Kad roditelji zaplešu s djecom ili škola u kojoj je red oblik poštovanja

Ima škola koje se ne prepoznaju po zgradi, nego po tome kako djeca stoje u dvorištu. 

Munini u distriktu Muhanga bila je takva. Prema riječima predstavnika Putokaza za Afriku, jedna od uređenijih škola koje Udruženje posjećuje, i to zahvaljujući sad već bivšoj direktorici, koja zna kako se vodi škola i koliko je djeci značajan program kumstva, ali i Putokazov program samoodrživosti škola.

Put i doček

Do škole vodi užasan zemljani put. Preskakali smo rupe, klizali, ali stigli smo na vrijeme. Čim se pojavio prvi automobil, djeca su počela pjevati i plesati. Nisu čekala da izađemo, da se postavimo, da neko kaže "sada". Muzika je krenula sama.

Ali ovaj doček je bio poseban i razlikovao se od drugih o kojima sam pisao u prethodnim epizodama. 

Poseban je bio zato što su u pjesmi i plesu učestvovali i roditelji. Odrasli ljudi, otac i majka kojima je dan prije vjerovatno bio samo još jedan dan računanja, plesali su uz svoju djecu. To nije bio program za goste. 

To je bila zahvalnost koja nije htjela da stoji po strani. Ritmovi i plesovi smjenjivali su se jedan za drugim i u tom trenutku činilo se da će napokon jedna podjela pomoći proći bez problema.

Nepozvani gosti

Ali samo se činilo. Dok sam uživao u pravim afričkim ritmovima, primijetio sam da sa svih strana škole dolaze nepoznate osobe koje definitivno ne pripadaju ni među djecu ni roditelje. Nepozvani gosti ponovo su došli da pljačkaju. Treći put u samo nekoliko dana.

Ali ni volonteri Putokaza nisu spavali. Brzom organizacijom i poučeni prethodnim iskustvima, uspjeli smo i ovaj put odbraniti djecu i roditelje. Potjerali smo lopove na sve strane. Bilo je žestoko. Ali dali smo im do znanja da danas krađe neće biti. I nije je bilo. Djeca su otišla kući s vrijednim poklonima svojih kumova. Dostojanstvo je odbranjeno, pomoć je stigla u prave ruke.

Podijeljeno je 1,4 tone riže, skoro isto toliko graha, blizu 150 zečeva, sapuni, tanjiri, kašike i ruksaci.

Zašto je važna direktorica

Dobar direktor je češće simbol za razliku između dobre i loše škole nego što mislimo. Istraživanja koja su analizirali ekonomisti iz Sjedinjenih Američkih Država pokazuju da povećanje kvalitete direktora za jedno standardno odstupanje povećava učenje učenika za 0,05 do 0,11 standardnih odstupanja, što je do skoro dva mjeseca dodatnog učenja. A, za razliku od učitelja, koji utiče na jedan razred, direktor utiče na cijelu školu. Dokaza iz Afrike je manje, ali postoji eksperiment u Malaviju sa 1.198 škola. Dvogodišnja obuka direktora povećala je rezultate testova učenika, što je ekvivalent oko osam sedmica dodatnog učenja.

Ima i druga strana. Prošlih dana sam pisao o školi u kojoj su čuvari donacija bili oni koji su je i uzeli. Munini je suprotan primjer. Škola s direktoricom koja zna šta radi ne ukrade ono što joj je povjereno, nego ga čuva.

Šta znači kumstvo

Kumstvo, što se u svijetu zove sponzorstvo djece, često se posmatra sa skepsom, da li zaista nešto mijenja? Najpoznatije istraživanje, objavljeno 2013. u časopisu Journal of Political Economy, pratilo je 10.144 odrasle osobe u šest zemalja koje su kao djeca bile u jednom od najvećih programa sponzorstva. Zaključak je bio da sponzorisana djeca imaju su u prosjeku 1,79 godina više školovanja od vršnjaka. U Ugandi 2,47, a u Keniji 1,16. Autori sugerišu da je dio efekta u većim aspiracijama, jer dijete koje zna da neko, negdje, vjeruje u njega, i samo vjeruje više u sebe.

Samoodrživost: Zečevi, kokoši i grah

Putokazov program samoodrživosti škola nije usamljena ideja. Ruanda je 2019. donijela politiku školske prehrane koja izričito promoviše školske vrtove i poljoprivredu. U jednom projektu u tri distrikta (509 škola, više od 445.000 učenika) 73 posto uključenih škola osnovalo je vlastite vrtove graha, koji se nalazi na 97 posto školskih jelovnika. Jedna organizacija procjenjuje da školski vrtovi pokrivaju 60 do 80 posto povrća u školskim obrocima. Zečevi, kokoši i krave u tom smislu nisu poklon nego sjeme, ono što se jednom da, treba da se razmnoži.

Zato je i toliko važno da donacija ostane. A zato se, kako se pokazalo, mora i provjeravati.

Put kao ograničenje

Onaj zemljani put do škole nije izuzetak. Prema dostupnim podacima, nepopločani putevi čine oko 78 posto klasifikovane putne mreže zemlje, i većina je u udaljenim ruralnim područjima. Zemlja je brdovita, a kišna sezona pretvara putove u blato. To znači da je svaka tona riže koja stigne zapravo mala pobjeda, a svako dijete koje svaki dan hoda do škole, ono što je u BiH skoro pa nemoguće zamisliti.

Roditelji i vlasništvo

Roditelji koji plešu nisu slučajnost. Istraživanja u ruandskom okrugu Gasabo pokazuju da su roditelji u uspješnijim školama značajno uključeniji, posebno u brigu o zdravlju djece i podršku učenju. Studija iz Bugesere ide dalje, tvrdi se da kad škola otvoreno komunicira i donosi odluke transparentno, roditelji osjećaju vlasništvo nad njom. A ko osjeća školu kao svoju, čuva je.

Filozofija reda

Kant je u “Utemeljenju metafizike morala” pravio razliku između onoga što ima cijenu i onoga što ima dostojanstvo. Što ima cijenu, može se zamijeniti drugim. Što je iznad svake cijene, ima dostojanstvo. Riža i grah imaju cijenu, znam je, izračunali smo je u prošlim reportažama. Majka koja pleše na dvorištu škole nema cijenu.

Lopovi koji dolaze sa svih strana ne vide dostojanstvo. Vide vreće. Oni sve svode na cijenu, a to je, u krajnjoj liniji, jedina razlika između pljačkaša i pomagača, jedni vide predmet, drugi osobu.

Zato mislim da je ono što sam vidio u Muniniju više od dobre organizacije. Red je oblik poštovanja. Direktorica koja drži školu u redu, roditelji koji dolaze plesati, volonteri koji unaprijed znaju gdje će stajati, sve to kaže djetetu, ti si važno. Neuređen svijet nije samo neugodan nego i ponižava. Urediti mu dio je, dakle, moralni čin.

Večeras znam da su djeca iz Muninija otišla kući s rižom, kašikama i tanjirima. Ali i s nečim što se ne može izmjeriti, s iskustvom da neko pazi na njih, da se pomoć može odbraniti i da su roditelji, koji ponekad nemaju ništa, mogu plesati.

Sutra je po rasporedu posjeta posljednjoj školi ove godine. Ali ovo nije kraj. Čitaoci portala Oslobođenje.ba nastavit će čitati i druge priče iz Ruande.