Interes Bosne i Hercegovine je da bude koristan partner na Balkanu

Da li Srbija i Hrvatska mogu biti garanti Dejtonskog sporazuma kao što to neprekidno tvrde?

- Stalno se ponavlja i sa strane Srbije, i sa strane Hrvatske, ali i iz Republike Srpske, kako su Srbija i Hrvatska garanti (jamci) Dejtonskog sporazuma, što nije tačno, a iz čega se pokušavaju prisvajati posebna prava. Ugovorne strane Opšteg okvirnog sporazuma - Dejtonskog sporazuma su Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija. Sve tri učesnice u pregovorima i potpisnice Sporazuma su bile u istom statusu - “ugovorne strane”, i one samo to i jesu.

Tako je govorio Dobrica

Dejtonski sporazum i svi pregovori koji su mu prethodili, kao i rasprava i odluke UN-a, polazili su od toga da su u političkim i oružanim sukobima u BiH učestvovale Hrvatska i SRJ i da su ključevi mira u Beogradu i Zagrebu. Radi podsjećanja nekoliko činjenica: U rezoluciji Savjeta bezbjednosti br. 753 od 30. maja 1992. osuđeni su Srbija, Crna Gora i JNA zbog neizvršavanja obaveza iz prethodne rezolucije kojom se zahtijeva obustava svih neprijateljstava protiv Bosne i Hercegovine. Ovom Rezolucijom uvedene su sankcije protiv Srbije i Crne Gore. SR Jugoslavija je suspendovana iz UN-a i svih njenih agencija, iz OSCE-a i drugih međunarodnih organizacija. Sankcije su obustavljene tek poslije Dejtonskog sporazuma. Usput jedan detalj...

Iz rata?

- Da, o učešću Srbije u agresiji na BiH: predsjednik SRJ Dobrica Ćosić izjavio je 6. maja 1993. godine na sastanku paljanske Skupštine - emitovala je tu izjavu to veče TV Srbija - “da Srbija i Jugoslavija nisu više sposobne da nastave rat, da su njihove kondicije za rat iscrpljene”.

Slikovit, priznajem. Vratimo se podsjećanju.

- Početkom februara 1994. zbog učešća Hrvatske vojske u oružanim sukobima u BiH, sa više strana Hrvatskoj je zaprijećeno sankcijama. Tako je zvanični predstavnik danskog ministarstva izjavio, 2. februara, da će se na ministarskom sastanku EU zakazanom za 7. i 8. februar, raspravljati “o mogućim sankcijama protiv Hrvatske zbog njenog vojnog učešća u Bosni”. Njemački kancelar Helmut Kohl je u TV intervjuu AFP-u 4. februara izjavio da “hrvatski lideri nisu uspjeli da održe zakletvu datu kada ih je priznala međunarodna zajednica, da neće vojno intervenisati u susjednim zemljama. Hrvatska ne drži svoje obećanje. Ovo je skandal i mi to moramo najoštrije osuditi”. Savjet bezbjednosti UN-a zaprijetio je sankcijama ako Hrvatska ne povuče svoje trupe iz BiH. U saopštenju od 4. februara, prihvaćenom konsenzusom, Savjet je zatražio od generalnog sekretara da u roku od dvije sedmice izvijesti o napredovanju povlačenja Hrvatske vojske i oružja iz Bosne. Mislim da je dovoljno jasno da su ove ratujuće strane kao takve bile ugovorne strane i potpisnice Daytona i da nisu niti mogu biti garanti i iz te izmišljene tvrdnje izvlačiti neka prava. Osim ugovornih strana - BiH, Hrvatska, SRJ - Opšti okvirni sporazum su kao svjedoci potpisali: Evropska zajednica, Francuska, Njemačka, Rusija, Velika Britanija i SAD, preuzimajući time i određene obaveze i ustvari one su garanti Daytona.

Iz Vas govori iskusni diplomata koji zna šta su finese u međunarodnim odnosima. No, kako biste opisali odnose Bosne i Hercegovine sa susjedima - Srbijom, Hrvatskom, Crnom Gorom?

- Mislim da odnosi sa susjedima moraju biti u vrhu prioriteta spoljne politike BiH. Mi smo osuđeni da živimo zajedno sa susjedima - i oni sa nama. To je vječna kategorija. Mi smo u mnogome sudbinski upućeni jedni na druge. U odnosima, u praksi njihovog ostvarivanja, u sučeljavanjima se ne bi smjele zaboraviti te vječne realnosti.

