Danko Friščić o izložbi Slikenstein: Grozim se poruka, moje slike ih nemaju

Šlag dolazi na kraju. Pod nazivom “Slikoidi 2: Slikenstein” Danko Friščić (Zagreb, 1970.) izlaže 20 slika u tehnici ulja na platnu nastalih u zadnjih nekoliko godina. Program labinske Galerije podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Odjel za kulturu i zavičajnost Istarske županije.

Friščić je vrlo posebna osobnost u svijetu suvremenog domaćeg arta. Diplomira slikarstvo s Rektorovom nagradom (1995.) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje danas radi u zvanju redovnog profesora na Slikarskom odjelu. Izlaže na 50 samostalnih i više od 150 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik brojnih priznanja, među ostalim nagrade Rovinjske likovne kolonije (2017.) i nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) za najbolju izložbu 2014. (“Brod luđaka” zajedno s Davorom Mezakom). Djela ovog umjetnika nalaze se u mnogim privatnim i javnim kolekcijama.

“Slike nikad nisu gotove, žive neke svoje živote”, izjavio je umjetnik u povodu svoje najnovije izložbe za lokalne medije. “One imaju svoj poseban život, jedna bez druge ne mogu, ali mogu i same pojedinačno postojati. One predstavljaju ono što mi u njima možemo vidjeti za raziliku od puno toga što se danas događa. One predstavljaju i moju osobnu potrebu za stvaranjem vlastitih svjetova, što vjerujem da ljudima danas nije na odmet, jer živimo u svijetu gdje je sve već 90 posto generirano”, objasnio je. Zbog čega bih ja uopće trebao davati nekakvu poruku? – upitao se. “Ove slike su bez poruke. One nisu vezane dnevno-politički za nekakve danas aktualne teme odnosa spolnosti, nacije, ekologije. One stvaraju vlastite svjetove, prizivaju promatrače na vlastito mišljenje. One su lijepe, u odličnim bojama, pozitivne i ne prenose nikakvu poruku jer ja se grozim poruka.” Za svoje slike kaže da funkcioniraju poput stripa i kadriranja filma. “To je kao režija u našim vlastitim filmovima. Svatko neka nađe nešto za sebe”, poručuje Friščić.

Kustosica izložbe i voditeljica Galerije Stephanie Peršić piše o Friščićevim “analognim slikoidima kako ih umjetnik sam naziva”. Postav u Labinu, u kojem su radovi grupirani u diptihe, triptihe i poliptihe, ne stvara konačno značenje već otvara mogućnost jednog od načina gledanja predstavljenog dijela umjetnikovog stvaralaštva. “Tako umjetnik gradi i dokida te kontinuirano stvara svježe poglede i vizije temeljene na kontrastima i kontraindikacijama, svakodnevici, banalnosti, urbanom i ladanjskom, pop kulturi, memorijalnim zapisima, skicama, crtežima, fotografijama, svemiru, kultnim hororima i frikovskim rekvizitima...” Umjetnik ulazi u svoj vizualni registar, promatra, zatim rekomponira i reambalažira nesrodna medijska i konceptualna inspirativna polazišta u dopadljiv frankesteinovski konstrukt, navodi dalje. “Ipak, mogli bismo se vratiti i zamijeniti prethodnu sliku nekom drugom. Da, ovako je bolje. Dame i gospodo, Slikenstein je sada živ”, zaključuje kustosica.