koji time želi sebi dati dodatnu legitimnost. (…) Palestinska krv nije materijal za obnovu reputacije njihovih krvnika."

Njen post je dosta duži, ali sam iz njega preveo ono što mi je padalo u oči, i što pogađa samu srž ovog teksta sviđalo se to nekome ili ne. Zaslužuje ovaj fenomen/tema više tekstova i društvenu raspravu o njima, koja se kod nas, nažalost, nikad neće desiti. Dok god imamo tu nasušnu potrebu za kolonijalnošću uma. I dok god budemo dokazivali kako smo tolerantni i blagi, uglavnom na vlastitu štetu i uštrb.

Ima onaj mim i fotografija koji prikazuju scenu s filmskog seta "Pasija" kada sjede jedan do drugog Mel Gibson, sređen, u hlačama, košulji, a do njega glumac koji glumi Isusa s trnovom krunom na glavi, krvav, izubijan i poderan, te Isus Gibsonu nešto objašnjava potpuno smirenog izraza lica. Od nas se očekuje da budemo takav Isus. Da sa otvorenim ranama pružamo ruke dobrodošlice čak i prema onima koji do juče, ignorantski, nisu ni znali šta se "desilo" u našoj zemlji i kolika je uloga njihove zemlje bila u tome.