Kako se mijesilo kamenje

Poznavali su sve što postoji na svijetu. Kad su željeli, mogli su da sagledaju čitavo nebo, od vrha do dna, uključujući i unutrašnjost Zemlje!

”Popol Vuh”, sveta knjiga Maya

Za pedesetak godina, koliko se dugo bavim istraživanjem drevne prošlosti, imao sam priliku vidjeti i proučavati neobične arheološke ostatke i artefakte iz davno prohujalih vremena. U rukama sam držao neobične zemljane figure drevnih astronauta, takozvane Jomon Dogu figure, djelo drevnih japanskih umjetnika iz Jomon perioda, koje izgledom neodoljivo podsjećaju na moderno opremljene svemirske putnike. Ništa čudno da nisu starije od petnaestak hiljada godina, možda i više. U starom egipatskom Nacionalnom muzeju u Kairu, u sali broj 22, arheolog-amater dr. Khalil Messiha pokazivao mi je eksponat koji nosi broj 6.347 i koji neodoljivo podsjeća na model savremenog aviona!

- Napravio sam kopiju ovog modela, dodao joj stabilizator kakav imaju današnji avioni i znate šta se dogodilo – pitao me je ushićeno Messiha. – Kopija je poletjela poput pravog aviona!

Model aviona iz egipatskog Nacionalnog muzeja navodno potiče iz drugog stoljeća prije naše ere, iz vremena Ptolomeja III i egipatske zlatne renesanse, kada je svijet zadivljeno gledao u djela egipatskih učenjaka Starog vijeka.

OTKRIĆE U GROBNICI: Na Tibetu, u jednoj od najuglednijih lamaserija i univerzitetskih centara nadomak Lhase, u Seri, što na tibetaskom znači divlja ruža, imao sam priliku vidjeti ogromne zurle napravljene od posebnog tibetanskog drveta, okovane zlatom, u koje su ugrađene ljudske butne kosti. Duge su gotovo tri metra i čuvaju se kao svete relikvije. Kada se u njih duva, pridržavaju ih na ramenima po dvojica lama.

Niko u Seri ne zna koliko su stare, ali se o njima pričaju fantastične priče. Kažu da je energija zvuka koji su one proizvodile bila u stanju da podiže teške kamene blokove. Služile su, navodno, prilikom podizanja kamenih budističkih hramova i svetišta na visokim planinskim liticama. Svjedočanstva o tome vjerovatno postoje zabilježena u više od 80.000 knjiga i spisa na sanskritu, koji su pohranjeni u Domu sjećanja, biblioteci najznačajnije tibetanske lamaserije Sakya, ali se još nije našao lama kojem je pošlo za rukom da pročita i dešifruje sva ta prastara mudra znanja.

Za vrijeme putovanja po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka, u amanskom Arheološkom muzeju, u glavnom gradu Jordana, vidio sam ljudske lobanje koje potiču iz neolita. Neobične su po mnogo čemu. Zahvaljujući činjenici da je u njihove očne duplje, ko zna ko i ko zna zašto, umetnuo sjajne morske školjke, oživljavajući njihovu ledenu mirnoću, spoznali smo da su prastari stanovnici ovog podneblja, po svoj prilici, pridavali poseban značaj svojim mrtvima. Slične lobanje pronađene su na raznim mjestima: u Beisamounu (Hula Basin), sjeverno od Galilejskog jezera, u Tell Ramadu, u Siriji, a malo dalje, idući prema Turskoj, otkrivene su drugačije ukrašene lobanje, tako da danas mnogi znanstvenici pretpostavljaju da je u jednom vremenskom periodu u neolitu (!?), na ovim prostorima cvjetao kult lobanja!

Zašto?!

Svijet je pun tajni, a prošlost ljudskog roda nedovoljno istražena i tu počinju nevolje za savremene historiografe. Slika daleke povijesti života na Zemlji drastično je drukčija nego što nam oni sugerišu. To potvrđuje i poznati arheolog Dick Edgar Ibarra Grasso (1914– 2000), koji mi je u gradskom muzeju u Cochebambi pokazao tocado las piedras – dirnuto kamenje! Granitno kamenje je smješteno u posebnu vitrinu i izaziva veliki interes posjetilaca. Na njemu se jasno uočavaju otisci ljudskih ruku i stopala. Ibarra Grasso nije bilo ko. Tokom života istraživao je u Meksiku, Kolumbiji, Ekvadoru i Peruu i objavio četrdesetak knjiga. Otkrio je hijeroglifsko pisanje koje potiče iz perioda prije Inka, pronašao 32.000 historijski važnih artefakata, otkrio osam hramova Inka, četiri nepoznate kulture i 30.000 godina staro arheološko nalazište, južno od jezera Titicaca.

- To je takozvano dirnuto kamenje - ob­jašnjavao mi je Grasso, ne krijući svoje oduševljenje, ali i zbunjenost.
- Nešto ovako, siguran sam, nikada do sada niste vidjeli!

