Darko Štante: Bio si žrtva nasilja, ali to ti ne daje pravo da postaneš nasilnik

Neke priče ne govore samo o nasilju koje se dogodilo, već pokušavaju razumjeti gdje ono počinje i zašto se, poput obrasca koji se teško prekida, prenosi iz generacije u generaciju.

Upravo se time bavi slovenski reditelj Darko Štante u svom novom filmu „Izgubljeni sin“, koji je privukao veliku pažnju publike 32. Sarajevo Film Festivala.

Film donosi priču o Andreju, čovjeku koji je, nakon što je odrastao u nasilnoj porodici, pokušao pobjeći od vlastite prošlosti i izgraditi novi život. No, susret s bratom nakon 12 godina vraća ga na početak i suočava s onim od čega je mislio da je pobjegao.

Danas slavi 65. rođendanHadžihafizbegović ulazi u historiju SFF-a: Da bi uspio, moraš imati neprijatelje

„Izgubljeni sin“ nasilje ne posmatra samo kao čin pojedinca, već kao problem koji se prenosi kroz porodicu i društvo. Štante pritom otvara i neugodno pitanje odgovornosti: koliko trauma iz djetinjstva može objasniti nečije ponašanje, a gdje počinje odgovornost odrasle osobe za ono što čini drugima.

Nakon premijere u Sarajevu, na kojoj je film prikazan pred mnoštvom publike i uz vrlo emotivne reakcije, razgovarali smo sa Štantem o nastanku nasilja, porodičnim obrascima, odgovornosti žrtava koje postanu počinitelji, ali i o tome koliko umjetnost može utjecati na svijest o nasilju nad ženama i femicidu. Govorio je i o razlikama između „Izgubljenog sina“ i njegovog ranijeg filma „Posljedice“, budućim projektima te tome zašto Sarajevo smatra jednim od najznačajnijih filmskih festivala u regiji.

Rasprodana premijera

Sarajevom su on i ostatak ekipe oduševljeni, a kaže da je „vibe“ super.

- Premijera je bila savršena. Sve je bilo rasprodano. Bilo je hiljadu ljudi i mislim da im se film svidio. Reakcije su bile vrlo emotivne, tako da sam sretan, rekao je Štante za Oslobodjenje.ba.

Dok je radio na ovom filmu, razmišljao je kako nasilje nastaje, smatrajući da je to najbitnije.

- Jer nasilje nastaje u porodici i u društvu. Mi mislimo samo da je neko onaj koji čini nasilje, da je on samo taj „bad guy“, i fokusirani smo na njega, ali niko se ne pita otkud to. Moja teza je da to ide iz generacije u generaciju, kroz porodicu. Onda je ta neka mikroćelija samo jedna ćelija u cijelom društvu, a imamo mnogo tih ćelija. Zbog toga mislim da to nije problem jednog čovjeka ili samo jedne familije, nego problem cijelog društva.

I trebali bismo, ako bismo htjeli riješiti ovaj problem ili ga bolje pratiti i nešto uraditi, to raditi kao cijelo društvo i fokusirati se na cijelo društvo. Jer nasilje je svuda, istakao je Štante.

U „Izgubljenom sinu“ napravio je paradoks – Andrej se zapravo bavi nasiljem i poznaje način na koji nasilje ide kroz sistem, ali je nemoćan kada je u pitanju njegova porodica.

- Kad si žrtva nasilja u porodici, čak i kada misliš da si izašao iz toga, da si sve uradio na sebi i da će sada biti sve okej, nije baš tako. Jer ako stvarno ne radiš na sebi i ako ne možeš potražiti pomoć nekog profesionalca, prije ili kasnije će se opet dogoditi nasilje, probudit će se u tebi. I to se dogodi mom junaku Andreju, koji misli da je sve pustio, samim bijegom od porodice. Mislio je da je time sve riješio. Ali nije. Kad sretne svog brata poslije 12 godina, opet se suočava s tim i nekako je na tački nula, kazao je Štante.

Žrtvi treba da se pomogne

Teško mu je, kaže, odrediti tačnu granicu odgovornosti pojedinca i društva.

