Iznenađujuće otkriće uz novi roman Enesa Karića

Iznenađujuće otkriće uz novi roman Enesa Karića

Roman o Bosni kroz optiku Sinanove tekije / / / /

Fuad Đidić |

Za razliku od Meše Selimovića, Karić je otkrio fenomen bosanske tekije u potpuno novom svjetlu u svojoj najnovijoj knjizi “Baronese u hadži Sinanovoj tekiji” (Bužim, 2026)

Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u

Nije to bio tek puki odjek Meše Selimovića. To je iznenađujuće otkriće.

“Baronese u hadži Sinanovoj tekiji” novo su djelo Enesa Karića u kojem nas autor na potpuno originalan način uvodi u mistični svijet bosanske tekije.

Veliki simpozij

Vlastitu zaokupljenost Sinanovom tekijom, najavljenu 15 godina ranije u romanu “Pjesme divljih ptica”, Karić sada uspijeva u potpunosti dovršiti kao pitko, ali metafizički zavodljivo štivo, koristeći pri tome jasnu hronološku literarnu fabulu koja će zbog svoje brze dinamike događaja, ali i brojnih paradoksa, brzo pronaći svoje čitaoce.

Kao unutarnji poznavalac tesavufa, za razliku od Selimovića, Karić će fenomen bosanske tekije za čitaoce otkriti u jednom potpuno novom svjetlu.

Bosanska tekija za njega nije kao za Selimovića mjesto spektakla ili pozornica na kojoj se dešava egzistencijalna drama njegova glavnog junaka, mjesto pobune i suprotstavljanja ili mjesto antinomije svjetova. Kod Karića je, zapravo, tekija mjesto sohbeta, razgovora, susreta ljudi i svjetova, mjesto pronalaska smisla i duhovnog kompasa u burnim i teškim vremenima i u konačnici mjesto na kojem se ne povlače, već uklanjaju granice između različitih sudbina ili shvatanja života, različitih epoha i civilizacijskih svjetonazora.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Sinanova tekija je veliki simpozij na kojem u Karićevoj imaginaciji učestvuju brojne historijske figure Bosne iz prelomnih 1880-ih godina, kao što su Mićo Ljubibratić, fra Grga Martić, Ćiro Truhelka, Benjamin Kalaj... oni su most preko kojeg šejh Edhem Misirlić sakuplja snagu, na kojem se formira u šejha drugačijeg profila u odnosu na Selimovićevog šejha Ahmeda Nurudina, koji je u stalnom sukobu, zapitanosti ili bijegu od vanjskog, stvarnog svijeta...

Karićeva bosanska tekija je drugačije mjesto od Selimovićeve tekije i po tome što Karić na jedan poseban način svijet sufizma posreduje kroz svijet žene, što je posve originalna crta koja njegovom literarnom djelu daje posebnu estetsku dubinu i filozofsku draž.

U Sinanovoj tekiji vidimo Bosnu u mijeni dvije carevine, dva različita sistema vlasti koja je dobrim dijelom utjelotvorena i personalizirana upravo u liku dvije žene, sufijke i doktorice - Jasminke Tilave, nekadašnjeg studenta iz Istanbula, i Esme, supruge šejha Edhema Misirlića, najznačajnijeg vakifa Sinanove tekije.

Žena je kapija svijeta, kako kaže Andrić, i njih dvije, Jasminka i Esma, glavni protagonisti romana, otvaraju vrata Sinanove tekije za novi, zapadni svijet prepun žudnje da se sve osvojeno uredi po principima evropske ideje i principima čistog razuma, pa tako i ova bosanska tekija ubrzo nakon 1887. godine biva značajno preoblikovana prema potrebama baronesa ili, kako nam Karić želi sugerisati, prema ideji i potrebama razuma Zapada.

Kapije bosanske tekije prvo prelazi Sofija Pletikosić, žena zapadnih svjetonazora, agent nove vlasti sa izvrsnim merkantilnim darom, a za njom, nešto kasnije, stižu najotmjenije bečke baronese, kao blještava slika gracioznog i do savršenstva uređenog zapadnog svijeta.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Željne novih doživljaja, inspiracije ili jednostavno u potrazi za čudotvornim događajima u Sinanovoj tekiji, baronese pronalaze ljepotu u njenoj vodi, cvjetnjaku ili slušanju zikra u semahani, gdje su inspirisane karakterom bosanske tekije i snagom njene prožimajuće mistike.

Ali, što nam Karić, za razliku od Selimovića, želi poručiti sa ovim paradoksalnim preokretom?

