Dva dječaka, jedna suza i soba u kojoj je mrak čak i usred sunčanog dana

Ova reportaža neće imati imena. Djeca o kojima pišem zaslužuju da ostanu djeca, a ne slučaj.

Danas nismo išli u školu. Išli smo tamo gdje škola ne dopire. Zahvaljujući dugogodišnjem radu u Ruandi, Putokaz za Afriku često od prijatelja na terenu dobija vijesti o najtežim slučajevima siromaštva i zlostavljanja djece. 

Ovog puta stigla je dojava i krenuli smo odmah. Vanredna intervencija, u par sela u distriktu Muhanga, među njima i Musumba. Posjetili smo tri kuće. Kad sam izašao iz zadnje, više nisam znao da li je to uopće prava riječ.

Prva kuća: Dva dječaka

U prvoj su nas dočekala dva dječaka, od sedam i devet godina. Žive sami. Roditelji su im umrli prije više od tri godine, a starija sestra, petnaestogodišnjakinja, morala ih je napustiti i otići u glavni grad da zaradi. Ostali su u šumi, u tuđoj kući, kući svog daidže, koji ih je već jednom pokušao istjerati. Zaustavio ga je seoski poglavar.

Teško je to nazvati kućom, ali to je sve što imaju. Nema vode, nema struje. Nema kupatila ni bilo čega sličnog. Spava se na zemljanom podu, a na istom se i kuha, na otvorenoj vatri. Devetogodišnjak od odlaska sestre brine o mlađem bratu. Kuha mu. Oboje ne idu u školu. Na ulici su i snalaze se kako znaju samo oni.

Bosanac u Ruandi, najteži danKiša nije sprala sramotu jer su iz škole nestale kokoši, a lopovi čekali

Dok smo ulazili u dvorište, obojica su se prala sapunom iznad lavora s vodom, da bi smjeli pružiti ruku bijelcu koji dolazi. Sjeli smo na klupicu koju su posudili od komšija, da nas barem s nečim dočekaju. Nisu progovorili ni riječi. Slušali su govor odraslih i vjerujem da ga nisu razumjeli. Nisu plakali. Bili su postiđeni, i to se vidjelo, čak i u mraku usred dana.

Odrasli su se dogovorili. Ako sve ispadne kako je zamišljeno, dječaci i njihova sestra uskoro će promijeniti adresu, ponovo biti zajedno i vratiti se u školu. Neće više gladni lijegati na hladan zemljani pod i strahovati od sutrašnjeg dana. Na odlasku im je ostavljena hrana i osnovne potrepštine, dovoljno dok odrasli ne provedu plan.

Bosanac u Ruandi, dan prvi Smisao u besmislu života u Ruandi, ili borba da nijedno dijete ne zaspi gladno

Odrasli su otišli. Ja sam ostao s njima u polumraku te jedne prostorije koju oni zovu domom. Svojom rukom obrisao sam suzu koju je mlađi pustio tokom razgovora. U tom trenutku bila mi je teža od svih planina Bosne i Hercegovine. Zapela je na njegovom obrazu i nije se pomjerila ni milimetar sve vrijeme dok smo bili tu, kao iz inata, da pošalje poruku nama odraslima, koji smo krivi za sve što su u svom vrlo kratkom životu preživjeli. Samo sam je prstom smahnuo s obraza i rekao im da bolja vremena za njih dolaze, uskoro. Nadam se da su me razumjeli. Nadam se da noćas, dok ovo pišem, spavaju siti, makar na tuđem zemljanom podu, s kojeg ih tjera vlastiti daidža.

Druga kuća: Mačeta i operacija

Prilazeći drugoj kući, ispred nas je izašao deda s mačetom u rukama. Hodao je sporo, ali samouvjereno, a težina njegovih koraka osjećala se i u zraku. Sjeo je ispred kuće i gledao u našem smjeru. Kad smo mu objasnili ko smo i zašto smo tu, spustio je mačetu. Uskoro mu se pridružila i nana.

Bosanac u Ruandi, dan drugiSelo Birembo: Toaletni papir kao ukras i kašika koja prekida lanac infekcije

Njih dvoje godinama brinu o unučetu čiji su roditelji umrli od bolesti. Dijete je premalo da bi ušlo u programe Putokaza, ali ni ono, ni nana, ni deda neće ostati bez pomoći. Dostavljena im je hrana, a volonteri će redovno dolaziti.

Deda je skoro slijep zbog bolesti očiju, a dugo čeka i operaciju, tačnije amputaciju dijela lijeve noge, malo iznad koljena, kako se bolest ne bi proširila. Putokaz će mu platiti operaciju i nabaviti hodalicu za poslije. Cijena je, kako su nam rekli, oko 800 KM. Za njih je to nezamislivo. Ne rade. A i da rade, mjesečna plata bi im bila oko 25 KM.

