Ova je zemlja uspjela ustati iz pepela

Karavan luksuznih automobila prošao je kroz Sarajevo, a građani su imali priliku da uživaju u nesvakidašnjim prizorima. No, iza luksuza i ljubavi prema primamljivim četverotočkašima stoji velika ideja britanskih veterana. Manifestacija A Driving Force humanitarna je vožnja koja se održava svake dvije godine. Za 11 dana ovogodišnji učesnici - veterani Oružanih snaga Ujedinjenog Kraljevstva i civili - u 50-ak automobila prolaze kroz 10 zemalja.

Urezane slike

Cilj je prikupiti što više novca za SSAFA-u, jednu od najstarijih humanitarnih organizacija koja pruža podršku britanskim vojnicima, veteranima i njihovim porodicama. Humanitarna vožnja kroz Bosnu i Hercegovinu prošla je i 2018. Odlučeno je da se vrate. I to ne samo zbog ljepota koje nudimo. Brojni učesnici, uključujući i organizatore, u BiH su bili i prije tri desetljeća, u okviru međunarodnih vojnih misija obnove države nakon rata.

Steve Thornley je bivši vojnik. U našoj zemlji bio je 1996. i 1997, kao mehaničar u sastavu oklopnog eskadrona veze, zadužen za održavanje opreme. Prvobitno je bio stacioniran u Šipovu, a potom u Banjoj Luci, u prostoru tvornice metala. Korištenje tvornica kao stacionara za vojne misije bilo je uobičajeno u poslijeratnim godinama.

- Tu sam ostao do aprila 1997. popravljajući opremu za multinacionalnu diviziju. Nekoliko puta sam išao u patrolu sa vozilima. Kao mehaničar, morao sam popravljati vozila u slučaju kvara, tako da sam većinu vremena provodio u radionici, prisjeća se Thornley.

Sjeća se i da je - kada je prvi put stigao u BiH preko Splita - bilo veoma hladno. Bila je zima. Snijeg.

- Vidjeli smo mnogo zgrada koje su bile izrešetane mecima i granatama. Tamošnjim civilima vjerovatno je bilo zastrašujuće. Ali u cjelini, zemlja je i tada imala prelijepu prirodu. Civili, a neki su i radili sa nama, bili su veoma zahvalni na našem prisustvu i svemu što smo radili. To me činilo sretnim, jer sam pomagao lokalnom stanovništvu, govori Thornley, kojem je ovo prvi povratak u našu zemlju nakon tri decenije.

Danas je oduševljen onim što vidi. Priroda je, kaže, iznimna, a krajolici oduševljavaju.

- Možete vidjeti mnogo starih zgrada koje su bile ovdje i tada, ali možete vidjeti i nove zgrade koje su izgrađene. Lokalno stanovništvo je očigledno mnogo sretnije. Zajednica je lijepa i živahna, kaže Thornley.

Učesnik humanitarne vožnje je i Chris Saunders, koji je u britanskoj vojsci već 42 godine. U našu zemlju je stigao sa suprugom. U državu u kojoj je bio i prije 30 godina. Ističe da je veoma neobično za vojno osoblje da ima priliku ponovo posjetiti zemlju u kojoj su služili u operacijama. Prisjeća se da je 1996. bio stacioniran u Šipovu, a u dva navrata je imao priliku doći u Sarajevo.

- Glavni dio sukoba je bio završen, ali se jasno vidjelo da zemlja tek izlazi iz najintenzivnijeg perioda konflikta. Bilo je jako mnogo problema s kojima se trebalo nositi. Moja specijalizacija su municija, naoružanje i eksplozivna sredstva. Bili smo veoma zaposleni pazeći da sve bude sigurno, brinući se ne samo o našim kolegama u vojsci već i o civilnom stanovništvu, ističe Saunders, navodeći da je veliki dio zemlje imao ogroman problem s neeksplodiranim ubojitim sredstvima, minama, skrivenim zamkama.

Uložili su, naglašava, mnogo vremena i truda kako bi područje učinili sigurnijim.

- Sjajno je vratiti se 30 godina kasnije i shvatiti da je trud koji smo uložili kao grupa bio vrijedan i da je ovo sada sigurno mjesto i fantastična zemlja za posjetu, poručuje Saunders.

