Hadžihafizbegović ulazi u historiju SFF-a: Da bi uspio, moraš imati neprijatelje

Emir Hadžihafizbegović danas slavi 65. rođendan. Sutra će, na završnici 32. Sarajevo Film Festivala, ući u historiju kao prvi glumac s ovih prostora kojem je pripalo Počasno Srce Sarajeva.

Između ta dva datuma stao je gotovo cijeli njegov život - četiri decenije glumačkog rada, uloga toliko da ne bismo imali prostora sve nabrojati, brojna priznanja, ali i neraskidiva veza sa Sarajevom, gradom i Festivalom uz koji je, kako kaže, rastao.

Ove godine sve se nekako spojilo: rođendan, 40 godina od diplome i Počasno Srce Sarajeva. „Tri u jedan“, kaže Hadžihafizbegović za Oslobodjenje.ba, zahvalan što je dočekao trenutak koji za njega nije samo priznanje struke nego i potvrda jednog dugog trajanja.

Vrhunski glumac za OslobođenjeNikola Đuričko: Nostalgija je privilegija malih naroda, humor mi pomaže u životu

Sa Sarajevo Film Festivalom raste već 32 godine. Za to vrijeme kroz njegove festivalske dane prošlo je, kaže, najmanje 500 njegovih gostiju, a posebno pamti one koji nikada ranije nisu bili u Sarajevu. Jer Festival, smatra, nije samo ono što se događa u kinima i na crvenom tepihu. Njegova najveća snaga je grad koji živi s njim.

Bez branioca Sarajeva, Festivala ne bi bilo

A kada govori o Festivalu, Hadžihafizbegović ne govori samo o filmu. Govori o ljudima koji su ga stvarali, o gradu koji ga je prihvatio, ali i o onima bez kojih ga, kaže, nikada ne bi ni bilo - braniocima Sarajeva.

Govori i o nagradama, o umjetnosti, o kulturi koja je, smatra, potisnuta na margine, o ljudima kojima odaje počast noseći njihove likove na majicama, o svojim glumačkim uzorima, kolegama i prijateljima. Govori o Robertu De Niru, Woodyju Harrelsonu, Tarkovskom, Ognjenu Siličiću, Rajku Grliću, ali i o umjetnicima čija imena, smatra, moramo ponovo vratiti u javni prostor.

I, kao i uvijek, govori bez zadrške.

- Ovo je lijepi umor. Već 32 godine rastem s ovim Festivalom i 32 godine imam uvijek svoje goste. Do sada sam ugostio oko 500 ljudi. A znate koje ja goste volim dovesti? One koji nikada nisu bili u Sarajevu. I onda oni, kad dođu, naravno, ostanu zatečeni, impresionirani. Svi ti ljudi odlaze sa jakim impresijama, ne samo Festivala nego duha grada i duha Bosne i Hercegovine. Jer ovaj Festival nikad ne bi bio to što jeste da grad s njim ne živi - kazao je Hadžihafizbegović.

Smatra da su tri faktora zbog kojih je SFF najveći kulturni događaj u Jugoistočnoj Evropi.

- Prvo, osnivači Festivala, gospodin Mirsad Purivatra, njegova supruga i svi ljudi koji su njih pratili. Nakon toga, Jovan Marjanović je preuzeo to sjajno. On je pametan, mlad, elokventan čovjek koji je poderao svoj ego i Jovan Marjanović radi sjajne stvari. Drugi faktor je grad koji živi sa Festivalom. A treći, i najvažniji, jesu branioci grada Sarajeva. Ne bi bilo ni Festivala, ni ovih intervjua, da nije bilo ljudi koji su odbranili ovaj grad. Na ovom platou je poginuo Vlajko Šparavalo, glumac Narodnog pozorišta u Sarajevu. Nekoliko metara od crvenog tepiha, Dejana Divljan, moja kolegica, izgubila je nogu, sada živi u Parizu, poručio je sjajni bh. glumac.

SFF, kaže, voli i nana sa Bistrika, i sveučilišni profesori, voli ga jedna vrlo polivalentna i heterogena struktura ljudi.

- I to je ono zbog čega je ovo uspješan festival i zbog čega ga ja volim. S njim sam rastao i, evo, hvala dragom Bogu, dočekao i ja ovu veliku nagradu. Drago mi je što je ta nagrada strukovna. Imam Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, koja je meni neobično draga, i počašćen sam tom nagradom. To je jedno društveno priznanje. A ovo je esnafsko priznanje za doprinos filmskoj umjetnosti u svijetu. Ne u Sarajevu, ne u BiH. I biti rame uz rame, u istom safu, što bi rekli, sa Robertom De Nirom, Angelinom Jolie, Morganom Freemanom, Mikeom Leighom, Steveom Buscemijem, Beniciom del Torom, Wimom Wendersom, Oliverom Stoneom... To je predivno. Sad se desila jedna nevjerovatna stvar. „La vita è bella“, život je lijep. Moj omiljeni glumac, Woody Harrelson, dobio je Počasno Srce Sarajeva ove godine, a i ja ću ga dobiti. Počasna Srca Sarajeva ove godine pripala su i Emily Watson, Diegu Luni, velikom glumcu, i, naravno, Asgharu Farhadiju, jednom od najznačajnijih svjetskih reditelja - istakao je Hadžihafizbegović.

