Reditelj Predrag Ličina: Ne mogu smisliti ništa luđe od ovih na vlasti u našim državama

Na 32. Sarajevo Film Festival stigao je i reditelj Predrag Ličina, čiji je novi film “Virus patološke dobrote” svoju svjetsku premijeru imao upravo pred sarajevskom publikom. 

Riječ je o crnoj komediji i naučnofantastičnoj priči koja kroz apsurd, humor i elemente žanra govori o prostoru koji je i sam, kako kaže Ličina, toliko bizaran da ga je ponekad teško nadmašiti fikcijom.
Nakon filma „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, Ličina se ponovo vraća žanru crne komedije, ali ovog puta priču smješta u svijet u kojem virus patološke dobrote počinje mijenjati društvo. 

U njegovoj priči budućnost nije nužno bolja od sadašnjosti, a pretjerana dobrota može postati jednako opasna kao i njena suprotnost.

Vrhunski glumac za OslobođenjeNikola Đuričko: Nostalgija je privilegija malih naroda, humor mi pomaže u životu

“Virus patološke dobrote“ okuplja regionalnu glumačku ekipu, a među njima je i Rade Šerbedžija, koji se pojavljuje u posebnoj ulozi. Film je sniman za samo 15 dana i uz izuzetno mali budžet, što je, kako Ličina objašnjava, istovremeno bilo ograničenje, ali i kreativni izazov.

U razgovoru za Oslobodjenje.ba Ličina govori o sarajevskoj premijeri, publici koja možda neće razumjeti sve reference, Jugoslaviji koja je i danas neiscrpan izvor filmskih priča, apsurdu svakodnevice na prostoru bivše države, saradnji regionalnih glumaca, ali i o tome zašto se ne bi vratio u prošlost da promijeni historiju.

Film snimili za 15 dana

- Sarajevo je dobro mjesto za premijeru filma, kao grad u sredini bivše zemlje, geografski gledano. Imali smo testne projekcije i većina publike je bila 35 plus. Oni shvaćaju gotovo sve. Ne znam kako će mlađa publika reagirati. Moraš neke stvari znati o prošlosti da bi shvatio sve dijaloge. Ali drago mi je da je premijera na SFF. Kino je drugo, ti si prisiljen gledati taj film. Ovaj film zahtijeva zapravo priličnu koncentraciju, jer ako izgubiš dva-tri dijaloga, ne znaš više što se dogodilo. Moraš biti strpljiv. A sad, hoće li svi shvatiti sve šale? Pa vjerojatno neće, rekao je Ličina.

Naglasio je da “Virus patološke dobrote” nije klasična komedija već crna. A da u kinu pod nebom na SFF-u će ga gledati hiljadu ljudi što je ekvivalent za pet do šest kino dvorana.

- Zapravo ni festivali nisu objektivni, jer je na festivalima publika uvijek vrlo dobronamjerna i navijačka. Pravo da ti kažem, nemam pojma što očekujem. Bit će što bude, što bi se reklo, istakao je.

Osvrnuo se na sjajnu glumačku ekipu. Tu su Nikola Đuričko, Rade Šerbedžija, Hristina Popović, Goran Bogdan, Tihana Lazović i Gordan Kičić.

- Sa svima je bilo super. Baš jedno divno iskustvo rada s glumcima. Mi smo imali probe nekih dva tjedna prije prvog kadra. Dogovorili smo se tko što glumi i onda sam snimao. Rade je više kao cameo, ono, special guest star. Kao Bill Murray u „Zombielandu“, koji se pojavi na tri minnute, odglumi zombija pa ga ubiju, kazao je Ličina.

Otkrio je da su film snimali 15 dana.

- Mega niskobudžetni film. To u američkom ili korejskom filmu taj budžet ode deset sekundi nakon špice, otprilike. Pri čemu si ti još SF. Ali možeš ga jedino u našim, siromašnim zemljama snimiti na ovakav komorni način. On je zapravo u tri prostorije, gdje je realno vrijeme identično filmskom vremenu, i onda povremeno imaš izlete u maštu. Nema tu prostora za nikakav high tech. Da ti kažeš nekome vani s kakvim smo budžetom ovo snimili, ne bi ti vjerovali. Smijali bi ti se i rekli da si idiot. Ali film je glumački. Oni drže cijeli film. Sve je opet u dijalogu, osvrnuo se Ličina.

