Od izbora do izbora - bez pomaka

Mala izlaznost ne ukazuje samo na pasivnost i apatiju u narodu već je u suštini izraz nezadovoljstva građana ukupnom političkom i društveno-ekonomskom situacijom u zemlji
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u...Svima je ipak jedna stvar jasna:
nastavlja se agonija bez izlaza,
vremena su nam ružna i opasna...
Vuk Drašković
Doba je dinamičnih promena ukupnih društvenih i političkih odnosa u svetu i okruženju. Za to vreme, kao da živimo u nekom drugom vremenu i prostoru, naše društvo decenijama ostaje zarobljeno u istim političkim obrascima, koji ga drže izolovanog i bez perspektive, u stanju neizvesnosti, podela i beznađa. Od izbora do izbora ponavljamo iste greške i iz jedne krize ulazimo u drugu ne izvlačeći pouke iz prethodnih.
Predizborna obećanja
Posle još jedne od bezidejnih izbornih kampanja obeležene etničkim temama i međustranačkim razmiricama završeni su i Opšti izbori. Veliki broj političkih subjekata i primena naprednih izbornih tehnologija, ipak, nisu bili dovoljni da većinu građana motivišu da izađu na izbore. Izgubili su veru da izbori imaju smisla. Malom izlaznošću su pokazali da više nemaju poverenja ni u izborni proces, ni u stranke na našoj političkoj sceni.
Razlozi za to su brojni. Većina stranaka, njihovi lideri i kandidati su dobro poznati biračima. Iste stranke, njihovi lideri i pojedini kandidati već decenijama učestvuju na izborima. Politike većina zasniva na temeljima etničke pripadnosti, podela i nepoverenja. Uzajamno se kritikuju, obećavaju progres i smenjuju na vlasti, kreirajući u društvu atmosferu neizvesnosti i straha prema drugima, dok svojim liderima obezbeđuju moć, a elitama uslove da se nekažnjeno bogate na račun građana. Vladajućim strankama i vođama etničkih skupina povlašćen položaj i masovnu podršku omogućava kontrola medijskog prostora, dostupnost javnih resursa i kadrovska kontrola u institucijama i javnim preduzećima. U tako kontrolisanom i nepovoljnom ambijentu ne mogu da dođu do izražaja malobrojne stranke umerene orjentacije, kao ni pojedini kandidati koji su spremni na konstruktivni dijalog, sporazume i saradnju.
Uobičajeno je da se građanima obraćaju samo pred izbore obećavajući zapošljavanje, investicije, veća primanja... kao i da za vreme mandata zanemaruju opšti interes, a odluke donose u sopstvenom interesu i po stranačkoj direktivi. U protekle tri decenije su mnogo puta izneverili očekivanja i poverenje građana.
Ni napredne tehnologije nisu doprinele većoj izlaznosti, niti su mogle da izborni proces učine istinski slobodnim. Uspešno su smanjile mogućnost izbornih manipulacija prilikom samih izbora, ali ni izbliza nisu bile dovoljne da umanje učinak različitih stranačkih mahinacija, pritisaka i ucena koji su dobro poznati u javnosti.
Kao rezultat ukupne predizborne i izborne atmosfere gde je samo prividno sve regularno, na izbore nisu izašli oni građani koji su bili slobodni da izraze svoju volju, a u ponudi nisu videli opciju koja bi im budila nadu u promene i/ili odražavala njihove stavove. Mala izlaznost zato ne ukazuje samo na pasivnost i apatiju u narodu već je u suštini izraz nezadovoljstva građana ukupnom političkom i društveno-ekonomskom situacijom u zemlji. U savremenom svetu i okruženju gde je bunt zbog stanja u društvu i socijalnih nepravdi sve izraženiji, to je istovremeno opomena političarima i stranačkim liderima da većina ljudi nije zadovoljna njihovim politikama, aktivnostima i učinkom. Ipak, stranačkim liderima, uljuljkanim u iluziju trajne superiornosti, mišljenje birača kao da nije ni važno jer na izborima pobeđuju oni koji imaju najviše glasova, bez obzira na izlaznost.
Do neke ozbiljnije promene na političkoj sceni nije moglo doći zbog velike usitnjenosti stranaka, a pogotovo zbog opozicije, koja se u predizbornom periodu nije mogla dogovoriti o zajedničkom cilju i nastupu, kao da ništa nije mogla da nauči iz svojih prethodnih iskustava, niti iz skorašnjih pobeda opozicije u Mađarskoj i Srbiji.