Nagrada godi, ali moraš ići dalje

Naglasio je da bi bila demagogija tvrditi da nije sretan i da mu nagrada ne godi.

- Ali isto tako imam demistificirajući odnos prema nagradama. Jer jedan veliki glumac, kojeg ja neobično volim, nikada nije dobio nagradu, ni u teatru ni na filmu. Zvao se Slobodan Aligrudić. Napravio je remek-djelo u filmovima „Sjećaš li se, Dolly Bell?“, „Otac na službenom putu“, „Slučaj PTT službenice“, crno-talasnom filmu sa Evom Ras. Gledao sam ga u teatru, od njega sam učio, a nema nijednu nagradu. Tako da nagrada godi, ali moraš je odmah staviti iza leđa i ići dalje - poručio je Hadžihafizbegović.

Rekao je da ozbiljan umjetnik ne smije razmišljati u kontekstu nagrada.

- Pisac koji piše roman, ako razmišlja da bi njegov roman mogao dobiti Pulitzerovu nagradu, od tog romana ništa. Muzičar koji pravi pjesmu i kaže: „E, ovo bi moglo završiti na Sanremu, da dobijem neku nagradu“, od te muzike nema ništa. Slikar koji nešto slika, pa kaže: „E, eno Bijenale u Parizu, možda bih ja na tom Bijenalu mogao dobiti nagradu“, od te slike ništa. Ja sam svoje najveće nagrade dobijao, a nisam ni znao da mi je film na festivalu. Jedna od mojih nagrada, koja je ispod radara prošla, jeste nagrada Andrija Tarkovski, koju sam dobio u Rusiji. Ja sam odrastao na Tarkovskom, najznačajnijem svjetskom reditelju - „Rubljov“, „Stalker“, „Nostalgija“. I ta nagrada, jedna statua teška sedam kila, dobijena je u Ivanovu, njegovom rodnom mjestu, na festivalu, među 20 filmova iz cijelog svijeta. Ja sam bio najbolji glumac za ulogu u filmu „Armin“ Ognjena Siličića, čovjeka koji je jako zaslužan za moj filmski opus. Rajko Grlić također. Miroslav Momčilović iz Beograda, jer sam i za njegov film dobio puno nagrada. I, naravno, svi bosanskohercegovački reditelji s kojima sam radio, ispričao nam je Hadžihafizbegović.

Razgovor smo vodili uoči njegovog 65. rođendana, a danas, kada ga objavljujemo, glumac proslavlja ovaj datum.

- Znači, tri u jedan. Moj rođendan, Počasno Srce Sarajeva i četrdeset godina od diplomiranja. Zahvalan sam dragom Bogu koji mi je dao zdravlja da svih ovih četrdeset godina radim. Jednom su me pitali šta je u glumi najvažnije. Ja sam rekao: „Trajati“. Prije četrdeset godina moj brat Saša Petrović i ja smo napravili „Audiciju“. Prodali tada 120 hiljada karata u Beogradu, 70 hiljada karata u Zagrebu, u Lisinskom. I „Audicija“ je 1986. godine već bila jugoslovenska atrakcija.

Zato nosim majicu sa likom Saše Petrovića. Ranije sam nosio majicu s likom Dževada Karahasana, imam i s Mirsadom Tukom, Abdulahom Sidranom, Markom Vešovićem, Nikolom Šopom, Alijom Isakovićem, Nedžadom Ibrišimovićem, Žanom Maroltom, Draganom Jovičićem... Dakle, ja na moje majice koje pravim stavljam ljude koji su determinirali kulturni prostor Bosne i Hercegovine u zadnjih sto godina, naglasio je.

Emotivan govor slavnog glumcaEmotivan govor Woodyja Harrelsona u Sarajevu: Svojim srcem ste dotakli moje

Prva asocijacija na Festival su mu Mirsad Purivatra i njegova supruga Izeta Građević, Joja, Prle i Mujke.

- Kasnije i Elma Tataragić i svi ostali ljudi. Uvijek me strah da navodim lična imena. Nekog sam vjerovatno zaboravio, nek’ mi halali, ali sve u svemu, jako sam sretan da se tako desilo. To je neki sinkronicitet koji je, s jedne strane, prezanimljiv, a s druge strane meni je to normalno - rekao je za Oslobodjenje.ba.

Iz ničega mi napravimo čudo

Jako dobro se sjeća vremena kada je SFF bio u nastajanju, dok su grad razarale granate. Bosanski minimalizam je prvo što mu padne na pamet kada spomenemo to vrijeme.