Iza sjaja baronesa, iza njihove ushićenosti u susretu sa Sinanovom tekijom, njihove žudnje za iskonskim i autentičnim, pažljivi čitalac će upoznati tu elegantno izvedenu Karićevu sliku tragičnog i rezigniranog evropskog svijeta, svijeta prezasićenog vladavinom razduhovljenog, malaksalog, sparušenog svijeta, koji za lijek sebe pronalazi u opijumu “trave zaboravke”.

Selimovićeva kao i Karićeva tekija nalaze se u Sarajevu.

Hadži Sinanova tekija je kaderijskog reda i nalazi se u samoj mahali na obroncima Sarajeva, kao pulsirajuće srce i mjesto susreta ljudi raznih sudbina, od otmjenih posjetilaca i državnika pa do nemoćnih i napuštenih, dok je Selimovićeva, Isa-begova tekija mevlevijskog reda, smještena na osami na Bentbaši i ostavlja snažan dojam izoliranosti, poput jedne srednjovjekovne utvrde, gdje se daleko od očiju javnosti u njenim mističnim dubinama zbiva egzistencijalna drama pojedinca.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Teško je propustiti onu oštricu sa kojom se Sinanova tekija tako jasno razlikuje od Isa-begove tekije. Tome razlikovanju Karić će dati i slijedeći krunski razlog.

Karićeva tekija je neponovljivi fenomen, sastavljena od dva krila – zapadnog i istočnog, i u zapadnom krilu nalazi se ludnica nastala iz “prijeke potrebe, nakon 1529. godine, pretvorena je u duševnu bolnicu i naseljena luđacima i teškim mjesečarima grada Sarajeva” (Karić), dok je Selimovićeva tekija mistična, zatvorena oaza sigurnosti i smisla, mjesto bijega od progona vanjskog svijeta.

Koristeći islamski imperativ o vjerskoj obavezi brige, a ne kažnjavanja i izolacije svih onih koji su “svrnuli s pameti”, kojima je potrebna duhovna ili psihička potpora, Karić gradi čvrstu fabulu svog romana i na svakom njenom dijelu, u svakoj pojedinačnoj priči nevoljnika, on govori kako luđaci u Sinanovoj tekiji u sebi, zapravo, nose neki duboko skriveni nebeski znak ili nepravdu društva i da sa gubitkom pameti nisu izgubili niti dušu niti Milost Božiju, da nisu demonska, već su ostali ljudska bića.

Ovaj historiografski fakat Karić je vješto iskoristio kako bi svom djelu dao jednu lijepu filozofijsku dubinu i kako bi nas uveo u dramu postmodernog svijeta, gdje se gubi i nestaje ona tanka crta razuma i nerazuma, pameti i gluposti, u kojem su naši životi oblikovani imaginacijama, prividima, a ne činjenicama, svijeta u kojem nepravda ili tiranija se prodaje kao pravda i demokratija, a svijet neznalica se prodaje kao svijet znalaca i profesionalaca.

Roman o Bosni

Ako se Selimovićev šejh Ahmed Nurudin sukobljava sa vanjskim svijetom birokratije i sistema, onda se Karićev šejh Edhem Misirlić, čiji je kredibilitet već potkopan i samim nadimkom Cvancika, sukobljava sa iracionalizmom i ludilom epohe, sa svijetom koji je redefinisao stvarnost i tu istu stvarnost izvrnuo u alternativni svijet, u kojem je istina predstavljena kao laž, a ubojstvo i genocid kao milost i humanizam.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Neskriven je taj Karićev poriv da sa Sinanovom tekijom, mjestom koje pomiruje i sakuplja, koje vodi do naše duhovne izvornosti i arhetipa, pošalje tako važnu poruku.

Uopšte cijelim svojim književnim djelom Karić simbolizira to htijenje za susret sa iskonskim, on je očajan i neprestano nam govori o svijetu bez čežnje, upozorava na potrebu da se nadrasta jedan zavodljivi, ali u suštini istrošeni svijet, koji je ljepotu izjednačio sa prazninom i apatijom (“Tužne rasprave”, 2015).

Sinanova tekija je roman o supstancijalno nepomirenoj duši čovjeka i kroz ovaj roman Karić na jedna poseban način produžava krik, koji je mnogo ranije poslao kroz stranice svog četvorotomnog djela “Krikovi”.

”Baronese u hadži Sinanovoj tekiji”, recimo na kraju, roman su o Bosni i njenoj povijesnoj mijeni. Istini za volju, to u suštini nije roman o Bosni prošloj, kao ni o Bosni sadašnjoj. To je roman o Bosni viđenoj kroz optiku Sinanove tekije, koja je sa ovim rukopisom prerasla u snažnu metaforu vremena u kojem živimo.

Komentari (0)

Nema komentara

Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.

Prijavi se na naš newsletter!