Slovenski glumac Petja Labović o seriji "Trezor": Probudilo se dijete u meni

Na 32. Sarajevo Film Festival stigao je i slovenski glumac Petja Labović, jedan od protagonista mini-kriminalističke serije „Trezor“, koja je svoju premijeru imala upravo pred sarajevskom publikom.

Serija, inspirisana velikom pljačkom koja se prije dvadesetak godina dogodila u Ljubljani, donosi priču koja vrlo brzo prerasta okvire same krađe i otvara mnoga pitanja.

Labović u „Trezoru“ igra lik o kojem, kako kaže, nije jednostavno govoriti bez otkrivanja velikog obrata.

Danas slavi 65. rođendanHadžihafizbegović ulazi u historiju SFF-a: Da bi uspio, moraš imati neprijatelje

Ipak, otkriva da je riječ o čovjeku koji je dobar, ali ne bira uvijek najpametnija sredstva kako bi ostvario ono u šta vjeruje. Upravo mu je rad na ovoj seriji, kako priznaje, probudio „unutrašnje dijete“ jer je prvi put dobio priliku da se okuša u žanru koji mu je bio posebno zabavan.

U razgovoru za Oslobodjenje.ba govorio je o Sarajevu i uspomenama koje nosi s prethodnog dolaska na festival, premijeri „Trezora“, radu s rediteljem Matevžom Luzarom, regionalnim glumačkim ekipama i značaju koprodukcija. Govorio je i o slovenskoj kinematografiji, odnosu vlasti prema filmu, ali i o tome zašto ljubav prema vlastitoj zemlji ne bi trebala automatski biti povezana s političkim podjelama.

Uvijek je divno vratiti se u Sarajevo

U Sarajevo je stigao na dan premijere, ali je odmah po dolasku osjetio atmosferu grada.

- Već sam tu drugi put. Bio sam prije četiri godine. Tada sam boravio ovdje neko vrijeme i ostala mi je nekako baš divna uspomena – i na grad, i na ljude, i na žurke poslije projekcija i tako dalje. Svega bude. Uvijek se divno vratiti, kazao je Labović.

Smatra da serija „Trezor“ ima dvije stvari koje su njemu jako bitne kada gleda nešto – bilo da je film ili serija.

- Prvo, baš je neka vještina filmskog stvaranja tu. I žanr kojeg se ponekad sramimo, kao da treba da bude art, a žanr je nešto kao popularna kultura bez veze. Ja se s tim uopšte ne slažem. Naprotiv. Meni je žanr nešto najteže za napraviti i mislim da je to, pogotovo za slovensko tržište, neka novina – da se tako baš žanrovski nešto desi, i to na nekom takvom nivou.

A ja baš volim miniserijale. Pravo da kažem, ne volim da gledam seriju koja ima deset sezona i 250 epizoda. Meni je to sve predugo. Izgubim interes. A ovo je pet epizoda, cijela priča je jako uzbudljiva, jako je napeto sve i baš je neki format koji ja lično volim, rekao je glumac.

Kada je u pitanju potencijalna druga sezona, Labović kaže da se još ništa ne zna.

- Vidjet ćemo kako će publika reagovati. Ja sam za, ako odluče, odgovorio je kroz smijeh.

Kaže da mu je bilo sjajno raditi na „Trezoru“ s kompletnom ekipom.

- Reditelja Matevža baš volim. Baš mi je bilo drago da sam s njim radio. Bilo mi je zanimljivo jer je on prije, ne znam, dvije-tri godine snimio „Orkester“. To je, prema mom mišljenju, nešto najbolje što se u slovenskom prostoru pojavilo u posljednjih nekoliko godina. Jedan od najboljih. Imam i druge favorite, ali ovaj mi je tamo negdje na vrhu.

I baš mi je bilo zanimljivo jer je, kao što sam govorio, ova serija žanrovski potpuno u drugom smjeru. I u smislu forme, i u smislu suštine, i u smislu radnje, i u smislu svega. Prvi put sam radio nešto onako, meni je bilo baš zabavno. Ne smijem previše da kažem jer su to neki spojleri, ali to što smo radili je nešto što nikad prije nisam radio, rekao je misteriozno.

Vrhunski glumac za OslobođenjeNikola Đuričko: Nostalgija je privilegija malih naroda, humor mi pomaže u životu

Ne mogu da vjerujem da je to moj posao

Osjećaj je uporedio s djetetom koje hoće da se igra.

- Meni je bilo kao da se neko moje unutrašnje dijete probudilo. Kao, sad se ovdje nešto igramo. Baš mi je bilo ono: „Ja ne mogu da vjerujem da je to moj posao.“ Baš sam se zabavio. Bilo mi je super i s Matevžom i s timom s kojim smo radili. Tu su i crnogorski glumci i tako dalje, poručio je Labović.

Vrlo malo je otkrio o svojoj ulozi jer, kako kaže, ne može puno reći, a da ne otkrije sve.

- Baš veliki „twist“ ima. To bude klišeovski da se kaže, ali i danas mislim da je to jako bitno – dobar čovjek. To je moj lik. Ali nekako nije najpametniji u tome kako odabira sredstva za to, kazao je.

Serija je inspirisana stvarnom pljačkom od prije 20 godina u Ljubljani, koja je u to vrijeme bila gotovo nestvarna.

- Bila je velika pljačka, nikad nisu baš saznali ko je to bio. Neke ljude su pronašli i tako dalje, ali nikad nisu saznali šta je zapravo bilo ukradeno. Jer, i tada se pričalo o tome, nisu bile samo pare zapravo, nego su tamo neki ozbiljni političari držali svoje dragocjenosti. Tako se barem pričalo. Ne znam šta je istina, rekao je.

Osvrnuo se i na značaj koprodukcija u regionu, a i sam „Trezor“ rezultat je više koprodukcija.

- Bili su tu i Crnogorci i Hrvati, poput Barbare Nole i Leona Lučeva. Ja volim to jer upoznam nove ljude, upoznaš neke nove dinamike, upoznaš neki drugi način rada. Tako da, to što se, znam, rade koprodukcije zbog love, to mi je jasno, ali rezultat je meni super.

Ja volim kada dolaze neki novi ljudi, uvijek. I u pozorištu, recimo, najviše volim kada idem negdje vani da radim ili kada neki drugi glumci dolaze u naše pozorište kao gosti. Mi živimo zajedno ovdje, na ovim prostorima. Dobro, nema više Jugoslavije. Ja sam rođen 1993. godine, tako da nemam ni pojma o tome, ništa. Osim priča. Tako da nemam nostalgiju prema tome. Ali uprkos tome, mi jesmo tu, u tom prostoru, zajedno, istakao je naš sagovornik.

Naglasio je da bi volio da vlasti u Sloveniji shvate da je umjetnost, pogotovo film, kulturni proizvod jedne države, zbog čega se u to mora i ulagati.

- Volim svoju državu, nije me sram da kažem. A samim tim volim da je predstavljam s nečim što je kvalitetno, da mi ne radi sramotu u tuđini. I mislim da bi trebalo mnogo više da se ulaže u film, baš zbog nekog nacionalnog identiteta, ako je to neka spika o kojoj mi pričamo.

Zašto ne bih volio ljude s kojima živim? Zašto ne bih volio prostor u kojem živim, poručio je Labović.