Nakon proglašavanja konačnih izbornih rezultata, počeli su i pregovori oko formiranja vlasti na svim nivoima. Koliko će formiranje vlasti trajati, to još niko ne zna. Preko medija je već počela repriza mučne serije međustranačkih uslovljavanja, razmirica i cenkanja, kao i međuentitetskih, stranačkih i unutarstranačkih pozicioniranja. Javnosti ostaje samo da posmatra i da se nada da će se stranački lideri u dogledno vreme dogovoriti oko koalicija, formirati vlast i početi da rešavaju decenijama nagomilane probleme u našoj zemlji. Ipak, nada mora počivati na nečemu što se pod nekim uslovima može ostvariti, a ne na iluzijama i samoobmanama, što ukazuje da je mala izlaznost posledica činjenice da većina glasača nema više ni nadu da ih aktuelne stranke mogu izvesti iz duboke egzistencijalne krize i dostojno predstavljati u vlasti.
Političari u BiH već decenijama vešto manipulišu nacionalnim osećanjima građana, a uticaji ratnog nasleđa, ugrađeni u njihove etnonacionalne politike uz društvene devijacije iz ratnog perioda, kao što su kriminal, korupcija, pohlepa i megalomanski interesi političkih elita i danas parališu svaku mogućnost progresa. Takav društveno-politički ambijent je opasan po svako, a naročito po naše multinacionalno društvo. Naruku im idu nestabilne međunarodne okolnosti, neadekvatan odnos susednih zemalja, a naročito nejasne odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, koje svako od njih tumači kako mu odgovara.
Vođe etnonacionalističkih skupina iz devedesetih godina, uz pomoć verskih institucija, trasirale su put današnjim etnonacionalnim politikama, a društveni poredak, utemeljen devedesetih godina i potvrđen nedorečenim Dejtonskim sporazumom, omogućio je da se aktuelne etnonacionalne politike učvrste i zadobiju još više pozicija na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima. Tako je društvo u Bosni i Hercegovini postalo društvo kvazidemokratskih odnosa, dubokih etničkih podela i stalnih tenzija. Dominacija etnonacionalnog principa u Ustavu Bosne i Hercegovine vezuje se za kompromis koji je učinjen da se zaustavi rat, a proizveo je diskriminaciju značajnog broja ljudi u Bosni i Hercegovini i ugrozio njihova osnovna ljudska prava.
Od Daytona do danas na političkoj sceni je u primeni model etničke zastupljenosti koji, uz pozivanje na Ustav, insistira na zaštiti prava konstitutivnih naroda i koji je dodatno ojačan institutom veta po osnovu nacionalnog interesa, što uz različito tumačenje ustavnih odredbi dovodi do političkih manipulacija, stalnih tenzija i sve češćih blokada rada institucija. To ukazuje da aktuelnim politikama nije u interesu normalno funkcionisanje institucija, niti njihova reforma, jer u funkcionalnim institucijama ne bi mogli da budu to što jesu.
Kroz institucije ove zemlje prošli su brojni kadrovi vlasti i opozicije obećavajući promene, ali umesto sporazuma da grade, oni neprekidnim konfliktima sve više razgrađuju državu. Ovom stanju puno je doprineo Dejtonski mirovni sporazum, koji je legalizovao ovakav pristup, kroz odredbu da državu čine tri konstitutivna naroda i dva entiteta, od kojih u jednom entitetu žive dva naroda, a u drugom entitetu treći narod koji ima specijalne veze sa maticom. Danas se zbog toga s pravom postavlja pitanje kako su predstavnici ove države u Daytonu dozvolili ovakav sporazum. Kažu da su zaustavili rat i hvale se svojim postignućem, a posledice ovog sporazuma ukazuju da agonija iz ratne prošlosti još uvek traje u miru.
Već decenijama vlast formirana na ovaj način proizvodi konstantne tenzije i nije u stanju da se dogovori ni o saradnji, ni o važnim pitanjima za zemlju i narod, dok narod sve više siromaši ili odlazi iz zemlje u potrazi za boljim životom. Dok mnogi građani konstatuju da nisu imali za koga da glasaju jer su svi isti, etničke vođe sva tri naroda, opijene stečenim bogatstvom i političkom moći, likuju nad ostvarenim rezultatima. Oni i dalje ubeđuju građane da dobro žive, da ih brane od drugih i da štite njihove interese. Sve je manje ljudi koji u to veruju. Postalo je očigledno da smo podeljeno društvo u kojem kao u paralelnim svetovima, na istom prostoru žive dve različite skupine: bogati političari sa povlašćenim elitama i ostali osiromašeni građani.
