Dvije nane, dvije kućice i dječak čija presuda ne mora biti konačna

Taj dan je već bio težak sam po sebi. Završili smo podjelu pomoći u jednoj od škola, stigli kući, i zazvonio je telefon. Hitan poziv. Takvi pozivi stižu od prijatelja Putokaza, ljudi na terenu koji saznaju da je neka porodica na rubu opstanka, i to više nego većina stanovnika Ruande, koji su ionako na tom rubu.

Bez pola riječi, Suzana i ja smo rekli: idemo. Ponovo u auto. Makadam, brdo, proklizavanje i miris spržene lamele pratili su nas cijelim putem. U autu nam je jedan od prijatelja Putokaza, dijete koje je Putokaz odškolovao, ukratko objasnio kuda idemo i zašto.

Bosanac u RuandiKad roditelji zaplešu s djecom ili škola u kojoj je red oblik poštovanja

Prva kuća

Mala trošna zemljana kućica, ograđena živom ogradom od afričke biljke koja pri dodiru izaziva plikove na koži. Unutra mrak i tuga. Starija gospođa sjedi bez ičega pred sobom. Čeka unuku. Roditelji su joj umrli i tako su njih dvije ostale same na ovom svijetu. U kući prazno, ni traga hrane ni odjeće.

Dok razgovaramo, stiže unuka u školskoj uniformi. Šuti, to malo prelijepo stvorenje, zbunjeno našom posjetom. Nana objašnjava kad su i zašto umrli njeni roditelji, nepoznata bolest zbog koje su napustili ovaj surovi svijet.

Bosanac u Ruandi - dnevnikDva dječaka, jedna suza i soba u kojoj je mrak čak i usred sunčanog dana

Putokaz je dostavio osnovne namirnice. Nakon razgovora dogovoreno je da će nana prvo preuzeti starateljstvo nad unukom, pravno, jer to nije uradila od smrti roditelja, a papirologija se plaća. Pored potrepština, Suzana ostavlja novac za dokumente. Odlučuje i da će djevojčici biti bolje u kući Putokaza u selu Kivumu. Nana je u respektabilnim godinama, cijeli život radi kao fizički radnik u poljoprivredi, jer svoje zemlje za obradu nema. Kad se djevojčica useli u novi dom, promijenit će i školu i nastaviti školovanje, koje je u ovoj državi važnije od svega, jer je jedini izlaz iz totalnog siromaštva. Ni nana neće biti ostavljena. Nastavit će redovno primati pomoć Putokaza.

U tom trenutku Suzana nas moli da napustimo kuću. Ona ostaje sama s djevojčicom i njenom nanom. Muškarci idu van, a ja znam zašto i bez izgovorene riječi. Slijedi razgovor koji se ne vodi pred muškarcima, o tome kako zaštititi djevojčicu od onoga od čega se, nažalost, često nikako ne zaštite.

Bosanac u Ruandi, najteži danKiša nije sprala sramotu jer su iz škole nestale kokoši, a lopovi čekali

Stojim ispred kuće, osluškujem, strepim. Čekam da Suzana izađe, jer će mi sve reći njeno lice. Srećom, ovaj put na njemu nisam ugledao tugu. Dobro je. S tim smo napustili prvu kuću, uz obećanje boljeg života za još jedan mali život.

Druga kuća

Put nas vodi dalje, do još jedne porodice. Nije daleko, pa idemo pješke, jer je jednostavnije nego autom. Nosimo osnovne potrepštine.

Dolazimo pred kuću. Ne znam koliko je ta riječ prihvatljiva za taj objekat. Na zidu je registarska oznaka koju je ostavila lokalna vlast, znak da je u pitanju stambeni objekat koji će ući u neku statistiku i pokazati da većina stanovnika ima svoj dom. Ne pokazuje kakav je taj dom, niti može li se uopće tako zvati.

Unutra slična priča, nana i unuk. Ne ide u školu, još je premalen. Priča koja slijedi pokazuje da želja za pomoći nije uvijek dovoljna.

Bosanac u Ruandi i dvije školeBosanski inat u Africi ili krava koja nije htjela da bude samo poklon

Nana objašnjava kako su umrli roditelji dječaka koji šuti, naslonjen na zid onoga što zove domom. Umrli su od bolesti, ali ovaj put poznate: HIV-a. Oboje su, kaže, bili zaraženi dok se u majčinoj utrobi formirao novi život.

Suzana i ja razmijenili smo samo jedan pogled. Sve se u tom trenutku srušilo. Malo nevino stvorenje činilo mi se da je dobilo presudu prije nego što je udahnulo prvi zrak ovog svijeta. Presudu za tuđe grijehe, on koji svoje još nije ni stigao stvoriti. Sva bol svijeta bila je sažeta u tim prelijepim, nevinim dječijim očima.

Dječak je premalen za Putokazove programe, a i da nije, kako opravdati njegovo dovođenje u kuću s drugom djecom? Mala porodica, naravno, neće ostati bez redovne mjesečne pomoći. Ali sam tada pomislio da se i u humanitarnom poslu nekad mora priznati poraz.

