JASMIN HALEBIĆ: Ispod prosjeka
Ekonomija BiH, dakle, tetura koracima koji donose premalo razloga za zadovoljstvo u zemlji s mnoštvom razvojnih potreba. Ovakva slika znači da zaostajemo iako rastemo - narodski rečeno, spasa nam nema, propasti nećemo
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-uIma ona antologijska scena u filmu “Ovo malo duše”, dječak dolazi kući i ocu pokaže četiri prsta saopštavajući mu da je u školi dobio tri jedinice. Na njegovo pitanje jesu li tri ili četiri, dječak potvrđuje – četiri, četiri – dodavši samouvjereno i peti prst. Kad smo kao osnovci u kinosali gledali film, dobro se sjećam, ova scena je izazvala erupciju smijeha. Valjda zato što smo se i sami ponekad nalazili u koži Nihadovog mlađega brata. Dječija bezazlena smetenost, broj prstiju odudara od “uspjeha” u školi. Bosanski humor u toj sceni dosegao je onu rijetku lakoću zbijanja šale na vlastiti račun. Godinama kasnije, izvan filma, prizor o blaženom neznanju koje ne žulja čovjeka takvoj vrsti humora dodaje ponešto gorčine. Odrastao čovjek na bezbroj načina sebi opravdava vlastiti neuspjeh. Može ga, naprimjer, pripisati trenutačnim okolnostima, potpuno ga ignorisati ili pak lukavo prevaliti krivicu na nekog drugog. S vremenom se toliko usavrši u obmanjivanju samoga sebe da mu humor, makar i na svoj račun, postane loš izgovor za izvrdavanje u popravljanju stanja. U takvoj simpatičnoj partituri radnji leži i dobar dio opasnosti od neznanja: čovjek negdje zaturi i samu potrebu da sazna koliko mu i kakvog znanja zapravo nedostaje. Dobro sad, vraćam se temi kolumne dok nisam predaleko zagazio u filozofiju i filmsku kritiku.
Ocjena za kućnu upotrebu
Prema jesenjoj prognozi Svjetske banke, bruto domaći proizvod naše zemlje u ovoj godini trebao bi porasti za 2,4 posto. Ekonomski rast zemalja Zapadnog Balkana procjenjuje se na 3,1 posto. Među šest regionalnih ekonomija naša zemlja će tako još jednom biti najlošija u tom zapadnobalkanskom razredu. Na prvu, 2,4 posto ekonomskog rasta djeluje sasvim solidno. Em je rast pozitivan, em veći od prošlogodišnjih 2,1 posto. Čovjek bi, tako, mogao pomisliti da stvari konačno dolaze na svoje mjesto. Međutim, letimičan pogled na ostale regionalne “učenike” pokazuje potpuno drugačije stanje: Kosovo 3,6%, Albanija 3,4%, Crna Gora 3,3%, Sjeverna Makedonija 3,2% i Srbija 3,1 posto. Ekonomija BiH, dakle, tetura koracima koji donose premalo razloga za zadovoljstvo u zemlji s mnoštvom razvojnih potreba. Ovakva slika znači da zaostajemo iako rastemo – narodski rečeno, spasa nam nema, propasti nećemo. Ispod prosječni ekonomski rast našu zemlju ostavlja prikovanu na začelju regionalne kolone. Makroekonomski podaci se inače rijetko direktno povezuju sa svakodnevnim životom jednog domaćinstva. A trebali bi, jer se u privredi uvijek iza skromnih rezultata krije kamara propuštenih mogućnosti za stvaranje višeg dohotka.
30 posto više
Kako se primiče kraj godine, poslovni ljudi užurbano kuju planove za narednu. Portali izvještavaju o razgovorima sindikata i poslodavaca: novi kolektivni ugovor i minimalna plaća za 2027. godinu. U političkim krugovima se, za to vrijeme, mjerkaju partneri za formiranje koalicija koje će, nadati se, najprije izraditi smislen program djelovanja. Sve će to, uz štošta drugo, odrediti stope ekonomskog rasta u budućnosti. U Kini se, da navedem jedan primjer, stopa ekonomskog rasta usvaja na najvišem državnom nivou i služi kao glavni izvor legitimiteta vlasti. Po toj logici, ova naša vlast sa zakržljalih 2,4% prosječnog ekonomskog rasta u periodu 2023-2025. godine nije se bogzna pretrgla od reformi, pa teško može opravdati očekivanja građana. Kako, uistinu, ne samo sustići nego i nadmašiti regionalni prosjek?