Tako se složeni dejtonski ustavni mehanizam formiranja zakonodavne i izvršne vlasti, jedinstven u savremenom demokratskom poretku, u praksi pokazao kao krajnje neefikasan i neproduktivan, a u krajnjoj liniji i kao nedemokratski.
Šta stoji, naprimer, iza “jedne od najvećih pobeda” SNSD-a i HDZ-a, kako izjavljuju lideri najvećih nacionalnih stranaka srpskog i hrvatskog naroda, koji su unapred najavili čvrstu saradnju i zajednički nastup na svim nivoima vlasti. Pri tome jedan od njih hoće u NATO i EU, a drugi ulazak u NATO odbija i obaveze prema evropskim integracijama izbegava, ali im to ne smeta da sarađuju kad su u pitanju zajednički nastup prema trećem konstitutivnom narodu i neki njihovi skriveni interesi. Posle male izlaznosti prilikom ovih izbora, oni su legalni izborni pobednici sa najviše glasova, ali je veliko pitanje koliko su legitimnni predstavnici svojih naroda i koliko to mogu da budu sa samo oko dvadeset procenata glasova svojih sunarodnika. Ipak, ta činjenica ih ne sprečava da se predstavljaju kao legalni i legitimni predstavnici svog naroda, nastavljajući da u zajedničkom nastupu ističu svoje ekstremističke ideje i ciljeve, uslovljavaju buduće partnere u vlasti i postavljaju isključive zahteve u procesu formiranja entitetske i državne vlasti. Neizvesno je kako će se pregovori oko formiranja vlasti sa njima završiti i ko će sa njima biti u vlasti, ali je sigurno da će pregovori biti naporni i da će dugo trajati.
Začarani krug
Tako se i posle ovih opštih izbora ponovo vrtimo u začaranom krugu. Na izborima su ponovo pobedile inatne etnonacionalne politike sa kojima su njihovi lideri dobili dodatni zamajac u produbljavanju političke krize u zemlji, pa je izvesno da će se i u narednom periodu dodatatno usložnjavati politička i društveno-ekonomska kriza u zemlji. Sada je fokus njihovog interesovanja na postizanju koalicionih sporazuma i zauzimanju što boljih pozicija u vlasti, a egzistencijalna pitanja za zemlju, privredu i narod su izvan sfere njihovog interesovanja. Nadajmo se da neće ostati tako i kad vlast bude formirana, jer sve ima svoje granice, pa i strpljenje naroda koji je navikao na trpljenje i odricanja.
Nejednakost u našem društvu je sve veća, kako u ekonomskom smislu, društvenom statusu i socijalnom položaju, tako u ljudskim pravima i političkoj moći. Umesto demokratije, danas imamo prazan demokratski okvir za formalno izražavanje izborne volje kojom se na razne načine manipuliše. Pod uticjem aktuelnih politika živimo u ambijentu u kome vlada stranačka diktatura, borba za vlast po svaku cenu, poltronstvo, podaništvo i odanost vođi. Isključivost je dominantna, a moral, pravda, empatija i tolerancija su upitni. Ističu se samo različitosti, a nedostaje afirmacija zajedništva u državi i društvu. U takvim okolnostima bolje prolaze podobni nego sposobni, a posledica negativne selekcije je masovno iseljavanje mladih i obrazovanih ljudi zbog čega zemlja ostaje bez perspektive.
Ipak, najveći problem našeg društva nije samo u tome što ne uspeva da izađe iz lavirinta nametnutog političkog obrasca i napravi iskorak u budućnost, već što je sve više građana koji su izgubili nadu da je promena uopšte moguća. Primer studentskog pokreta u Srbiji, koji je uz zajedništvo, slogu i upornost od studetskog bunta preko studentskog i građanskog pokreta prerastao u političku snagu koja je na izborima osvojila vlast, dokazuje da je promena nepravednog i agresivnog političkog obrasca ipak moguća.
Ako se narod ove zemlje složno ne oglasi i ne osudi aktere ovakvog stanja u društvu, učiniće to neko posle nas. Jednog dana ovakve destruktivne politike moraju doživeti krah. Istorija će suditi današnjim moćnicima, a umesto nama, ideje slobodnomislećih ljudi će postati putokaz nekim novim generacijama...

Komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.