Kako to izgleda u današnjoj praksi? Kojim putevima trebamo ići ka sudbinskom interesu građenja dobrosusjedstva?

- Danas naši odnosi sa Srbijom i Hrvatskom su pod stalnim negativnim pritiskom i prošlosti i sadašnjosti. Više je polemika nego saradnje. Nasjeda se svakoj provokaciji izazivanja polemika i blokada u nekim pitanjima odnosa. Svaki i mali povod se pali i truje atmosferu. Prolazi vrijeme u iščekivanju hoće li ili neće doći do posjeta i razgovora na državnom vrhu. Gubi se oko toga vrijeme i blokira saradnja koja je moguća. Susreti i razgovori državnih vrhova imaju poseban značaj u odnosima, ali ne mogu se odnosi zarobiti natezanjima hoće ili neće do njih doći. Odnosi su realno gledajući opterećeni teškom prošlošću. Žive su posljedice nedavnih agresija i rata. Prošlost se ne može zaboraviti, ali se u prošlosti ne može živjeti. Posljedice su realnost i one se samo saradnjom mogu prevazilaziti. Budućnost je u saradnji.

I u Srbiji i u Hrvatskoj postoje snage koje djeluju i koje se nisu odrekle velikonacionalnih pretenzija prema BiH.

- I imaju ovdje, u BiH, svoje eksponente i istomišljenike u ponašanju. Ali postoje trajni interesi, postoje i snage i raspoloženja da se realno mogućom saradnjom, stanje poboljšava. Ako neko, recimo, misli da će u Srbiji doći do radikalnih promjena kakve neko priželjkuje, pa da će se onda moći poboljšati odnosi, to je zabluda. Dug je proces promjena, a vrijeme za saradnju ne čeka. Pa tamo je u Parlamentu Šešelj sa 12 poslanika - Šešelj sa svojim fašističkim shvatanjima i pretenzijama i kandidat za predsjedničke izbore. I nije samo on.

Izgubio je.

- Da, i utoliko je važnije ponavljanje od strane pobjednika i još uvijek predsjednika Vlade interesa za saradnju i postupaka kojima se to iskazuje. Ne može BiH prepustiti odnose sa Srbijom Miloradu Dodiku koji svim što čini nastoji da saradnju i bolju atmosferu onemogući. Bosna i Hercegovina treba u uslovima i okolnostima kakve su tražiti i koristiti realne mogućnosti saradnje i stvaranje bolje atmosfere u odnosima. A postoje velike neiskorištene mogućnosti. U puno oblasti, pa i vrlo konkretnih pitanja, postoji i zajednička potreba i zajednički interes i zajednička korist neposredne saradnje. To su područja ekonomskih odnosa, saradnje privreda, saobraćaja i komunikacija, ekologije, turizma, zajedničkih projekata firmi, u oblasti obrazovanja i nauke, pa sve do saradnje pojedinih opština i gradova i do pogranične saradnje. Nije moguće pomenuti sve potrebe i mogućnosti neposredne saradnje.

Zvizdić u Beogradu

Da pomenem jedan noviji primjer. U proteklih šest mjeseci 2016. Ministarstvo saobraćaja i komunikacija BiH i odgovarajući resor Vlade Srbije, postigli su dva vrlo korisna sporazuma i primjer su kako neposredna saradnja resora, agencije, institucija, firmi, i sl. može da se ostvaruje bez političkih zapreka i donosi obostranu korist. Dakle, postoji prostor da se ovim vidom neposredne saradnje, koja će svojom korisnošću, kumulativno, mijenjati nabolje atmosferu u odnosima i uticati na plodotvorniju saradnju vlada, odnosi neće biti zarobljeni političkim blokadama. To je mislim pravi put suprotstavljanja onome što stalno opterećuje odnose. Bosna i Hercegovina treba u korištenje tih mogućnosti, naveo sam jedan primjer a ima ih iz nekih drugih resora i organizacija više, unositi što više inventivnosti. Inertnost i čekanje nečega nerealnog bi bila u korist naše štete. Mislim da je ovo realan, moguć i obostrano koristan put.

Čini se da aktuelni saziv Vijeća ministara i predsjedatelj Zvizdić to i rade.

