FOTO

(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu

(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 2
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 3
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 4
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 5
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 6
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 7
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 8
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 9
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 10
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 11
(FOTO) Kad zmajevi igraju, i Stockholm miriše na Bosnu - slika 12

Rijeka zmajeva nadire prema Strawberry Areni / Mirza Dajić

1 / 12
Mirza Dajić |

Hiljade kilometara, različiti životni putevi i zajednička ljubav prema domovini. Utakmica Švedske i Bosne i Hercegovine u Stockholmu bila je povod za susrete ljudi koji su iz Bosne otišli, onih koji su joj se vratili i onih koji su zbog zmajeva prevalili gotovo pola Evrope

Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u

Postoje putovanja na koja se ne kreće samo zbog odredišta. I utakmice koje počinju mnogo prije prvog sudijskog zvižduka. Počinju onog trenutka kada se iz ormara izvadi zastava Bosne i Hercegovine, kada se dogovori put s prijateljima ili kada se negdje daleko od rodnog kraja začuje pitanje: “Ideš li i ti na utakmicu naših?”

U tom kratkom pitanju sadržano je mnogo više od fudbala. Godine provedene daleko od kuće, uspomene na djetinjstvo, prijatelji koje dugo nismo vidjeli i ona posebna radost kada među nepoznatim ljudima prepoznamo nekoga ko govori našim jezikom.

Ovoga puta sve staze su vodile u Stockholm, švedsku prijestolnicu, grad vode, mostova i hladnih novembarskih dana. Na Strawberry Areni u Solni, 14. novembra, Švedska je savladala Bosnu i Hercegovinu rezultatom 3:2. Zmajevi su se borili do kraja, a njihovi navijači, uprkos porazu, ostali ponosni.

Bosna koju su ponijeli sa sobom

U Švedskoj žive ljudi koji su prije mnogo godina otišli iz svojih gradova i sela, neki bježeći od rata, drugi tražeći sigurnost i bolju budućnost. Godine su prolazile, djeca odrastala, a nekadašnji privremeni boravak za mnoge je postao čitav jedan život.

Ali, neke stvari vrijeme nije promijenilo. Miris majčine kuhinje, sjećanje na roditeljsku kuću, prijatelje iz školskih klupa i ljetne dolaske u Bosnu, kada se u nekoliko sedmica pokušava nadoknaditi sve propušteno tokom godine.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Domovina je ostala mnogo više od mjesta upisanog u pasošu. Ona živi u porodičnim razgovorima, fotografijama, pjesmama i pričama koje se prenose djeci. A onda dođe utakmica reprezentacije i sve se te uspomene, barem na nekoliko sati, okupe na jednom mjestu.

Među onima koji su zbog zmajeva krenuli prema Sttockholmu je Haris Kovačević, koji živi u švedskom gradu Växjöu, udaljenom 450 kilometara od prijestolnice. Na utakmicu je stigao s porodicom i prijateljima, a njihovo putovanje pretvorilo se u mnogo više od odlaska na stadion.

– Bilo nas je šest ili sedam porodica s djecom. Došli smo u Stockholm dan ranije, prošetali starim gradom, družili se s našim navijačima i uživali u atmosferi. Bilo nas je mnogo, otprilike pola Stockholma. Bilo je prelijepo – priča Kovačević.

– Došli smo pružiti podršku našim igračima jer oni to zaista zaslužuju. Što se mene tiče, zaslužuju je uvijek. Utakmica je bila odlična, atmosfera također. Ta dva dana ponovo smo se osjećali kao da smo u Bosni – govori.

– Djeca su bila impresionirana. Nisu mogla vjerovati da imamo takve navijače. To je uspomena za cijeli život – kaže Haris Kovačević.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Za djecu koja odrastaju daleko od Bosne takvi susreti imaju posebnu vrijednost: domovinu svojih roditelja upoznaju kroz zajedničko navijanje i jednostavno, gotovo porodično prepoznavanje: “I ti si naš.”

Dva života, dvije zemlje i jedan povratak

Nisu sve priče naših ljudi u Skandinaviji priče o trajnom odlasku. Neki su se, nakon godina provedenih u Švedskoj, odlučili vratiti u Bosnu i Hercegovinu, poznatim ulicama, porodici i prijateljima.

Među njima je Džavid Aličić, koji je nakon 23 godine ponovo posjetio Švedsku, zemlju u kojoj je nekada živio i stvarao uspomene koje vrijeme nije izbrisalo.

Ovoga puta doputovao je avionom sa šesnaestogodišnjim sinom Davudom, mladim fudbalerom FK Sloga Meridian Doboj. Utakmica je bila povod, ali za Džavida je putovanje imalo mnogo dublje značenje.