Treća kuća: Tri puta tri metra

Do treće porodice išli smo pješke, jer se do nje ne može autom. Bila je to najgora kuća koju sam vidio. Jedna prostorija od tri sa tri metra. U jednom uglu prostrta deka na kojoj spavaju, u suprotnom ognjište. To je sve.

Bosanac u Ruandi, dan trećiSuze radosnice, krava i grupa lopova pred vratima seoske škole

U toj sobi nana živi s troje unučadi čiji su roditelji također umrli od bolesti. Godinama brine o njima, a izgleda tako kao da bi se neko drugi trebao brinuti o njoj. Skoro ništa ne čuje. Ali snažne su žene u Ruandi, u to sam se do sada uvjerio bezbroj puta. Djeca su premlada da bi se odvojila od nane, ali to ne znači da im se neće pomoći. Pored osnovnih potrepština, zahvaljujući donacijama, dobit će zečeve i kozu. Putokaz će nastaviti da ih obilazi.

Šta kažu brojke

Priče iz Musumbe nisu izuzetak. Prema istraživanju demografskog zdravlja iz 2014/15, skoro svako sedmo dijete u Ruandi (13 posto) živi bez ijednog biološkog roditelja, a osam posto je izgubilo jednog roditelja. Većina ih živi kod rođaka, najčešće kod nana i deda, kao ovdje. Država je svjesna problema, a kako tvrde program Tubarerere mu Muryango (“odgajajmo djecu u porodicama”) od 2012. vraća djecu iz ustanova u porodice, a skoro 30.000 volontera, zvanih Prijatelji porodice, prati ranjivu djecu u zajednici. Zanimljivo je da je do ove djece ipak morao doći Putokaz.

Isto vrijedi i za školu. Prema podacima iz ove godine, nekim porodicama učenici ispadaju iz škole jer ne mogu platiti doprinos za školski obrok od oko 900 franaka, nešto više od jedne marke. Program “Nula djece van škole” cilja oko 200.000 djece i do sada je vratio preko 65.000, tvrde zvaničnici Ruande, dok je na terenu drastično drugačija situacija.

Bosanac u Ruandi i dvije školeBosanski inat u Africi ili krava koja nije htjela da bude samo poklon

Bolest je druga rupa. Ruanda ima zdravstveno osiguranje, tzv. mutuelle de santé. Za najsiromašniju kategoriju premiju plaća država. Zato je pitanje, koje treba postaviti nadležnima, zašto je za deda ipak potrebno 800 KM, a mjesečna plata bi bila 25. Računica je surova, to su 32 mjesečne plate, više od dvije i po godine rada bez ijednog dana odmora.

I sestra, koja je otišla u glavni grad. Istraživanja o dječjem radu u Kigaliju pokazuju da djevojčice u tim godinama najčešće ostaju bez izbora i da u kućnoj pomoći zarađuju vrlo malo, a izložene su iskorištavanju, a najčešće seksualnom.

Filozofija jedne suze

Dok sam sjedio u onoj prostoriji, sjetio sam se Ivana Karamazova. U “Braći Karamazovima” on pita mlađeg brata Aljošu: bi li pristao da gradi sretnu sudbinu čovječanstva, ako se ona može postići samo mukom jednog nevinog djeteta? Aljoša tiho odgovara: ne bih. Ivan tada ne odbacuje Boga, nego vraća ulaznicu za svjetsku harmoniju, ako se ona plaća suzom djeteta.

Tu suzu sam vidio na dječakovom obrazu. Mi odrasli volimo patnju djece da objasnimo višim razlozima, ekonomijom, historijom ili sudbinom. Dječak koji s devet godina kuha bratu nije cijena ničega. On je dug.

Ali Dostojevski ne ostavlja pitanje samo u Ivanovoj pobuni. U istom romanu starac Zosima kaže da je ljubav iz snova lahka, a djelatna ljubav teška. Ivan može vratiti ulaznicu jer je njegova pobuna misaona. Mi je ne možemo vratiti jer živimo u ovom svijetu, a djeca su već u njemu. Ostaje nam samo Aljošin odgovor, ne pristajemo, pa se obučemo, sjednemo u auto i odemo. Jedna promjena adrese, jedna operacija, jedna koza ne objašnjavaju suzu, ali je mogu obrisati.

Besmisao je što dijete u 21. vijeku mora biti kuhar i glava kuće u devetoj godini. Smisao je što neko, negdje, dobije poruku o dvojici dječaka u šumi i istog dana krene.

Ne mogu spasiti svijet. Ali večeras znam da djelatna ljubav ima adresu, i da se ta adresa uskoro mijenja.

Sutra nastavak dnevnika.