- Nedavno i reklo bi se u pravi čas ostvarena posjeta Srbiji predsjednika Savjeta ministara Denisa Zvizdića sa grupom ministara i rezultati te posjete govore upravo o mogućnostima, zajedničkim interesima i obostranim potrebama i koristima u otvaranju puta i saradnji o kojoj govorim. Ako taj rezultat nečim i od nekoga ne bude pokvaren! Htio bih da kažem da praksa skoro svakodnevnih mahom polemičkih izjava i reagovanja lidera više šteti nego koristi. Naravno ja ne mislim na izjave u kojima se brane principi međudržavnih odnosa, dakle, brane odnosi od onoga što ih gura stranputicom, nego mislim na polemičke izjave i reagovanja što se srozavaju na prepucavanja na visokom nivou, čak i do ogovaranja. Dobronamjernost u odnosima podrazumijeva i uzajamno poštovanje dostojanstva. Bosna i Hercegovina je zainteresovana za dobre odnose Srbije i Hrvatske koji su sada nažalost pogoršani. Sve što se u njima događa prelijeva se i u BiH. Naš je poseban interes da budemo zajedno na putu ka Evropskoj uniji. Hrvatska je već članica i njena istinska pomoć našim naporima bi dobrodošla. U odnosima sa Srbijom zajedno smo na ispunjavanju uslova i to je područje i moguće i potrebne saradnje, pa i odstranjivanja iz odnosa onoga što nam može otežati taj put.

Veliki je interes BiH da ima što bolje odnose i što širu saradnju i razumijevanje sa susjednom Crnom Gorom.

- Ponekad imam utisak kao da to u praksi odnosa nije dovoljno prisutno. Crna Gora je nedavno bila suočena sa bezobzirnim nasrtajem na njenu nezavisnost i samostalnost. Čak sa pokušajem državnog udara. Udruženo su djelovali neki ekstremisti iz Srbije, obavještajci iz Rusije i politički pritisak Rusije. I organizovani eksponenti te politike u Crnoj Gori. Premijer Srbije Aleksandar Vučić je javno osudio korištenje teritorije Srbije za organizovane pokušaje takvog djelovanja protiv Crne Gore i o tome traje istraga. Vlast u Crnoj Gori je uspjela da onemogući taj pokušaj i to za odnose u regiji, a i naše, ima veliki značaj. Nije teško zamisliti kakve bi sve posljedice bile da je taj udar uspio. To je ozbiljno upozorenje i to govori kakav značaj imaju odnosi što šire saradnje sa Crnom Gorom. Dobro je došla nedavna posjeta predsjednika Vijeća ministara Denisa Zvizdića Crnoj Gori i posjeta predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića BiH. Bosna i Hercegovina je u balkanskom okruženju osjetljiva na sva događanja. Naš interes je stabilnost i saradnja u regiji, da budemo dio toga, da tome doprinosimo i da to koristimo.

Ali kao da nam nedostaje prijatelja u svijetu. Zašto?

- Da bi se odgovorilo na to pitanje, mora se odgovoriti na više onih pitanja od kojih zavisi međunarodni položaj i ugled svake zemlje pa i nas prije svega. Notorna je istina da položaj i mogućnosti svake zemlje u odnosima sa svijetom zavise od toga kakvo je njeno unutrašnje stanje, njena sposobnost kao države da bude pouzdan učesnik i partner. Svako u odnose sa drugim unosi ovisnost o tome kakvo mu je stanje u zemlji i koliko ga ono čini sigurnim. Svako sa kojim se stupa u neki odnos, ili se bavi problemima neke zemlje, procjenjuje koliko mu je neko solidan i pouzdan sagovornik, partner. Bosna i Hercegovina sa tog stanovišta u odnose, pregovore, međunarodne organizacije i forume, unosi stanje u kojem je, a ono nas čini više problemom, nego poželjnim partnerom, unosimo naše zaostajanje u razvoju, podjele, zavade, različita i suprotstavljena gledišta o istim pitanjima i problemima, obećanja koja se ne ostvaruju, prihvatanja uslova koji se ne ispunjavaju, dogovora koji se ne ispoštuju. Naravno, to dominira. Previše je bilo postupaka u komunikaciji sa inostranim faktorima kojima smo gubili ugled i povjerenje.

Kakav utisak mi time ostavljamo na strane partnere? BiH je nažalost više problem međunarodnih organizacija, foruma, integracija, nego učesnik. Kako u tim uslovima stvarati, imati i sačuvati prijatelje - taj neophodni oslonac u međunarodnoj komunikaciji?

Pitali ste me “Umije li BiH uopće graditi svoju poziciju u svijetu s obzirom na to da se i svijet mijenja, a mi se jednako bavimo sobom”?

Ima li BiH strategiju spoljne politike?