U jednom nedavnom izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda objavljeni su zanimljivi podaci. Naime, istraživanje ekonomista MMF-a pokazalo je da pristupanje EU zemljama koje su postale članice 2004. godine donosi povećanje dohotka po stanovniku za više od 30 posto u odnosu na procijenjeni scenarij njihovog ostanka izvan Unije. Koristi od integracija su zabilježene u svim analiziranim regijama novih članica, mada benefiti nisu podjednako raspoređeni. Nova ulaganja, produktivniji rad i poslovi koje su tamošnja preduzeća dobila ulaskom u evropske proizvodne lance učinili su ono što politička obećanja sama nikada ne mogu: povećali su dohodak. Interesantno je da su od tog proširenja profitirale i stare članice, čiji je dohodak po stanovniku, prema ocjenama istraživača, također značajno porastao. Tu se, pored ostalih razloga, krije motivacija za prijem novih članica jer se EU pokazala rijetkim primjerom ekonomske integracije u kojoj povećanje članstva – širenje sofre – donosi korist i zemljama koje su već za stolom.
Za BiH, godinama zaustavljenu pred evropskim vratima, ovakvi empirijski nalazi zaslužuju mnogo više pažnje. Trebaju se konačno naći na dnevnim redovima donosilaca odluka i zamijeniti sumorne stranačke prepirke i politička koškanja koja su praktično zakočila evropski put. Domaći euroskeptici će ovakav pristup vjerovatno otpisati nudeći tvrdnje o problemima i u samoj EU. Ko misli da je evropski put tek pitanje političkih simpatija, očito je pobrkao vlastite političke želje s nepobitnim ekonomskim činjenicama. O koristi EU integracija govore i druga istraživanja sa opipljivim dokazima. Navedena studija MMF-a je obuhvatila i dvije krize, onu globalnu iz 2008. i pandemijsku iz 2020. godine. Riječ je o tome da uređeni sistemi u dugom roku daju bolje ekonomske rezultate. Stoga nasukani evropski brod u Bosni i Hercegovini mora ponovo zaploviti glavnim tokom evropskih integracija na kojem prednjače i vješto kormilare Crna Gora i Albanija.
Cijena čekanja
Zasad to izgleda nemoguće, ali bi valjalo cijenu izgubljenih godina i sporog ekonomskog rasta, neiskorištenih prilika i niskog životnog standarda jednom gurnuti prema onima koji su za nju odgovorni. Političari se nakon izbora vraćaju svojim poslovima, a građani svojim brigama, sa nevelikim primanjima i neveselim nadama. Svi se nadaju da će biti bolje. Nekima sigurno i hoće, dugi su i izdašni mandati, onim drugima, koji žive od prvog do prvog u mjesecu, niko ne može garantovati napredak. Znam da zvuči retorički, ali zašto se i vlastima ne bi počele upisivati ocjene? Možda bi ih to potaklo da u svojim programima saopšte koliki ekonomski rast namjeravaju ostvariti i kojim mjerama će to postići. Spominjao sam već, oko pet posto godišnje. Ko ne doprinese tom rezultatu, morao bi objasniti šta je pošlo naopako i zašto bi mu građani ponovo povjerili upravljanje javnim poslovima. Naravno, na privredni rast utiču i okolnosti izvan domašaja vlasti. Ali od odgovornosti za ono što jeste u domenu njenog odlučivanja ne bi je trebalo oslobađati. Četiri godine dovoljne su da se ustanovi umije li neko upravljati ekonomijom ili traći vrijeme na prazna obećanja. Đak iz filma ima vremena savladati brojanje. Građanima godine prolaze – i tri i četiri – dok čekaju one koji upravljaju njihovom budućnošću da napokon prionu poslu za koji su plaćeni.



Komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.