Kiša nije sprala sramotu jer su iz škole nestale kokoši, a lopovi čekali

Ako me neko pita koji je dosad bio najteži dan u Ruandi, neću morati dugo razmišljati. Danas. A kriva nisu preslatka djeca, koja su nas dočekala kao i svuda, nego odrasli.

U školu Bilingaga stigli smo s volonterima Udruženja Putokaz za Afriku. Djeca su već bila spremna, dočekala su nas posebno organizovanim programom, za volontere i jednog Bosanca u Ruandi. 

Ali veći dio tog dočeka nisam vidio. Pri samom ulasku u dvorište primijetili smo ljude koji nisu došli da pjevaju. Čekali su da otmu darovanu pomoć.

Šema pred kapijom

Šema je jednostavna i okrutna. Roditelj s djetetom uzme dio pomoći koji su kumovi obezbijedili za to dijete. U trenutku kad izađe iz školskog dvorišta, napadnut je, otme se šta se može i počinje bježanija. Isto smo prije nekoliko dana doživjeli i spriječili u drugoj školi i ovaj put smo reagovali na vrijeme i spriječili smo je. Podjela je prošla bez problema.

Bosanac u Ruandi, dan trećiSuze radosnice, krava i grupa lopova pred vratima seoske škole

Dok su drugi gledali kako djeca plešu, ja sam gledao kapiju. Neobičan je osjećaj kad moraš birati između nečega što će ti ostati u sjećanju i nečega što ne smiješ dozvoliti.

Kavezi koje niko nije htio pokazati

Ali to nije bilo najgore. Tokom podjele volonteri Putokaza zatražili su da im se pokažu kavezi sa zečevima donirani 2025. i kokoši donirane ove godine. To je rutina, kad se nešto da, provjeri se da li je stiglo gdje treba.

Bosanac u Ruandi, dan prvi Smisao u besmislu života u Ruandi, ili borba da nijedno dijete ne zaspi gladno

Učitelji, predvođeni novom direktoricom, pravili su se da nas ne razumiju. Tražili smo deset puta. Tek kad su shvatili da Putokaz neće otići dok se ne uvjeri da su životinje tu, pristali su da nam pokažu.

Od 100 doniranih kokoši ostalo je devet. Od 100 zečeva ostalo ih je 21. Nakon duže rasprave s direktoricom i učiteljima zaduženim za donaciju saznali smo da su ih upravo oni uzeli.

Napisali su Putokazu pismo ili bolje rečeno zvaničnu potvrdu. U toj potvrdi stoji da su kokoši i zečevi nestali njihovom odgovornošću, a obavezali su se da će štetu nadoknaditi, iz vlastitih plata kupiti nedostajuće životinje.

Šta kažu podaci

Ruanda je prema Transparency Internationalovom istraživanju korupcije u 2025. imala najbolji rezultat u svojoj historiji: 58 od 100 bodova i 41. mjesto od 182 zemlje. Najbolja je u istočnoj Africi. A ipak, nije izuzetak. Istražni biro RIB objavio je da je u tri godine (2023. do 2025.) istražio 149 slučajeva zloupotrebe školskih resursa s 297 osumnjičenih, ukupne vrijednosti oko 190,7 miliona franaka. Skoro polovina slučajeva (73 od 149) odnosi se na hranu namijenjenu učenicima. Među osumnjičenima je bilo 72 zaposlenika škola, uključujući direktore i učitelje.

Bosanac u Ruandi, dan drugiSelo Birembo: Toaletni papir kao ukras i kašika koja prekida lanac infekcije

I ranije su se tražila objašnjenja. Transparency Rwanda je u jednom ranijem istraživanju utvrdio da su neki direktori zloupotrebu opravdavali niskim platama, ali isto upozorenje je bilo i da škole nemaju dovoljno nadzora roditelja. Država je 2022. povisila početne plate učitelja s A2 diplomom za 88 posto, odnosno za 50.849 franaka mjesečno (oko 60 KM), ali učitelji se i dalje žale da od plate teško plaćaju stanovanje i hranu. To ništa ne opravdava.

Računica o nadoknadi je takođe zanimljiva. Cijena domaće piletine je 2025. iznosila oko 6.500 franaka (oko 8 KM) po kilogramu. Ako pretpostavimo da kokoš teži oko 1,5 kilograma, 91 kokoš vrijedi oko 890.000 franaka, odnosno nešto više od 1.000 KM. Ko god da pokuša isplatiti toliko iz učiteljske plate, neće moći to učiniti brzo.

Filozofija jedne kiše

Platon u "Državi" priča o pastiru Gigu koji je pronašao prsten što ga čini nevidljivim. Glaukon pita: bi li iko ostao pošten kad bi znao da ga niko ne vidi? Mi volimo vjerovati da bi. Škola u Bilingagi odgovara da to zavisi od toga ko gleda.

Kavezi su bili prazni zato što je nekome bilo dovoljno što je pomoć stigla daleko, u selo u koje niko od onih koji su donirali za ovaj poseban program samoodrživosti škola nikad neće doći. Ljudi iz Hrvatske koji su izdvojili novac da bi kokoši ostale u školi i tako osigurali da djeca jedu meso, saznati će da je ona nestala. Ipak ta navodna nevidljivost je izgleda i kušnja, a svi smo ponekad slabi pred njom.

Bosanac u Ruandi i dvije školeBosanski inat u Africi ili krava koja nije htjela da bude samo poklon

Zato je ono što su volonteri Putokaza uradili, deset puta tražili da vide kaveze, važnije od svih tona riže. Povjerenje nije slijepo vjerovanje. Povjerenje je ono što izdrži provjeru. Lanac od kuma preko Udruženja do škole i djeteta pukao je na najslabijem mjestu, a držao ga je neko ko je odbio da ode.

Na odlasku nas je pratio neviđen pljusak. Pomislio sam da bi mogao sprati sve, prašinu s puta, strah na kapiji, ono što sam vidio. Nije. Sramota se ne pere kišom. Pere se djelima, popravkom štete, ponovnim zečevima i kokošima u kavezima, i tim istim učiteljima koji će jednom, nadam se, djeci opet gledati u oči.

Ne smijem ni zaboraviti da nisu svi učitelji u toj školi bili dio ovoga. I ne smijem zaboraviti djecu, koja ni za šta nisu kriva i koja su nam mahala dok smo odlazili.

Uprkos svemu, Putokaz je podijelio 1,7 tone riže, nešto manje graha, više od 100 zečeva, sapune, madrace za djecu, odjeću, papuče, kašike i tanjire. Ove stvari su sada u kućama, a ne u rukama onih koji su ih čekali na kapiji. A to je najvažnije što se danas dogodilo.

Sutra nastavak dnevnika.