Odgovorio sam dijelom onim što sam već dosada rekao. Dodao bih tome još nekoliko odgovora. Kakva je strategija spoljne politike BiH? Postoji li? Ne bih rekao. Da li se na njenom utvrđivanju radi? Čujem da se nešto (konačno) priprema, vidjet ćemo da li i šta? Zaista mislim da je to više nego neophodno. Ne može se ostati na potezima i reagovanjima od danas do sutra, na improvizacijama kako to trenutno stanje ili kako pojedini lideri iz nekih svojih shvatanja, ličnih afiniteta i interesa, nameću. Utisak je da to dominira.

U nekim vodećim strankama spoljna politika je usputna tema.

- Kada pominjem strategiju, potrebno je da se raščiste i neki geopolitički pravci angažovanja jer i tu ima pogrešnih, na zabludama zasnovanih, koraka i orijentacija. I razlika u konkretnom postupanju. Već sam pominjao u nekim odgovorima da je strateška orijentacija i usredsrijeđenost na putu ka članstvu u Evropskoj uniji i da je dobro, poslije mnogih opstrukcija, natezanja i izgubljenog vremena, što je u 2016. godini napravljen ozbiljan napredak i što angažovanost državne vlade daje prioritet u svim pitanjima ispunjavanja uslova i stvaranja povoljne atmosfere za tekuće i sljedeće korake. Kad već govorimo šire o ovoj temi, htio bih da kažem da je normalna potreba i praksa savjetovanja u pitanjima pred kojima se zemlje nalaze u traženju odgovora na pitanja spoljnopolitičkog, spoljnoekonomskog i finansijskog angažovanja. Svako traži savjete od onih čija mišljenja i pomoć te vrste pružaju korisnost. Sa takvim se njeguje ta praksa i ona može donijeti mnogo koristi. Govorim to iz iskustva koje imam. Pogotovo nekome kao što smo mi - mala zemlja sa mnogo problema i nažalost podjela koje se bez pomoći spolja ne mogu prevazilaziti. Da li vrh BiH ima tu praksu? I sa kim? Da li njeguje tu vrstu odnosa? Ja odgovor ne znam. Znam za takve inicijative prema BiH.

Koje?

- Angela Merkel je pozivala Predsjedništvo BiH na tu vrstu razgovora, postojali su kontakti inicirani od njenih savjetnika. Postojala je njemačko-britanska inicijativa koja se pretvorila u zajedničku platformu. Njemačka je sigurno prava adresa. Naravno i neke zemlje koje bitno utiču na kretanja koja nas dotiču ili čija je iskustva korisno znati. Javnosti je koliko znam poznata praksa vjerovatno i takvih odnosa predsjednika Erdogana i člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Nešto više i konkretnije ne znam. Vratio bih se još jednom na jedan aspekt pitanja principijelne utemeljenosti za uspješne odnose i korisnu saradnju. U međudržavnim odnosima ne biraju se prijatelji po nekom ličnom afinitetu niti se odnosi tome podređuju. Prijateljstvo između država, pa i odnosi između državnika, grade se na uzajamnim interesima, ostvarenoj i ostvarivanoj obostrano korisnoj saradnji, utemeljenoj na principima uzajamnog poštovanja nezavisnosti, samostalnosti, suverenosti, ravnopravnosti, različitosti i nemiješanja. Odnosi državnika zemalja partnera zavise od toga. Ne može se van i bez ovih temelja davati u odnosima prioritet nekim ličnim osjećanjima, glorifikovanju neke jalove izmišljene sličnosti ili istorijske prošlosti prikazivane bojama aktuelnih interesa da se ostvari određeni uticaj bez obzira na stvarne istorijske istine. Od toga treba braniti odnose jer ih to sužava na neplodan prostor zabluda, pretenzija, nejednakosti i koristi za infiltriranje uticaja na stanje u zemlji partnera i jednostrano svrstavanje.

Može li konkretan primjer?

- U dužem periodu, a osobito posljednjih mjeseci, na javnoj sceni su razlike u gledanjima na odnose Bosne i Hercegovine i Turske, i u ponašanjima u tim odnosima i sa jedne i sa druge strane. Bosna i Hercegovina i treba i želi, i njen je interes, razvijanje što šire uzajamno korisne saradnje i na njoj zasnovanih prijateljskih odnosa sa Turskom. Turska sa svojim potencijalima je dobrodošao partner u više oblasti saradnje. U bitnim oblastima ekonomskih odnosa i posebno investicionih ulaganja, mogućnosti su mnogo veće od ostvarenja i znatno ispod predstava o stvarnim odnosima. Mi nismo u tim odnosima dostigli ni blizu nivo kakav je recimo između Turske i Srbije. Naravno, sve to na onim principima o kojima sam govorio u prvom dijelu ovog odgovora. Interes i potrebe zdravog i trajno plodotvornog razvoja odnosa BiH - Turska je da se brane od svih pojava i devijacija koje im mogu škoditi, koje u odnose unose zablude i pretenzije, koje ih usmjeravaju u štetnom pravcu.

