The Substance: Kada želja za savršenstvom postane vlastiti zatvor

Postoje filmovi koji govore o opsjednutosti izgledom, a postoje i oni koji tu opsjednutost pretvaraju u nešto fizičko, groteskno i gotovo nepodnošljivo za gledanje. „The Substance“, film francuske rediteljice Coralie Fargeat iz 2024. godine, pripada upravo toj drugoj kategoriji.

film koji nema granice„Passages“: Kada strast postane jača od ljubavi i svih pravila

U središtu priče nalazi se Elisabeth Sparkle, nekadašnja televizijska zvijezda čija karijera počinje nestajati kako stari. Kada izgubi svoje mjesto u svijetu koji je opsjednut mladošću, dobija priliku da isproba misterioznu supstancu koja joj omogućava stvaranje „mlađe verzije“ same sebe.

Na prvi pogled, ponuda djeluje kao ostvarenje najdublje fantazije. Postoji samo jedno pravilo: dvije verzije iste osobe moraju dijeliti vrijeme. Jedna sedmica pripada Elisabeth, druga njenoj mlađoj verziji Sue.

Ali ono što je trebalo biti rješenje postaje sve veća opsesija.

Fargeat ne koristi priču samo kako bi govorila o starenju. Film mnogo direktnije govori o načinu na koji društvo proizvodi osjećaj da nikada nismo dovoljno lijepi, dovoljno mladi ili dovoljno poželjni.

Elisabeth ne mrzi samo svoje tijelo. Ona počinje vjerovati da zbog tog tijela više ne zaslužuje pažnju.

U tome je jedan od najzanimljivijih aspekata filma. „The Substance“ ne prikazuje pritisak ljepote kao nešto što dolazi samo izvana. On pokazuje kako se društveni standardi mogu toliko duboko useliti u čovjeka da počne sam sebi postajati najstrožiji kritičar.

Sue zato nije jednostavno druga osoba. Ona predstavlja ono što Elisabeth misli da mora postati kako bi ponovo bila vrijedna pogleda, pažnje i uspjeha.

Film je pritom izrazito svjestan svog vizuelnog jezika. Tijela, ogledala, televizijski studiji, šminka, reflektori i reklame postaju dio istog sistema u kojem se žena ne posmatra kao cjelovita osoba, nego kao slika koju treba neprestano održavati.

Upravo zbog toga „The Substance“ funkcioniše i kao satira industrije zabave.

Svijet koji film prikazuje gotovo je karikaturalno opsjednut mladošću. Ali ta pretjeranost nije slučajna. Fargeat namjerno pomjera granice kako bi pokazala koliko apsurdno izgleda ideja da čovjek mora ostati fizički isti kako bi zadržao pravo na pažnju i postojanje u javnom prostoru.

Demi Moore u ulozi Elisabeth igra jednu od svojih najupečatljivijih filmskih uloga. Njena izvedba posebno je zanimljiva zato što film od nje traži da istovremeno bude ranjiva, dostojanstvena, zastrašujuća i fizički izložena pogledu publike.

Margaret Qualley kao Sue predstavlja potpuno drugačiju energiju. Ona je pokretna, zavodljiva i samouvjerena, ali iza te slike postepeno se pojavljuje ista nesigurnost od koje je pokušavala pobjeći Elisabeth.

Tu film postaje mnogo više od priče o dvije žene.

One su dvije verzije iste potrebe – potrebe da budemo viđeni i prihvaćeni.

Kako priča napreduje, granica između Elisabeth i Sue sve više nestaje. Ono što je počelo kao pokušaj da se popravi vlastiti život pretvara se u borbu protiv samog sebe.

A upravo tada film prelazi u svoju najradikalniju fazu.

„The Substance“ koristi elemente body horrora, groteske i crnog humora kako bi fizički prikazao posljedice opsesije tijelom. Neke scene namjerno su neugodne, pretjerane i gotovo odbojne. Međutim, iza tog vizuelnog ekstremizma nalazi se prilično jednostavna ideja: šta se događa kada čovjek više ne može prihvatiti sebe onakvim kakav jeste?

Film ne nudi jednostavan odgovor. Ne pokušava nam objasniti kako da pronađemo samopouzdanje niti daje klasičnu priču o prihvatanju sebe.

Umjesto toga, gledatelja tjera da posmatra kako želja za savršenstvom polako postaje destruktivna.

Zbog toga „The Substance“ nije samo film o ljepoti. To je film o pogledu.

O tome kako gledamo druge, kako zamišljamo da drugi gledaju nas i, možda najvažnije, kako taj pogled na kraju počnemo internalizirati.

Iza svih grotesknih transformacija ostaje pitanje koje je mnogo manje fantastično nego što film na prvi pogled djeluje: koliko smo spremni promijeniti sebe da bismo zadovoljili sliku za koju smo povjerovali da je moramo predstavljati?

„The Substance“ nema namjeru biti ugodan film. Njegova snaga upravo je u tome što gledatelja ne pušta da se lako udalji od onoga što prikazuje.

To je film o ljepoti koji ljepotu čini zastrašujućom, film o mladosti koji pokazuje njenu prolaznost i film o prihvatanju sebe koji do kraja odbija ponuditi jednostavnu utjehu.

Možda je upravo zbog toga njegov najjeziviji element činjenica da se iza potpuno nadrealne priče krije nešto vrlo stvarno – ideja da nikada nismo dovoljno dobri onakvi kakvi jesmo.