Od Skoplja do Ohrida: Zemlja sunca, osmijeha i nezaboravnih ljepota

Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija... Nekako mi ta pjesma nije izlazila iz glave od trenutka kad sam znala da ću ponovo posjetiti tu zemlju.

Kada su me nakon prvog puta, kada sam posjetila Sjevernu Makedoniju i njen glavni grad, pitali kako mi je bilo, kakvo je Skoplje, ja sam mogla samo reći da sam oduševljena gradom, ljudima, okolinom i da se na svakom koraku osjeti miris juga. Ne znam ga opisati, ali nekako, dok sam šetala ulicama Skoplja, tačno se mogao osjetiti jug, njegova toplina, kako na ulicama, trgovima, spomenicima, tako i na licima i u riječima ljudi, naših domaćina.

Ponos

Zato sam poziv da ponovo posjetim Sjevernu Makedoniju prihvatila objeručke. Kompanija Alkaloid ove godine obilježava 90 godina rada i jedna od najvećih farmaceutskih kompanija u regionu pozvala je novinare iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije da učestvuju u obilježavanju ovog jubileja, da posjete Sjevernu Makedoniju, tačnije Skoplje i Ohrid.

Obilježavanje je počelo u Skoplju, na specijalnoj gala večeri, na kojoj je kroz bogat kulturno-umjetnički program prikazano devet decenija rada, razvoja i inovacija ove kompanije. Svečanost su svojim umjetničkim izrazom i jedinstvenim stvaralaštvom obogatili Simon Trpčeski i sastav Makedonissimo, Kaliopi i Vlatko Stefanovski, a nezaboravan doživljaj bio je i muzičko-scenski performans “Alisa u zemlji Alkaloida”, kojeg je za Alkaloid specijalno osmislio i režirao Dejan Projkovski, uz muziku Nikole Micevskog i koreografiju Olge Pango, posvećen devet desetljeća dugoj tradiciji, rastu, uspjesima i generacijama koje su ostavile svoj trag.

Večer je bila ispunjena ponosom, emocijama i uspomenama, ali i pogledom prema novim poglavljima koja tek treba Alkaloid da ispiše. Ponos što rade za Alkaloid mogao se vidjeti i iz razgovora sa svim uposlenicima ove kompanije, koji su novinarima, u danima boravka u Sjevernoj Makedoniji, bili na usluzi kao vrsni domaćini, a do kraja putovanja i kao prijatelji.

Nakon kratkog zadržavanja u Skoplju krenuli smo za Ohrid. Za Ohridsko jezero sam čula sve najljepše, oduševljeno mi je prijateljica prošle godine govorila o posjetu ovom jezeru, te sam bila sretna što ću i ja moći vidjeti grad i obale ovog jezera, koje sam do tada znala samo kroz fotografije i pjesme. Tako sam na putu do Ohrida pjevušila Biljana platno beleše na ohridskite izvori...

Putovanje nam se odužilo, pa smo na Ohrid stigli u samo predvečerje, nismo mogli prošetati ulicama, ali smo mogli uživati u prekrasnim prizorima koje je nudio zalazak sunca na jezeru.

Pošto nismo imali vremena da navečer obiđemo grad, u ranim jutarnjim satima otišli smo da bar malo vidimo te ljepote tako često spominjane. Iako smo mislili da ćemo biti sami, šetnica od našeg hotela do centra grada bila je prepuna turista koji su, kao i mi, željeli jutro da provedu na obalama jezera.

Domaćini su nam rekli da su maj i septembar najbolji mjeseci za posjetiti Ohrid. I ispostavilo se da su u pravu. Vrijeme je bilo idealno za šetnju, sunce nije bilo prejako i mogli smo da uživamo u gradu čiji stari dio tako neodoljivo podsjeća na Baščaršiju.

U rano jutro tek su se otvarali kapci na dućanima, trgovci su iznosili svoje štandove sa suvenirima, a s obje strane ulice su radnje koje nude nakit sa ohridskim biserima.

Ohridski biseri prave se od školjki, uz dodavanje najmanje osam slojeva tajne emulzije, da bi dobili svoj poseban sjaj. Svaki sloj se mora osušiti prije nanošenja sljedećeg, što može trajati između 45 minuta i sat vremena. Glavni sastojak ove emulzije je ljuska ribe plašice, koja se često naziva i ohridskom pastrmkom. Međutim, ostali sastojci emulzije su tajna koja se čuva generacijama. Tajna se čuva, a od ohridskih bisera pravi se prekrasan nakit koji mami poglede i uzdahe svih posjetilaca ovog bisera Sjeverne Makedonije.