Naziv filma - “Virus patološke dobrote” - bio je zamišljen od početka.

- Cijeli život želim snimiti science fiction. To je moj omiljeni žanr. Snimio sam kratki film “Teleport Zovko” 2012. godine. To je isto jedna lokacija, ali traje 17 minuta. Veliki sam fan SF, posebno time-travel filmova. “Povratak u budućnost”, „Terminator“, „12 majmuna“ - sve sam to pogledao 30 ili 40 puta. Ali kako snimiti kod nas science fiction? U ovim nevjerojatnim uvjetima, nemaš para, ništa. A onda sam prvi put gledao „12 majmuna“ i Brad Pitt priča s Bruceom Willisom u ludnici. U 19. stoljeću bio je jedan doktor koji je tvrdio da su uzročnici naših bolesti nevidljiva bića i da trebamo prati ruke. I što su napravili tom tipu? Strpali su ga u ludnicu. A bio je u pravu. Ali kad to gledaš iz perspektive 19. stoljeća, zvuči kao da je lud. Onda sam pomislio: “Čekaj, pa mogu ja nešto slično smisliti. Da se sve bazira zapravo na tome koliko se kod nas promijenilo u 50 godina.” Ako si ti došao iz 2031. godine i nekome kažeš da još imamo trolejbuse i da nemamo leteće automobile, ti si lud. Kao klinac sam čitao da će u 21. stoljeću sve biti leteće, ispričao je Ličina za Oslobođenje.

Od bivše države ne možeš pobjeći

U filmu, ukratko rečeno, dobrota uništava svijet - polako. Ličina kaže da mu je teško reći gdje je granica između dobrote i nečega što postaje opasno.

- Ali, ako ti ja sad poklonim sve svoje pare, ti ih pokloniš nekom drugom, kad bi se to stvarno dogodilo, bio bi smak svijeta. Sve bi puklo. I vidiš nešto što je jako pozitivno, a to je da ako dobrota ode predaleko, postaje zlo, kazao je.

U filmu se spominje i bivša država Jugoslavija, kao i promjene koje su se na ovim prostorima dogodile, upravo je ona neiscrpan izvor priča.

- Jugoslavija je neiscrpan izvor, jer kad je krenuo raspad, stvari su postale potpuno besmislene. Mi imamo, kao, različite jezike. Nemojte raditi budalu od mene. A to ljudima smeta, jer ako je to isti jezik, moguće da se onda radi o istom narodu s tri vjere, što nikako nije dobro za ljude koji suvereno vladaju tim državama, iskren je bio Ličina.

Kaže kako mu je majka iz Bosne i da je kao klinac bio okružen sa sva tri naroda.

- Družili smo se. I sad, odjednom, da će se susjedi poklati, kao da je netko ubacio serum. Samo nisu postali dobri, nego loši. Od bivše države, koliko god se ljudi trudili, ti ne možeš pobjeći. Ne možeš. Družite se onda u Srbiji s Bugarima, Hrvati s Mađarima, Bošnjaci s Turcima? Pa ne baš. Družite se i dalje svi međusobno u regiji, posebno na polju kulture. Pa svi isto govorimo. Uz to imaš siromašne kinematografije i u Hrvatskoj, i BiH, Crnoj Gori i Srbiji. Kako ti solo možeš snimiti film oako se isto jezično područje međusobno ne pomaže? Snimaš, na primjer, u Hrvatskoj, ali angažuješ bosanskog glumca, dio ekipe iz Srbije, koji su ti dali pare za taj film. Svima je dobro. Tako da, nažalost, vi svi što mrzite to, takva je situacija. I nema pomoći. Neće ti Mađari baš dati pare za film. Ili Norvežani, kazao je Ličina.

