Booker za Harrisona vratio pitanje zašto se naučna fantastika potcjenjuje

Pobjeda M. Johna Harrisona na ovogodišnjoj dodjeli nagrade Booker izazvala je oduševljenje među njegovim čitaocima i kolegama piscima, ali i ponovo otvorila raspravu o odnosu književnog establišmenta prema naučnoj fantastici. Osamdesetjednogodišnji britanski autor nagrađen je za roman „The End of Everything“, nakon višedecenijske karijere tokom koje su ga, prema ocjenama njegovih poklonika, velike književne nagrade zaobilazile.

Harrison je izgledao zatečeno kada je u ponedjeljak navečer proglašen pobjednikom. Gaby Wood, izvršna direktorica Fondacije Bookerove nagrade, kazala je da je on prvi laureat koji dolazi iz svijeta naučne fantastike, iako su se raniji dobitnici, među kojima su Margaret Atwood, Kazuo Ishiguro i Ian McEwan, u svojim djelima uveliko oslanjali na taj žanr. Naučna fantastika rijetko privlači pažnju i drugih velikih nagrada, poput Pulitzera i Nobela. Nobelovu nagradu dobili su Ishiguro i Doris Lessing, ali ih se smatra književnim autorima koji povremeno pišu naučnu fantastiku, a ne autorima koji se isključivo bave tim žanrom. Kako navodi Guardian, to ih možda čini prihvatljivijim široj čitalačkoj publici.

Nagrada 81-godišnjem piscuBookerova nagrada prvi put dodijeljena piscu naučne fantastike

Pisac kojeg su nagrade zaobilazile

Među onima koji su pozdravili Harrisonovu pobjedu je China Miéville, koji je prošle sedmice osvojio nagradu Goldsmiths za spekulativni roman „The Rouse“, dug 1.200 stranica. Miéville je kazao da su čitaoci desetljećima s pravom ukazivali na to da je Harrison, posmatrano od rečenice do rečenice i od knjige do knjige, jedan od najvećih pisaca, iako to velike književne nagrade nisu pokazivale. Još 2002. godine napisao je da činjenica da Harrison do tada nije osvojio Booker pokazuje „bankrot i žanrovski snobizam književnog establišmenta, čiji se pripadnici međusobno tapšu po ramenu“.

- Oduševljen sam, zbog Harrisona i zbog književnosti, poručio je Miéville nakon dodjele.

Nobelovac Kazuo Ishiguro prisjetio se da ga je, kada se pojavio na britanskoj književnoj sceni, zbunjivalo to što je establišment naučnu fantastiku, kako je rekao, „ogradio i smjestio u geto“. Smatra da je takav odnos nanio stvarnu štetu razvoju književne proze u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sam je, kaže, osjetio slobodu da krene u tom pravcu tek početkom 2000-ih, nakon što je primijetio rad mlađih pisaca poput Davida Mitchella i Alexa Garlanda i zavidio im na njihovoj nadarenosti. Oni su, dodao je, očigledno bili nadahnuti naučnom fantastikom, stripovima i igrama. Ishiguro je istakao da njegova mentorica i učiteljica Angela Carter nije imala takve predrasude te je često koristila elemente naučne fantastike.

Ukazao je i na razliku između pokroviteljskog odnosa književnog establišmenta i pristupa filmu. Kako je rekao, čak su i najzahtjevniji kritičari filmove „Metropolis“ Fritza Langa, „2001: Odiseja u svemiru“ Stanleyja Kubricka i „Solaris“ Andreja Tarkovskog smatrali prekretnicama u historiji kinematografije.