Nismo imali dovoljno vremena da polako razgledamo svaki ćošak i sve uličice Ohrida, što je možda i dobro i razlog da ga ponovo posjetimo.

Nakon obilaska grada učestvovali smo na farmaceutskom simpoziju organizovanom od strane Alkaloida, a onda nas je put odveo do Svetog Nauma.

Brodom od Ohrida do Svetog Nauma vozili smo se sat vremena i uživali u ljepotama, pejzažu, ali i priči našeg vodiča koji nam je, između ostalog, kazao da je Ohridsko jezero jedno je od najstarijih i najdubljih jezera u Evropi, gdje obitava i 212 poznatih vrsta endemskih biljaka i životinja.

Čudo Svetog Nauma

Manastir Sveti Naum sa litice gleda na Ohridsko jezero, a zanimljivo je i da ga čuvaju paunovi, koje smo sreli kako se šetaju po dvorištu manastira.

Prema predaji, manastir je osnovao svetac sv. Naum po kojem je i nazvan, davne 905. godine (zovu ga i Sveti Naum Ohridski Čudotvorac). Sveti Naum bio je učenik Ćirila i Metodija i jedan od misionara koji su širili pismenost i kršćanstvo među stanovništvom u ovim krajevima. U manastiru je proveo posljednje godine života, te je u njemu i pokopan 910. godine.

Manastir pohode mnogi ljudi, neki, kako nam je kazao vodič, jer žele da iskažu zahvalnost za njegovo djelo stvaranja i širenja pismenosti, a neki dolaze i jer se smatra da je grobnica Svetog Nauma čudotvorna.

- Brojnim ljudima, gdje medicina nije više mogla da pomogne, manastir Sveti Naum je bio posljednje utočište u kome su tražili spasenje. Vjeruje se da je posjeta ovom manastiru pomogla velikom broju ljudi koji su tražili rješenje svojih problema, kazao nam je vodič, dok su desetine turista pristizale u manastir.

A sa manastira se pruža predivan pogled na Ohridsko jezero, jezero tako plavo da imate osjećaj da ste na moru. U podnožju manastira nalazi se rijeka Crni Drim sa svojim izvorima. Upravo zahvaljujući domaćinima, mi smo posjetili rijeku, ručali ploveći na splavovima i uživali u nevjerovatnoj čistoći i bistrini rijeke. Raj za oči otvarao se pred nama, a u njemu su uživali i brojni turisti, ploveći čamcima i jednostavno upijajući ljepotu ovog mjesta. Bistra rijeka u svim nijansama zelene, okružena zelenilom, prizor je koji nijedna fotografija ne može prenijeti. Kao ni miris i okus hrane koju smo jeli. Ajvari, pinđuri, ljutenica... ti nadaleko poznati makedonski specijaliteti, samo su bili dodatak izuzetno ukusnim glavnim jelima i desertima. Kao što je primijetila jedna kolegica - “niti smo gdje loše jeli, niti popili lošu kafu”, koja je nama Bosancima bolna tačka i ono prvo što konzumiramo kad oči otvorimo, ali i kada sjednemo u restoran.

Nakon Ohrida uslijedio je opet povratak u Skoplje. Tu smo imali priliku - neko prvi, neko drugi ili treći put - da obiđemo centar grada. Stari dio, koji obiluje dućanima, bio je prepun turista, a mi smo vrijeme iskoristili za obilazak spomenika, poput spomenika Aleksandru Makedonskom i njegovom ocu Filipu, spomenik Ćirilu i Metodiju, pored mosta preko rijeke Vardar, kao i za obilazak mostova, sa statuama poznatih historijskih ličnosti, ali i makedonskih umjetnika i muzičara. Svega je tu puno, na svakom koraku neki spomenik, manji ili veći. Neko bi rekao i previše, a meni taman da se vidi da je to grad i narod koji želi da pokaže ko je sve potekao sa ovog područja.

Ostalo je dosta toga što treba vidjeti, gradova i mjesta koja vrijedi posjetiti, ali i nakon ove posjete moje mišljenje o ovoj zemlji i njenim narodima ostaje isto. Zemlja sunca, dobrih i vrijednih ljudi, koji te griju svojim osmijesima.