GORAN DAKIĆ: Prije je bilo lakše

Naravno da je bilo lakše. Ne nama, nego njima. Mi smo morali u podrume i u arhive, valjalo nam je tražiti davne brojeve, najčešće ukoričene u godišnjake, otresati s njih prašinu i list po list tražiti ono što je zaboravljeno. Nekada je ono što smo tražili bilo na prvoj strani, nekada u dnu pete ili šeste; ponekad bi to bili intervjui koji su prelamani na dvije strane, a ponekad tek vijest “na stubac” preko koje bismo nemarno preletjeli.

Valjalo je tada ćoriti u polumraku kakve zapuštene i opore izbe i tražiti kada je, kome i povodom čega Milorad Dodik svojevremeno rekao da Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju u Haag. Prevrnuli bismo stotinu brojeva dnevnih novina dok ne bismo našli tek jednu jedinu Dodikovu rečenicu o slavi i SDS-u koju bismo kasnije počesto citirali. Listali smo i listali stranicu za stranicom u nadi da ćemo pronaći onu na kojoj Dodik priznaje genocid u Srebrenici.

Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka, veli Basara na početku “Fame o biciklistima”. Još su “beskrajnije” tajne novinskih arhiva; u njima nije sačuvana jedna, nego stotinu i jedna paralelna istorija ovdašnjeg političkog beščašća. Ti su listovi odavno požutjeli, neki su možda skroz izblijedjeli, pa je teško razaznati ko je šta nekada govorio. Ali ponekad se sve lijepo vidi, kao što se lijepo vidi šta je u julu 2013. godine govorio bivši i budući predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić. A govorio je, između ostalog, kako su kriminal i korupcija najveće opasnosti za Republiku Srpsku i kako je veliko srbovanje samo paravan za ogromnu krađu.

Stevandić je bio tada u SDS-u, baš kao i Kostadin Vasić, koji je iste te godine, ali u septembru, kao član Antikorupcionog tijela te stranke sumnjičio rukovodstvo Republike Srpske da su zajedno sa Litvancima iznijeli 1,2 milijarde maraka iz RS-a? Zar je moguće, pitao se Vasić tog 13. septembra 2013. godine, iznijeti milijardu i dvjesta miliona maraka iz Republike Srpske bez znanja Agencije za bankarstvo, bez znanja Poreske uprave, bez znanja inspekcijskih službi? Šta je, pita ogorčeni Vasić 2013. godine, radila Vlada Republike Srpske?

To je, eto, godina u kojoj su i takve stvari bile moguće, ali stvari su to do kojih nije lako doći i koje se vješto kriju u mračnim sobičcima malobrojnih arhivâ i još malobrojnijih novinskih fundusâ. Akteri tih davnih izjava ne priznaju prošlost, ali ih je ponekad lijepo podsjetiti na to šta su nekada bili, a šta su u međuvremenu postali. Sasvim je izvjesno da se ni Nenad Stevandić, ni Kostadin Vasić ne ibrete mnogo zbog ranijih verzija samih sebe, jer su politički preobražaj dobro naplatili, a u politici se, na koncu, jedino to računa.

Vrijeme hita ka svom kraju, a današnja slova gutaju ona jučerašnja. Ko bi znao da je davne i daleke 2015. godine Ognjen Tadić govorio kako je vlast predvođena SNSD-om postala oaza za mafijaše i kriminalce? Ili da je Darko Banjac - koji želi da bude ministar, a nije sposoban da čuva dvije mrtve buve - govorio kako Dodik i SNSD dave Republiku Srpsku i kako su upravo oni njeno najveće opterećenje? Bilo bi lijepo čuti šta današnji Banjac misli o nekadašnjem Banjcu. Ako su obojica uopšte kadri da izvedu neki zaključak neopterećen stidom.

Zato je njima nekada bilo lakše, a nama teže. Mogli su lakše da se sakriju, mogli su nesmetanije da podvale. Ko bi prevrtao prošlogodišnje brojeve, ko bi spuštao ruke u tone jedva vidljive prašine? Svaki je dan neki novi posao i ko će se vraćati starim ljubavima? Uostalom, možda se nisu nagore promijenili Stevandić i Banjac, možda se nabolje premetnuo SNSD? Sumnjam, ali i takvoj mogućnosti treba ostaviti otvorena vrata. Sve u svemu: ovoj slavnoj gospodi je nekada bilo lakše da prikriju tragove, nama teže da te tragove otkrijemo, ali su se vremena promijenila.

Lopta je sada na našoj polovini terena. Jedan klik je često dovoljan. Evo, recimo, pomenuti Stevandić: stajaće ga dobre muke i još boljeg znoja dok poništi ono što je govorio o studentima u Srbiji. Ako je ono iz 2013. zamalo zaboravljeno, ovogodišnje brukanje biće prenošeno s koljena na koljeno, ali ne zato što je narod bolji ili pismeniji, nego zato što sramota više ne može tako lako se da sakrije. Ono što je nekada bilo jedva dostupno, sada je u prvom planu i trebaće mnogo šmrkova da se operu ti bijedni grafiti koje su naši prvaci ponosno “malali” na zidu sopstvene političke gluposti.

Ili, recimo, Dodik koji više nije nadležan ni za šta, ali i dalje voli da ga svi za sve pitaju i da o svemu odlučuje. Davne svoje izjave danas možda i može proglašavati montažnim spletkama, ali kako će u montaži obrisati samoga sebe koji govori kako su studenti smradovi, strani plaćenici i domaći izdajnici? Tu ni Prointer ne bi pomogao, tu bi svi tenderi bili bezuspješni. Neće se oni sekirati mnogo zbog toga - da umiju da se sikiraju ne bi bili ono što jesu - ali će morati povremeno da se suoče sa onim što su bili i sa onim što su sada. Nema tu neke pretjerane razlike, ali će bar znoj prilikom tih susretâ biti iskren.