Zašto to kažete?

- Zbog toga što su već ti odnosi opterećeni s jedne strane turkofilijom, a sa druge neoosmanizmom. Kad kažem turkofilijom, onda mislim na stvaranje atmosfere kako smo mi najbliži jedni drugima po nekoj glorifikovanoj i neutemeljenoj tradiciji, na isprazne tvrdnje kako je “Turska naša majka”, kako je Alija Izetbegović “ostavio u amanet Erdoganu Bosnu i Hercegovinu”, kako je “Turska jedina zaštita BiH”, kako je predsjednik Turske Erdogan lider muslimana svijeta “i naš predsjednik”, zatim na nekritičko tolerisanje infiltriranja i širenja uticaja koji za nas i odnose ne mogu biti prihvatljivi, pa do pojava podaničkog odnosa, podaničkih izjava i postupaka sve do toga da se u aktuelnim pitanjima stanja u Turskoj svrstavamo i čak poduzimamo mjere koje Ankara traži - dakle pomjeranja saradnje na teren jednosmjernog i jednostranog uticaja, čak uz finansiranje glasila ovdje kojima se taj uticaj ostvaruje. A kad pominjem neoosmanizam o kome je već u javnosti bilo ne malo ukazivanja da to ne može biti temeljni sadržaj naših odnosa, navešću primjer: Predsjednik Turske R. Erdogan je, 16. VII. 2016. u obraćanju javnosti Istanbula, poslije puča, rekao: “Jedinstvena nacija - to znači da su Turci, Bošnjaci, Armenci, 78 miliona nas, jedna nacija. Jedna država, 780.000 kvadratnih kilometara, ujedinjena, jedna država. Svi zajedno, braćo i sestre, činimo Tursku”. Mislim da ovome nije potreban nikakav komentar.

Nije, zaista.

- Niti su Bosanci i Hercegovci Turci, niti je BiH dio Turske. Ako je to nečiji prilaz našim odnosima, onda je to pokop temelja i principa na kojima se jedino može ostvarivati saradnja i graditi trajno prijateljstvo ravnopravnih.

Bosni i Hercegovini se sve glasnije spočitava i useljavanje državljana arapskih zemalja?

- U ovih nekoliko godina, naročito u posljednje dvije-tri, svjedoci smo brojčano narastajućeg useljavanja građana iz arapskih zemalja. To, i sve što sa sobom nosi naseljavanje, poprimilo je ozbiljne razmjere. Treba postaviti jasnu granicu između turizma, turističkih posjeta i boravka i naseljavanja. Turizam uopšte, a svakako i iz ovih zemalja, jeste naš interes, dobro je došao kao i investiranje građenjem hotelskih kapaciteta koji će zadovoljiti komfor i uslove za posebne običaje življenja turista iz arapskih zemalja.

Arapi u Kantonu

Trajno naseljavanje je nešto drugo i o tome je riječ. Ovakvo naseljavanje nosi u sebi mnoge opasnosti nastajanja različitih problema, nesporazuma pa i konfliktih stanja. Naime, postoje razlike u načinu življenja i običajima, među doseljenicima su i šiitske zajednice - bilo bi opasno da se ovdje otvaraju poprišta sukoba između šiita i sunita, pa i širenje ideologije sufija.

A imamo dovoljno i naših belaja?

