Katalog promašenih investicija

Mati vazda drvi kako je opanjkavam u novinama, kako dodajem više nego što bi trebalo i kako nisam kadar jednu lijepu riječ o njoj napisati. Ili pišem da je gluva kao baterija topova, ili da je nesnosan saputnik bez obzira na dužinu putovanja, ili da je nemoguća za saradnju bilo koje vrste. Mater je samo donekle u pravu, jer sam ja dužan pisati onako kako jeste, a ne onako kako bi drugi željeli da bude. No, dobro: materi je prije nepar dana bio rođendan, pa da joj poklonim nekoliko nježnih stihova kojima se nije nadala…

Titin pravnik

Moja mati svašta jeste, ali još je više onoga što svašta nije, a u tom se skupu nalazi i podatak da nikada nije bila vozač. Sedamdeset je godina predeverala na ovom svijetu – neke su godine bile lakše, nekima ni ime ne treba pominjati – ali do vozačke dozvole nikada nije došla. Možda je tako i bolje, jer mati i sama priznaje da bi bila urnebesno loš vozač, ali taj izgovor je samo drvo iza kojeg se krije mnogo dublja i gušća šuma.

Tih je godina mati, a to su bile godine kada je mlad bio i njen otac, moj deda, a kamoli ona, upisala vozački. Deda je obećao da će joj kupiti auto čim položi, kao što je kasnije kupio auto ujaku kada je završio sa testovima i vožnjom. Mater se dohvatila gradiva pošteno, a nekoliko dana prije polaganja testova neko joj je sa margine šapnuo da su u katalog ubačeni novi saobraćajni znaci koji se odnose na vožnju auto-putem. Ona je odbila da stečenom dodaje nove detalje i samouvjereno je pristupila ispitu.

Na kojem je, naravno, istorijski pala, jer su pred nju spušteni upravo oni znaci koje je ona perolakim zamahom odbacila kao suvišak. Na drugi izlazak nije ni pomišljala, ali ne zato što nije voljela da uči – mati je bila klasični štreber kome knjiga, osim Krleže i ekonomike OUR-a, nije bila mrska – nego zato da joj moj ćaća ne bi utekao iz zagrljaja u koji je tek upao. Ljubav je tek uhvatila vazduha i mati se, kao i svako plašljivo čeljade, zeru prepala da joj to ptiče ne utekne iz gnijezda prije nego što nauči da leti.

Ni ćaća nije nikada položio vozački, ali njega nisam stigao da pitam zašto je odbijao da sjedne za volan. I kako su mi roditelji bili zakleti pješaci koji se tog staža nikada nisu odricali, bio sam osuđen na takvu sudbinu, ali je karakter pobijedio. U kasnim godinama, ali je pobijedio. Položio sam sa trideset i šest, prvo auto sam na poklon dobio pola godine kasnije, a potom sam prvo i pazario. No, dobro, vozački k’o vozački, auto k’o auto, lijepo je ako se ima, ali se bez toga nekako i može kroz život. Materi je povremeno nuđeno da ispravi grešku iz mladosti, čak su joj nuđeni i ključevi službenog auta kada je počela tarapana u Istočnoj Slavoniji, ali majka tvrda srca bila i od srca suzu ne pustila.

Rekoh već da moja mater Vesna jeste svašta i zaista svašta jeste. Između ostalog je i pravnik i to onaj Titin. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku, ona sigurno zna i dan i sat kada je položila posljednji ispit, a ja jedva i ovoliko. Ali, rekoh i to da moja mater Vesna – koju godinama zovem Zuhra, ali o tome neki drugi put – svašta nije, a između ostalog nije sudija. A mogla je da bude i to daleko lakše nego vozač. Ovaj put nije presudio ćaća, nije presudila čak ni ljubav, nego je presudilo… Čućete vi šta.

Mati je, dakle, u roku dala ispite, čini mi se da nijednu godinu nije obnovila i deda ju je gonio da polaže pravosudni ispit. Na obodu Novog Travnika bila je kafana koju je držao dedin jaran i u tu je kafanu, tačnije u njene zasebne odaje, dolazio vrh tadašnje države na poneku partiju pokera, dobru mezu i još bolje piće. Deda je znao gazdu kafane, gazda kafane je volio dedu i sve je bilo završeno u dvije riječi: mater će dobiti pitanja za ispit, njeno je da sjedne i ta pitanja nauči. Ne mora da bubači, ne mora da kopni nad zakonima i uredbama, sve je servirano, izvol’te u salonu.

Ali, opet moja mater mora na scenu. Ne može ona tako, jesu li svi oni pri zdravoj pameti, tako se pravosudni ne polaže, šta će reći ljudi, uvijek neko zna, takve se stvari ne mogu sakriti, šta ona da radi ako joj sutra u ruke dođe predmet s kojim ona ne zna šta će, ne može se za sudiju polagati tek tako, ne dolazi u obzir, ne i ne, stotinu puta ne, ako je stotinu puta malo, onda dvije hiljade puta ne, ukoliko bude polagala, polagaće kako je bog rekao, nije ona balavica, a ni to nije posao za neodgovorne, makar šta, da joj se to više nije pomenulo…

Pravednički monolog je zbunio dedu, vjerovatno je zbunio i vlasnika kafane koji je sve dogovorio, a bog bi ga znao šta su o svemu tome mislili članovi komisije sa kojima je sve već bilo završeno. To još nisu gledali, a nema šta im nije pred oči izlazilo. Tako je moja mati velikodušno odbila sudijsku platu, nakon toga bogami i sudijsku penziju, a samim tim je nestala mogućnost da imam mater na visokom položaju što bi mi omogućila da pišem šta hoću i kako hoću. Dvadesetak godina kasnije – možda malo manje, možda malo više – mati je odbila i drugu veliku ponudu nakon čega smo svi u familiji shvatili da je vrijeme za pretrage.

Nepristojna ponuda

Mati kaže da ni pod tačkom razno ne smijem da napišem ovo što ću napisati, ali ko mari? Ja sam dužan da saopštavam šta znam i šta mislim, ona je u penziji, ne može nam niko ništa, jači smo od subine. Elem, mati je radila odgovoran posao zbog kojeg je često bila na terenu u kojekakvim kontrolama. Bilo je to vrijeme ranjivo. Što bi rekao Joko Muždeka: Sve se more, sve se smije. Među onima koje je mater kontrolisala našao se i jedan koji je dobro stajao i koji je materi ponudio da izabere plac, a od njega su građevinski materijal i majstorske ruke. Mati se zblanula, a on je pošao odmah da objasni: ne mora ništa da uradi, ne mora da zažmuri, ne mora da sturi papir. Ništa se od nje ne traži, osim da izabere komad na kojem bi drugi ozidali njen kućerak.

Vozao je taj gazda zbunjenu Vesnu ljetnji dan do podne, gledali su plac ovaj i plac onaj, a moja je nesrećna mati pred sobom vidjela samo i jedino zatvorske rešetke. Čim ugleda plac koji je slobodan, ona na njemu vidi ženski zatvor u koji je bačena da krcka ostatak vijeka. Biti podstanar “do posljednjeg daha” ili prihvatiti nepristojnu ponudu? I nije neke dilema, ali džaba. Jednu je priliku mater propustila zbog ljubavi. Drugu zbog mladalačkog, treću zbog malo starijeg poštenja. Nisam neki materijal, ali mi se čini da su iz njenog periodnog sistema oni elementi koji u meni valjaju i traju.