David Coffey jedan je od direktora A Driving Forcea.

- Naš cilj je prikupiti milion funti. Tokom proteklih 14 godina polako smo gradili taj iznos, a ove godine smo već prikupili 108.000 funti. Ipak, nedostaje nam još 15.000 funti da dostignemo granicu od milion funti za SSAFA-u, objašnjava nam Coffey.

Na dugo putovanje krenuli su iz Francuske, kroz Austriju, Sloveniju, Hrvatsku. Nakon BiH i Sarajeva, idu ponovo u Austriju, potom kroz Njemačku, Belgiju, te se vraćaju u Ujedinjeno Kraljevstvo.

I Coffey je bio u našoj zemlji 90-ih. Imao je priliku služiti i u susjednoj Hrvatskoj, u Splitu, a određeno vrijeme je proveo na nizu lokacija u Sarajevu i oko njega. Bili su, kaže, među prvima koji su ušli na stadion Koševo i koristili taj prostor, kao i kompleks na Ilidži. Posjetio je i Gornji Vakuf, Banju Luku i niza drugih područja. Bio je inženjer zadužen za popravak komunikacija, pa je boravio na gotovo svim lokacijama gdje su postojale komunikacijske veze. Govoreći o BiH danas, svjedoči velikoj promjeni.

- Imao sam sreću da dođem ovdje u maju, kada smo došli da se sastanemo s predstavnicima britanske ambasade. Imali smo priliku razgovarati i sa starijim i s mlađim ljudima o ratnim dešavanjima. Neki tada nisu bili ni rođeni, ali i dalje osjećaju jednaku strast i emociju prema onome što se dešavalo u Sarajevu i širom Bosne, kao i starije generacije. Bilo je vrlo dirljivo čuti sve to, posebno iz moje perspektive, s obzirom na to da sam bio ovdje i imao priliku proći kroz zemlju kakva je bila u ono vrijeme, ističe Coffey.

Svoja sjećanja sa nama je podijelio i drugi direktor A Driving Forcea Kevin Smith.

- Proveo sam 31 godinu u vojsci. Stupio sam u službu sa 16, a napustio je sa 47 godina. A 1997. bio sam stacioniran na Ilidži, koja je tokom šest mjeseci bila dom Glavnog štaba Snaga za stabilizaciju. Moja jedinica je bila tamo tri godine, a mi smo slali ljude na šestomjesečne turnuse. Imali smo raspoređene odrede i u Tuzli sa Amerikancima, u Mostaru sa Francuzima, te u Banjoj Luci gdje je bio smješten glavni britanski odred, kaže Smith.

Do detalja se sjeća svakog milimetra kompleksa na Ilidži čiji je dio bio i današnji hotel Terme. Sjeća se i poznatih hotela u neposrednoj blizini. Svaki od njih je imao svoju svrhu. Uoči razgovora sa nama, obišao je lokaciju. Zna tačno u kojoj sobi je ko boravio, gdje su bili stolovi i ko je sjedio za njima, kuda su se kretali. Pamti i mali kiosk gdje se mogla pojesti pizza. Svaki od detalja trajno je urezan. Strogo, vojnički.

Izgradnja budućnosti

- Ništa nije onako kako je bilo 1997. Mogao sam se sjetiti gdje su stvari bile, gdje je bila bodljikava žica, gdje smo postavljali male zgrade, montažne objekte. Neke lokacije sada su zarasle. Unutar kompleksa Ilidža nekada je bilo jedno malo mjesto gdje ste mogli sjesti i pojesti pizzu, a nalazilo se između hotela Austria i Crystal. To je sada sve zaraslo, ali možete stati tamo i sjećati se kako ste tu jeli pizzu, pili kafu i razgovarali s nekim. A vožnja nazad, glavnom cestom, ovdje pored hotela Mövenpick (nekadašnji Bristol; op. a) vrlo je nadrealna, jer prije gotovo 30 godina tom cestom jednostavno ne biste vozili, ističe Smith.

Kaže da je Sarajevo danas baš kao i svaki drugi, normalni grad koji biste željeli posjetiti.

- I lijepo je to vidjeti. Zaista jeste, zaključuje Smith.