- Sve razlike koje donosi ovo naseljavanje zadiru u naš način življenja, u naše tradicije, ukorijenjene običaje, pa naravno dotiče i multinacionalnost i multireligioznost. Stvara se i uvećava stanje objektivnog pritiska na naše sredine tamo gdje su ta naselja pa i šire. Normalno je da se ljudi gdje niču ova naselja boje sudara i posljedica nekih temeljnih različitosti i da se moraju prilagođavati odricanjem od onoga što je njihov običaj života, žrtvovati svoje i prihvatati strane običaje. Kupuje se masovno zemlja, poprima to ozbiljne razmjere rasprodaje bosanskog grunta, već su hiljade i hiljade hektara prešle u vlasništvo arapskih građana, gube se dragocjeni privredni resursi, gube se vrijednosti potrebne budućnosti BiH. Niču i umnožavaju se izdvojena naselja, stambeni kompleksi, kupuju gotove zgrade. To su naselja i posjedi zatvorenog tipa, samo za naseljenike, postaju maltene iznuđeno eksteritorijalna. Kupovina zemlje, zgrada i dr. vrši se često špekultativnim putem, stvoreno je 700 fiktivnih turističkih agencija preko kojih se vrši nezakonit promet nekretnina, kupovine za pojedince koji ne mogu po zakonima vršiti direktnu kupovinu. Najveća koncentracija gradnje naselja i naseljavanja je u Sarajevskom kantonu u kome SDA ima prevlast i u opštinama ovog kantona gdje su načelnici iz stranke SDA - Ilidža, Hadžići, Ilijaš, Vogošća. U javnosti se nisu pojavljivale vijesti da je kantonalna Vlada i Skupština razmatrala situaciju koja nastaje naseljavanjem, što mijenja stanje u dijelovima Kantona. Čak se u naseljavanje uključila i Ambasada BiH u Kuvajtu i od Vlade BiH tražila da se naseljavanje iz Kuvajta ne uslovljava reciprocitetom - da bude neograničeno. Prosto nevjerovatno - da se čovjek upita čija je to ambasada? Niko izgleda ne zna koliki je već broj naseljenika i da li neko od vlasti to prati. Kruže različite brojke - zabrinjavajuće. Niko od zvaničnih organa o tome - i o ovom naseljavanju uopšte - se ne oglašava.

Posljednjih mjeseci provedena je akcija nekih organa da se sagleda stanje i prije svega spriječi izigravanje zakona i masovne kupoprodajne špekulacije.

- Da, ali na osnovu čega se odvija i šta je motiv ovog naseljavanja - da li postoji neki dogovor, sporazum, projekt? Nije valjda stihijnost koja se tolerisanjem podstiče? U javnosti je sve više pitanja te vrste, upozorenja uglednih naučnika na sve opasnosti koje naseljavanje unosi u današnje stanje, pogotovo u budućnost, koja ostaju bez odgovora. Na primjer, akademik Esad Duraković je u više navrata u 2016. ubjedljivo ukazivao na sve realne opasnosti i probleme već danas, a pogotovo u budućnosti. Ovo njegovo upozorenje (na TV1 14. IX 2016.) mora svakoga zabrinuti: “Mogu kratko reći da je to rasprodaja budućnosti Bosne i Hercegovine, vrlo opasan projekat čije posljedice naši ljudi još ne vide, kada se uhvatimo za glavu, biće kasno i bojim se da je već otišlo predaleko.” Svako javno upozoravanje na ovu pojavu - pa i ovako ozbiljno i od u svijetu cijenjenog naučnika, uz to arabiste - je ili ignorisano ili dočekano i kvalifikovano maltene kao antiarapsko, a riječ je o dobronamjernom ukazivanju na pojavu sa mogućim nesagledivim posljedicama.

Državno pitanje

U višenacionalnoj državi kakva je BiH ne može niko ni jedna strana ili stranka - tolerisati ili podsticati ovako naseljavanje stranaca a da se ne upita kakva se raspoloženja time stvaraju, kojim tendencijama i snagama separatizma i nacionalističkog mraka to koristi. Može li se i u mikrosredinama tako mijenjati demografska struktura, a da se ne vodi računa o širim interesima i mišljenjima svih. Recimo, u ovom slučaju se ne zapita kako to doživljavaju sugrađani Hrvati, Srbi i drugi? A šta ako neko iskoristi to da i on otvori prostor nekome za useljavanje?

Vlast bi morala i tako razmišljati.

- Ovo nije lokalno pitanje, ovo je državno pitanje jer zadire u odnose unutar države i država prema njemu mora reagovati. Ovo je pitanje odnosa sa državama iz kojih dolaze doseljenici. Sa tim državama BiH ima manje-više dobre odnose i ima interes da oni budu bolji i bogatiji obostrano korisnom saradnjom. Treba li nam umjesto širenja i projekata saradnje da odnose opteretimo problemima do kojih će neizbježno doći? Ili ćemo dobre i još bolje odnose braniti od onoga što ih može stalno ugrožavati, deformisati i trovati prijateljska osjećanja?

(Sljedeće subote: Tito, izbliza)