Voda i ljudi

Nešto malo istorijskih udžbeničkih podataka (rađanje Jugoslavije u Jajcu), nekoliko izleta vezanih uz teatarska događanja, ovlaš i površno sklopljena prijateljstva... i to je bilo sve što sam mogao reći o ovom biser-gradu.

Do prošle sedmice, kad smo se odlučili da odemo na kraći odmor, a u goste Aldinu i Samri.

A nema dugo od toga, čitajući zanimljivu autobiografiju Saše Ljumića, naišao sam na njegov opis Jajca. Poetsko-filozofski tekst o gradu koji on doživljava kao srce Bosne, a u kojem istorija bilježi tragove brojnih naroda, kultura i izuzetno važnih događaja za, prije svega, državu Bosnu.

Neću ga citirati, možda neki drugi put, nego se posvećujem svojim damarima, razmišljanjima i susretima, koji su dirnuli moj um i dušu.

Brana

Omiljeno kupalište. Vrvi kao mravinjak. Pored samog jezera sam. Miris vode koji je donio do mojih nozdrva nešto oštro, svježe i drevno - kao da je voda stoljećima brusila kamenje, a zatim njihov dah raspršila u zrak. U njemu se osjećala hladnoća dubina, vlažna zemlja uz obalu prekrivena prvim opalim lišćem. Bio je istovremeno oštar i prijatan, miris koji je budio sva čula, čistio misli i punio pluća nekom tihom iskonskom snagom. Nije to bio miris koji se samo osjeti, bio je to miris koji priziva uspomene, slike i likove, doživljaje i podsjećanja... kako priroda diše svojim ujednačenim, nepromijenjenim, sporim ritmom.

Do mene, naslonjen na preplanule, mišićave ruke, sjedi Fikret iz Vinca. Markantan lik, isklesane, moćne crte lica. Pitam, a on mi odgovara. Putujemo kroz njegov život. Rat proveden u rovovima, kuća sa ženom i tek rođenom kćerkom i sinom. Poslijeratno traganje za poslom, za načinom preživljavanja. Peripetije, kako doći do posla, a spreman je na svaki. Odlazak u Sloveniju: gradilišta, armirač, od mjesta do mjesta... “nema gdje nisam bio”. Nije ni čudo, Slovenija je mala. Saobraćajna nesreća, zdrobljen kuk, pa sporo i bolno liječenje. Pa opet na gradilišta. Dvadeset i dvije godine u Sloveniji, sad već četvrtu u Hrvatskoj, na Pagu, u kamenom paklu. U julu se raspuste i čekaju da mine sezona. Djeca već toliko porasla da je svako na svom putu, u svom, neovisnom životu. Kaže mi na kraju: “Znaš čega mi je samo žao”? Pita i odgovara ne čekajući moje pitanje: “Žao mi je samo što nisam bio sa svojom djecom kad su odrastala”.

Aldino

On je kantautor. Brižan i često zamišljen. Dobar, nježan, mekan po naravi. Omiljen u svojoj čaršiji. Svako malo zaustavljaju ga, pitaju ko šta stigne: “Sjećaš li se kad si mi ono?”, “Jednom sam bio kad si”?

“Poznaješ li xxxx, e pa ja sam njihov rod?!”

Grad mu kao čitanka, vodi, pokazuje, objašnjava. Idemo nakon večere u čaršiju, izlazimo iz kapije, dolazimo do mosta nakon kojeg, na sto-dvjesto metara stoji njegova kuća. Kaže mi:

- Evo, ovdje, na ovom mostu, nastala je moja pjesma “Čaršija”. Bila je godina, mislim 2003. Krenuo kući sam, tamo čekali roditelji. I odjednom me “opalio” stih: Lijepo je doći u svoju čaršiju, lijepo je imati svoju avliju i staru majku koja te čeka...

Tad rođena pjesma ostala, opstala i upisala se u svevremenske hitove.

Žiži i Dževad

Do ceste kuća, ma šta kuća, kućerina Apartmani Žiži, s druge strane Pliva u svoj svojoj zelenkastoj ljepoti.

Dževadu poslije rata dosadilo molbe pisati, nigdje mjesta za njegovu struku. Uhvatio se zidarskih, tesarskih i skoro svih drugih poslova, koji su uz izgradnje kuća. Žiži, metle, četke i čišćenja. Trebalo preživjeti i dvoje djece podignuti, othraniti i školovati. U potrazi za poslom i zaradom Dževad i do Azerbejdžana dobacio. Onda odlučili da grade.

Žiži kao arhitekt, snivala i predlagala, a Dževad sve svojim rukama radio. I eno ih gazduju sa šest apartmana. Prelijepih.

“Ja, čim bi zaradi nešto čišćenjem, odmah idem, kupujem materijal. Ne znam ja ni koliko treba čega, ali kupujem, tako sam stiropora nakupovala da je ostalo ohoho viška...”

Nisam ih pitao za godine, ali sudeći po izgledu u pedesetim su.

Složni, ljubazni, razgovorljivi.

Prate, posebno Žiži modu, kulturne događaje, Dževad naročito muziku. Uveče sam ih vidio u Čaršiji. Elegantni, sređeni i što je najvažnije veseli i zadovoljni.

Bilo kad ničeg nije bilo, a sad svega takoreći. Zahvaljujući radu, upornosti i slozi.

I eto nas kod jednog od recepata za ljudsku sreću.