Roman o vremenu u kojem živimo

Spisateljica i kritičarka Olivia Laing smatra da je književnom svijetu trebalo „sramotno dugo“ da shvati kako realizam nije nužan da bi se pisalo o tome kako je živjeti u kasnom kapitalizmu i savremenosti koja se raspada. Harrison je, prema njenim riječima, ovosedmičnom pobjedom konačno dobio priznanje koje zaslužuje. U nagrađenom romanu „The End of Everything“ na Zemlji se pojavljuju misteriozni vanzemaljski fenomeni nazvani iGhetti, koji sve više mijenjaju tkivo stvarnosti. Knjiga bi se mogla opisati kao roman o višestrukim krizama, a vanzemaljska bića mogu predstavljati vještačku inteligenciju, klimatsku degradaciju, politički haos, Brexit, neobuzdani kapitalizam ili sve to zajedno.

Iako sadrži futurističke elemente, roman je snažno usmjeren na sadašnjost, smatra pisac Michel Faber. Ispričao je da je, koliko je čuo, neko na dodjeli pitao Harrisona ima li „ikakva predviđanja za budućnost“.

– To je tipičan primjer nerazumijevanja onoga što najbolja takozvana naučna fantastika radi – rekao je Faber, opisavši roman kao „razjašnjenje budućnosti u kojoj već živimo“.

Prije osvajanja nagrade prodano je 13.400 primjeraka knjige, prema podacima NielsenIQ BookData. Ako se uzmu u obzir iskustva iz prethodnih godina, Harrison bi u narednim mjesecima mogao prodati još desetine hiljada primjeraka. Priznanje bi mu moglo donijeti i nove čitaoce, uključujući one koji su dosad bili skeptični prema naučnoj fantastici.

„Ne vjerujem u žanr“

Spisateljica Julia Armfield, koja je zaplakala kada je čula vijest o nagradi, Harrisonovu pobjedu vidi kao „veliku pobjedu za ozbiljnost žanrovske književnosti kao projekta“. Istovremeno, smatra je priznanjem književnosti koja se „opire dešifrovanju“.

Sam Harrison ove je sedmice u razgovoru za Guardian kazao: - Moj problem je oduvijek bio to što ne vjerujem u žanr.

Svoj roman opisao je kao djelo blisko naučnoj fantastici.

Kritičar i pisac Chris Power smatra da neke vrste pisanja čine rasprave o žanru manje važnim. Prema njegovim riječima, Harrison i u knjigama koje se jasnije mogu svrstati u naučnu fantastiku preispituje njene ustaljene obrasce i militarizam. Otkako je počeo pisati šezdesetih godina prošlog stoljeća, dodaje Power, uvijek je unosio nemir i remetio očekivanja. Spisateljica Isabel Waidner smatra da je Harrison prije svega „pisac kojeg čitaju pisci“, a tek potom autor naučne fantastike. U komercijaliziranoj izdavačkoj kulturi koja nagrađuje konvencionalnost, uključujući i ono što se može smatrati proizvoljnim žanrovskim pravilima, Harrison, kaže, piše djela koja pomjeraju unaprijed stvorene predstave o tome šta roman jeste.

Power smatra i da Harrisonovo stvaralaštvo pokazuje kako žanrovske oznake mogu biti korisnije za marketing nego za estetsko vrednovanje knjiga.

- Mnogi najzanimljiviji romani oduvijek su miješali te stvari, dodao je.

Pisac Jeff VanderMeer kaže da pokušava izbjeći raspravu o odnosu žanrovske i književne proze jer je smatra besmislenom, dosadnom ili nekorisnom. Ipak, važno mu je kada se u takvim raspravama, s bilo koje strane, složena književna djela svode na karikature ili kada one postaju način da se piscima uskrati pristup prestižu i čitaocima, bez mnogo veze s kvalitetom njihovog rada.

Power je u osvrtu na Harrisonove „antimemoare“ iz 2023. godine, naslovljene „Wish I Was Here“, autora opisao kao „najboljeg britanskog pisca za kojeg nikada niste čuli“. Tri godine kasnije Harrison je osvojio Booker, a njegovi čitaoci slave priznanje.

Waidner je njegov uspjeh sažela ovako:

- Njegova pobjeda je pobjeda za književnost, za nas i za ono što je među najugroženijim stvarima, mišljenje.