- Mislim da, kada odrasteš i kada si žrtva nasilja i imao si sje*ano djetinjstvo, svejedno treba da u nekoj tački preuzmeš odgovornost za ono što radiš. Imam problem s tim kada neki ljudi kažu: „Pa dobro, i on je bio žrtva nasilja i zbog toga je takav.“ Da, i on je bio žrtva i treba da mu se pomogne, ali to ne opravdava to da on postaje počinitelj nekog nasilja. Tako da ne znam gdje je ovdje granica, ali za mene je tako da, kada odrasteš, treba da preuzmeš neku odgovornost. I kada vidiš da ne možeš da se nosiš sa sobom, onda treba da pronađeš pomoć, naglasio je.

Istakao je da bi se o temi nasilja, posebno nad ženama, u javnosti trebalo govoriti mnogo češće i mnogo glasnije.

- Zbog toga sam i uradio ovaj film. Jer kada je Nizama ubijena u Gradačcu prije tri godine, o tome se dugo u Sloveniji pričalo. A statistika kaže da je kod nas svaka treća žena starija od 15 godina žrtva nasilja, rekao je.

Iako, tvrdi, mnogi u takvim situacijama protestiraju, to ne traje dovoljno dugo da bi se bilo šta promijenilo.

- I zbog toga mislim da bismo trebali mnogo više pričati o tome i da bi reakcije na takve stvari trebale biti snažnije i da se ne popušta. Protesti trebaju trajati godinu, kao što vidimo da studenti u Srbiji već jako dugo protestiraju. Ili u Sloveniji kada je bio COVID i ljudi su išli biciklima i protestirali na takav način. Oni su to radili godinu dana, svaki petak su to radili. I u takvim slučajevima kao što su femicid i nasilje u porodici, trebali bi raditi isto, istakao je Štante.

Osvrnuo se na svoj raniji film „Posljedice“, kazavši kako se, od premijere tog filma do premijere „Izgubljenog sina“, ništa nije promijenilo.

- Tema je slična, opet je o nasilju. Tamo je bilo među tinejdžerima, ovdje je u porodici. I stilski, kao režiser, nije isto. Ovdje sam malo eksperimentirao s kamerom i kao da režiram, ali svejedno je kamera iz ruke i još razmišljam na nekoj razini u smislu nekog dokumentarnog stila – kamera iz ruke, što manje rezova, tako da gledalac ima osjećaj da je to što gleda nešto što se stvarno događa. Jer u „Posljedicama“ nekoliko puta su me gledaoci pitali: „Šta je to, dokumentarac ili je to fikcija?“ Ja sam im rekao: „Valjda je to fikcija, to nije dokumentarni film.“ Ali zbog tog stila mislim da je došlo do tog pitanja. U novom filmu je okej, nije baš isto, ali još ima neke elemente iz toga, tako da se nisam toliko promijenio. A imam više iskustva i radim možda još malo više na filmskom izrazu, da je filmski jezik malo više u fokusu, kazao je naš sagovornik.

Vrhunski glumac za OslobođenjeNikola Đuričko: Nostalgija je privilegija malih naroda, humor mi pomaže u životu

„Izgubljeni sin“ će sada imati nekoliko međunarodnih premijera i projekcija. Onda u martu kreće kino-distribucija u Sloveniji, a možda i u nekim drugim zemljama.

Štante nam je otkrio da već radi na novom projektu.

- Opet je socijalna tema, o tome šta se događa iz perspektive socijalnog radnika koji oduzima djecu iz neke porodice i šta se događa s tom porodicom poslije toga, kako se ona snalazi s tim, poručio je.

Razgovor smo priveli kraju s još jednim osvrtom na Sarajevo Film Festival.

- Mislim da je Sarajevo jedan od najznačajnijih festivala za našu regiju, a i šire. Ovo je veliki festival koji možda neki ne prepoznaju, ali ne znam zašto. Ovo bi, kada pitate mene, trebalo da bude A-festival. Ovdje ima mnogo ljudi, ima velikih autora koji dođu ovdje, reditelja, tu je CineLink... A „vibe“ je možda jedan od najboljih na svijetu.

Bio sam na mnogim festivalima sa „Posljedicama“ i inače i vidio sam svašta i moram reći da je ovdje neki najbolji „vibe“. I društvo, mislim da se Sarajlije, ljudi iz Sarajeva, angažiraju. I da se diče zajedno, grad se diči festivalom. To je super i pomaže nekim mlađim autorima, naglasio je Štante.