- Mi iz ničega napravimo čudo. Ali to ne smije biti matrica rada u kulturi. Moje prve asocijacije su vezane za krpljenje Festivala. Onda je to preraslo, vidite i sami, u nešto... Namjerno ne želim da upotrijebim tu riječ, jer se stalno u Sarajevo Film Festivalu pripisuje jedna stvar - glamur. A kakav, bolan, glamur? Osamsto akreditovanih novinara iz 54 zemlje svijeta su ovdje. Ovdje se prikazuje 250 filmova na 14 lokacija. Kakav glamur? Ovo je jedan svjetski brend, a najjači bh. kulturološki i društveni brend. Dakle, riječ „glamur“ može uzeti 0,5 posto učešća u determinaciji Sarajevo Film Festivala. Ostalo je sve ozbiljna umjetnička priča. Najmanja stvar koja je bitna na ovom Festivalu su toaleti na crvenom tepihu. Ali neka ih. Ali 99,5 posto su masterclassi, CineLinkovi, filmovi, mladi autori, takmičarski program, blockbusteri, puni hoteli. Ostat će najmanje 20-30 miliona maraka prihoda u privredi grada Sarajeva. Promoviše se Sarajevo i BiH u svijetu. I onda se neki svežu za tih par opskurnih političara koji sa ženama dođu i žele to predstaviti kao suštinu Sarajevo Film Festivala. Sram ih bilo - bez dlake na jeziku je poručio Hadžihafizbegović.

Na naše pitanje šta mu je još ostalo nedostižno u njegovoj profesiji, bez razmišljanja se prisjetio susreta sa velikanom Robertom De Nirom u Sarajevu.

- Moja kćerka je prevodila razgovor, jer nisam se usudio ući u razgovor sa Robertom na engleskom. Ne putujem svijetom kao kofer. Vrlo se dobro snalazim u oficijelnim situacijama. Čekiranje karata, restorani, hoteli, recepcije, avionski razgovor sa nekim ko do tebe sjedi, ali ne bih se upustio u razgovor sa Robertom De Nirom na engleskom. Rekao mi je tada da su neke od najplodnijih godina glumačkih od 65. do 75. A ja tek punim 65. Sad od Boga tražim samo zdravlje. Imam već tri filma koja me čekaju, jedan u Hrvatskoj i dva u Bosni i Hercegovini, kroz smijeh je rekao Hadžihafizbegović.

Citirao je i velikog Dževada Karahasana.

- Neobično sam ga volio, a on je rekao: „Država koja ima žilavu kulturu nikad ne može nestati.“ Mislim da smo mi do te mjere atrofirali kulturni segment u bosanskohercegovačkom društvu. Mi smo na opštem ispitu kulturološkom pali. Kultura je kad podigneš papir i ubaciš u kontejner, ti si popravio svijet. Ta šalterska nekultura, semaforska nekultura, taj primitivizam kojim smo okruženi dolazi ne samo iz lošeg odgoja nego iz jedne kulturne rupe koju ovi ljudi nose, kazao je.

Bez lažne skromnosti osvrnuo se na pokretanje Festivala Dani Jurislava Korenića u Kamernom teatru 55 dok je bio direktor.

- Mogli ste upaliti kameru u Titovoj ulici i zaustavljati desetine i desetine Sarajlija i gošpara, a malo je ljudi znalo ko je Jurislav Korenić. Čovjek koji je osnovao Pozorište mladih. Čovjek koji je osnovao Kamerni teatar. Čovjek koji je bio predsjednik prve profesionalne zajednice pozorišne BiH. Čovjek koji je napravio Karađoza, dakle čuvenu, čuvenu seriju „Igra sjenki“. Čovjek koji je bio dramaturg u Narodnom pozorištu. Čovjek koji je postament teatra. Ljudi nisu znali ko je to dok nismo napravili festival. Tako da sam ponosan na moju odluku. Dosta više lažne skromnosti. Treba popu reći pop, bobu bob. Niko se prije mene nije sjetio da da takav omaž Jurislavu Koreniću. Ni teatri, ni MESS, ni bajni kulturni radnici, nego sam ja napravio taj festival i vratio Jurislava Korenića na mjesto koje mu pripada, iskreno je rekao.

Svjestan je, kaže, da ga mnogi ne vole. Ali...

- Gabriel García Márquez je 1982. godine, kada je dobijao Nobelovu nagradu u Štokholmskoj akademiji, citirao Williama Faulknera, koji je isto tu nagradu dobio 1949. godine, 33 godine prije Márqueza, i rekao je: „Ne pristajem na kraj čovjeka.“ Ja znam da mene mnogi ne vole, ali meni to godi. Da bi uspio, moraš imati neprijatelje. Zato imam još jednu majicu koju ću pronosati, na kojoj piše: „Je*eš život bez dušmana“ - riječi su kojima je Hadžihafizbegović završio razgovor za Oslobodjenje.ba.