Šutim i izlazim iz kuće. Do danas razmišljam o tom dječaku i pitam se zašto. Ne nalazim odgovor.

Šta kažu podaci

Kad sam se vratio među brojeve, shvatio sam da je moja slika iz tog trenutka bila zastarjela. To je slika iz devedesetih, ne iz 2026.

Bosanac u Ruandi, dan trećiSuze radosnice, krava i grupa lopova pred vratima seoske škole

Prema Ruandskom biomedicinskom centru, Ruanda je jedna od zemalja koje su dostigle ciljeve UNAIDS-a. Pokrivenost liječenjem iznosi oko 97 posto, a potisnutost virusa kod onih na terapiji oko 97,6 posto. Prijenos virusa s majke na dijete sveden je ispod dva posto, jer se trudnice univerzalno testiraju i skoro sve koje su zaražene dobijaju terapiju. Virus nosi oko 0,5 posto djece mlađe od 15 godina. Uz redovnu terapiju ljudi koji žive s HIV-om mogu živjeti dug i zdrav život. Ali to je samo zvanična priča, koja lijepo zvuči na nekoj vladinom internet stranici. Stvarnost je nažalost drugačija.

Prethodni pasus nažaolost ne znači da je sve u redu. Jedno nacionalno istraživanje djece na terapiji pokazalo je da se kod djece virus potiskuje slabije nego kod odraslih (68,8 posto u uzorku od 292 djece). Razlog su prekidi terapije, udaljenost zdravstvenog centra, neishranjenost. Zato dječak o kojem pišem nažalost jeste osuđen. Presudu bi mu mogla donijeti prazna posuda ili prazan kalendar posjeta ambulanti, a ne virus.

Bosanac u Ruandi, dan drugiSelo Birembo: Toaletni papir kao ukras i kašika koja prekida lanac infekcije

Drugo pitanje je ono za koje Suzana i ja nismo trebali riječi. Kad je riječ o zaštiti djevojčica, brojke su teške. Istražni biro RIB zabilježio je 4.330 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece u 2025. godini. Prema istraživanju o nasilju nad djecom 2015/16, 24 posto mladih žena i 10 posto mladih muškaraca doživjelo je seksualno zlostavljanje prije 18. godine. Čak 44,3 posto djevojčica koje su doživjele nasilje nikome nije rekle. U bolnici Kabgayi u distriktu Muhanga, u okviru službe Isange (besplatne, pod jednim krovom), u tri godine pomoć je dobilo 818 djece, žrtava seksualnog zlostavljanja. RIB navodi da su počinioci često poznati žrtvi: porodica, komšije, učitelji. Zato se tolika briga posvećuje razgovoru s nanama, i zato je Suzana tražila da ostane sama.

A kuća s registarskom oznakom? Prema popisu domaćinstava EICV7, 68 posto domaćinstava živi u planiranim seoskim naseljima, a 76 posto ima limeni krov. Ali samo 40 posto ima moderan pod, betonski ili popločan, a u ruralnim područjima i u tri najsiromašnija kvintila taj udio je ispod 30 posto. Statistika kaže da imaš dom. Ne kaže kakav.

I još jedan podatak o putu kojim Putokaz vodi djevojčicu iz prve kuće. Prema podacima, školu pohađa 92,8 posto djece, ali u roku završi srednju samo petnaestero od stotinu koji su krenuli u prvi razred. Ulaz je širok, izlaz uzak. Zato je promjena škole i novi dom toliko važan.

Filozofija jedne lutrije

Bosanac u Ruandi, dan prvi Smisao u besmislu života u Ruandi, ili borba da nijedno dijete ne zaspi gladno

Američki filozof John Rawls je tvrdio da pravedno društvo možemo zamisliti samo ako zamislimo da ne znamo ko ćemo biti: kojeg pola, boje, imanja, u kojoj kući. Pod tim “velom neznanja” niko ne bi izabrao svijet u kojem dijete mora platiti za nesreću u koju se rodilo. A Thomas Nagel je to nazvao moralnom srećom: većina onoga što nas određuje, gdje se rodimo, od koga i s kojim zdravljem, nikad nije bila naš izbor.

Dječak s kojim sam sjedio izgubio je tu lutriju. Rođen je u siromašnoj kući, u ruralnoj Ruandi, s teretom koji nije on stvorio. Čini mi se da je to presuda. Ali presuda pretpostavlja sudiju, a ovdje nema sudije, samo slučaj. Slučaj nije sudbina. Ono što slučaj stvori, ljudi mogu popraviti.

Zato ne znam odgovoriti na pitanje zašto. Niko ne zna. Ali znam šta možemo uraditi sutra: provjeriti da li dječak ima lijekove, da li ih uzima, ima li ko da ga vodi u ambulantu i ima li šta da jede kad ih popije. Takav poraz se ne priznaje. On se preokreće.

Dječak se naslanjao na zid onoga što zove domom. Zid je držao.