– Prošle su 23 godine otkako sam posljednji put boravio u ovoj skandinavskoj zemlji, ali sjećanja na Švedsku i ljude koje sam tamo upoznao nikada nisu izblijedjela. Za mene je ovo mnogo više od fudbalske utakmice. To je susret dvije zemlje, koje na različite načine zauzimaju posebno mjesto u mom životu – govori Aličić.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Jedna je njegova domovina, a druga zemlja u kojoj je proveo dio života i prema kojoj je sačuvao iskrenu naklonost i poštovanje. Posebnu vrijednost ovom povratku dala je mogućnost da uspomene podijeli sa sinom.

– U Švedsku nisam došao samo da pogledam fudbalsku utakmicu. Došao sam da ponovo sretnem dio svoje prošlosti i podijelim dio svojih uspomena sa sinom – ističe Džavid.

Dok se otac vraćao uspomenama, Davud je stvarao nove. Mladi fudbaler, koji je već osvojio značajna sportska priznanja, imao je priliku uživo bodriti reprezentaciju svoje zemlje.

Otac se tako vratio dijelu svoje prošlosti, a sin je stvarao vlastite uspomene.

Hiljade kilometara za devedeset minuta

Dok su jedni na utakmicu stigli iz švedskih gradova, drugi su prevalili hiljade kilometara. Dolazili su iz Bosne i Hercegovine i drugih evropskih zemalja, automobilima, kombijima, autobusima i avionima.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Među njima je bila i sedmočlana ekipa iz Zenice – Naidin Ahmetspahić, Haris Lužić, Mehemed Šaćirović, Ammar Fejzić, Mustafa Pivić, Mahir Oparić i autor ove reportaže. Za pet dana kombijem smo prešli oko 5.400 kilometara, od Zenice do Stockholma i nazad, vođeni istom željom – da budemo uz zmajeve. Umor, dugi sati provedeni na putu i neprospavane noći ostat će u sjeni uspomena koje ni poraz od Švedske nije mogao pokvariti.

- Prošli smo silne kilometre i šest zemalja da dođemo da gledamo našu reprezentaciju. Međutim, ono što je više od pukog gledanja utakmice, došli smo osjetiti ponos i biti dio ove sjajne prezentacije naše domovine u svijetu. Zaista je bilo predivno vidjeti toliko naših ljudi, naših zastava po cijelom Stockholmu, i dijeliti sa svim tim našim ljudima, koji su došli sa svih strana svijeta, jedan osjećaj zajedništa i ponosa na naš identitet – sumira Naidin Ahmetspahić.

Kada zastave postanu zagrljaji

Na tribinama Strawberry Arene u Solni okupilo se rekordnih 51.049 gledalaca, čime je oboren dosadašnji rekord posjećenosti stadiona na utakmicama švedske reprezentacije. Među njima je, prema procjenama, bilo između 30.000 i 35.000 navijača Bosne i Hercegovine, koji su pjesmom i neumornom podrškom učinili da se zmajevi osjećaju kao kod kuće.

Na terenu je bilo uzbuđenja i neizvjesnosti, ali oko stadiona i na tribinama odvijala se još jedna, možda i ljepša priča.

Hladni novembarski zrak nije mogao rashladiti emocije. Zastave Bosne i Hercegovine, pjesma i zagrljaji povezivali su prijatelje koji se godinama nisu vidjeli i roditelje koji su djeci pokazivali zastavu zemlje iz koje potječu.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Neko je stigao iz drugog švedskog grada, neko avionom, a neko nakon hiljada kilometara na cestama. U tom trenutku sve su udaljenosti bile manje: ljudi su ponovo bili među svojima.

Tih nekoliko sati Stockholm je bio mjesto na kojem se Bosna prepoznavala u pogledima i pjesmi, kao da domovina nije hiljadama kilometara daleko, nego tu, nadohvat ruke.

Domovina je tamo gdje je nosimo

Kada je posljednji sudijski zvižduk označio kraj, navijači nisu otišli pognute glave. Uprkos porazu, ostao je osjećaj da su igrači dali sve od sebe i dostojanstveno predstavljali svoju zemlju.

Navijači su polako krenuli svojim putem. Jedni prema domovima u Švedskoj, drugi na duga putovanja prema Bosni i Hercegovini i drugim evropskim zemljama.

Negdje u Växjöu djeca će još dugo prepričavati kako su bodrila zmajeve. Džavid i Davud čuvat će uspomene na putovanje koje je za jednog značilo povratak prošlosti, a za drugog susret s novim iskustvima. A prijatelji iz Zenice imat će još jednu zajedničku priču s evropskih puteva.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Jer domovina nije samo mjesto iz kojeg smo otišli ili u koje se vraćamo. Ona je ono što nosimo u sebi, u jeziku kojim govorimo, ljudima koje volimo i uspomenama koje nas prate gdje god živjeli.

Kada zmajevi igraju, i hladni novembarski Stockholm zamiriše na Bosnu.

Komentari (0)

Nema komentara

Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.

Prijavi se na naš newsletter!