Naši prostori su najplodnije tlo za crnu komediju

Smatra da je stvarnost koju živimo na ovim prostorima bizarna, besmislena, nelogična, a da je zapravo tužna.

- Sve to što se događa među našim narodima jedna je od najtužnijih priča u galaksiji. Ali jedini lijek protiv toga je humor. Meni je to najplodnije tlo za abnormalan humor, za crnu komediju. Da živimo u Švedskoj ili Skandinaviji, ne bismo vodili ove razgovore i tamo bi nam život bio puno dosadniji. Jer tamo svaki sljedeći dan, znaš što će biti. Kod nas je svaki sljedeći dan sve luđe. Tako da meni polako i propadaju moje ideje, jer ja ne mogu smisliti ništa luđe od ovih na vlasti u našim državama. Pokušavaju zeznuti moje pisanje. Što god smisliš, oni su luđi. Ali to je istina, a ovo što sam ja snimio je fikcija, koja ni iz bliza nije toliko luda kao što ovi rade. A jedini način je da iz toga napravim dobru šalu, poručio je naš sagovornik.

Ličina je radio film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” koji je objavljen 2019. godine. Kaže da je on bio nešto “lakši” film od “Virusa patološke dobrote”.

- Malo je veća zezancija, što bi se reklo. Ovo je istovremeno jako smiješno, ali i tužno. Kao što bi rekla moja prijateljica: “Film je smiješan, ali nije.” Mislim da mi je ovo možda nešto zreliji film od “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj”. Ali ostao sam u okvirima nekog žanra i crne komedije. Science fiction, crna komedija, ima tu i romanse malo, ima i drame. To je to. Imam još dva-tri scenarija napisana, ali nikako da prođem na HAVC-u. Deseti put sam pao. Ali dobro, “Svadba” je pala 14 puta, kroz šalu je rekao.

S obzirom na to da u filmu ima putovanja kroz vrijeme, pitali smo Ličinu da li bi on, kada bi to bilo moguće, vratio se u prošlost i nešto promijenio. 

Danas slavi 65. rođendanHadžihafizbegović ulazi u historiju SFF-a: Da bi uspio, moraš imati neprijatelje

- Ne. Napravio bih sigurno još goru stvar miješanjem. Uvijek je ono: “Idem ubiti Hitlera da se ne bi ovo dogodilo.” Međutim, kako ti znaš da se ne bi rodio još gori čovjek? Stephen Fry, glumac, ima fenomenalnu knjigu koja se zove “Stvaranje historije”, gdje se dva lika vraćaju u prošlost i zatruju bunar u Hitlerovom rodnom selu da žene ostanu neplodne i da se Hitler nikad ne rodi. Ne idu ga bukvalno ubiti, nego samo žene u tom selu u Austriji ostanu neplodne. I onda se probude u novom univerzumu. Taj lik koji je u Njemačkoj osvojio je cijeli svijet, još je gori od Hitlera. A osvojio je cijeli svijet tako što su prvi imali nuklearnu bombu i odmah je bacili na London i Moskvu. Jedino Amerika nije okupirana od nacističke Njemačke, dok se u Njemačkoj vodi građanski rat za i protiv. Na kraju se se opet vrate i prošlost i ne diraju bunar. To je jako zeznuta stvar jer možeš napraviti još gore, kazao je Ličina.

“Virus patološke dobrote” je, kako kaže, film za nas ovdje, s ovih prostora, za ljude koji razumiju našu historiju.

- Ja ne mogu pobjeći od toga. Ne mogu sad pisati nešto što bi možda moglo biti na nekom festivalu u svijetu jer je to sada trend. Dok ja snimim film, prođe deset godina i trend je prošao. Zato bih putovao vremeplovom u budućnost da vidim što je 2036. trend. I onda ja to počnem pisati. Moj cilj je da što više ljudi u regiji, odnosno u bivšoj zemlji, pogleda ovaj film. I da se nasmije. I razmisli malo o svemu, poručio je Ličina.