Nisam, priznajem. Ali sam svojevremeno pročitao agencijsku vijest da je i na periferiji gradića Žasliaija, u Litvaniji, otkrivena jedna gra­nitna stijena, koja je nekad, u davnoj prošlosti, očito bila gnječena rukama (!?), jer na sebi – kako tvrde litvanski geolozi – nosi vidljive tragove ljudskih ruku!

- Nađeno je na Andama – upozorava me argentinski istraživač - u blizini Tiahuanacoa i možda svjedoči o načinu podizanja misteroznog megalitskog svetišta. Današnja znanost nije u stanju da objasni kako se u davnim vremenima mijesio kamen, ali tocado las piedras je tu - ruke su nesumnjivo gnječile gra­nit i ostavljale na njemu svoje otiske!

Grasso smatra da su u prastarim vremenima graditelji znali za neku biljku, čiji je sok davao veću tvrdoću pješčaniku, a smekšavao granit i diorit i to ne samo na površini nego i u unutrašnjosti, pa se to kamenje moglo naprosto rastezati poput tijesta. Tako mekanu masu oni su oblikovali i rezali običnim nožem! Kasnije je to stijenje ponovo očvrslo na jar­kom suncu...

Bilo da se radilo o biljnom ekstraktu, bilo da su drevni graditelji poznavali formulu smekšavanja kamena, danas je u svijetu sve više istraživača i geologa koji prihvataju mogućnost da su graditelji megalitskih objekata u svijetu, dakle ne samo u Južnoj Americi, uistinu poznavali tehniku gnječenja i oblikovanja kamenih blokova, pogotovo nakon što je osamdesetih godina prošlog stoljeća u jednom kamenom bloku Keopsove piramide otkrivena ljudska dlaka!

TAJNE CIVILIZACIJE MOCHE: U arheološkim nalazištima u dolini rijeke Moche, u Peruu, kao i na prostorima između Piramide sunca i Piramide mjeseca, iz pustinjskog pijeska gotovo svakodnevno iskrsavaju predmeti od pečene gline. Otkrivaju se oker obojene šoljice i posude za jelo, crveno i smeđe oslikani krčazi za vodu u obliku tigra i ljudske glave, scene iz lova i rata, prizori sa svetkovina u čast neznanih krilatih bogova ili kulta mrtvih, erotske predstave dostojne najsuptilnijih umjetnika staroindijske knjige umjetnosti ljubavi “Kama Sutra”...

Kroz neizmjerno bogatstvo fascinantnih detalja, čak i keramički predmeti za svakodnevnu upotrebu, kao što su posude za vodu i jelo, daju naslutiti genijalnu vještinu majstorskih ruku i životnu fantaziju ovog zagonetnog južnoameričkog naroda. U jednoj bogatoj privatnoj arheološkoj zbirci, u muzeju Amano u glavnom gradu Perua, u Limi, čuva se dragocjena posuda iz vremena Mochica: u centru zdjele uzdiže se jarbol, na kojem stoji majušna brodica sa dva veslača. Kada se zdjela napuni vodom, dobija se utisak da brodica u njenom središtu počinje da plovi. Genijalno!

Na more i duge plovidbe podsjeća još jedan predmet otkriven u grobnici nekog Mochice, koji je sahranjen oko 700. godine. Radi se o lijepo urađenoj glinenoj figuri, koja podsjeća na čovjeka-torpeda, ali je zapravo riječ o Caballito de Mar, morskom konjicu ili bolje reći jahaču na morskim talasima, što plovi sjedeći na uskom čamcu od totore, biljke slične trski.

Čamci slični ovom još uvijek se jedino koriste na jezeru Titicaca, u Andama, i u obližnjem Huanchacou, živopisnom turističkom mjestu na obali Pacifika, čiji su ribari zadržali mnoge drevne tradicije. Huanchaco je, međutim, poznat još po nečemu. U njemu je sredinom prošlog stoljeća živio glasoviti norveški istraživač Thor Heyerdahl (1914-2001). Upravo družeći se sa ribarima iz ovog gradića i slušajući njihova kazivanja o zemljama i narodima Pacifika - Heyerdahl se odlučio da organizira ekspediciju “Kon-Tiki”.

NEVJEROVATNE SLIČNOSTI: Kako je poznato, 28. aprila 1947. godine, Thor Heyerdahl se na krhkom splavu od totore otisnuo sa peruanskih obala. Plovidba duga 7.000 kilometara bila je krajnje dramatična i neizvjesna, ali je norveški istraživač uspio da ostvari svoj cilj – doplovio je do otoka Raroia, u otočju Tuamotu, u južnom dijelu Tihog oceana (Polinezija). Time je i znanstveno potvrđeno da su drevni pacifički narodi, zahvaljujući svojoj umješnosti, poznavanju vjetrova i morskih struja, uistinu mogli ploviti do najudaljenijih pacifičkih odredišta.

O dugim plovidbama i istovjetnom graditeljskom umijeću prastarih azijskih i južnoameričkih neimara govori i grad Chan Chan, smješten blizu Trujilla. Dolina u kojoj je podignut pripada delti rijeke Moche i nekada je bila obrasla šumom i poljima bogatim žitaricama. Samo desetak kilometara istočno, Mochice su podigli najvažnija svetišta, pa se može pretpostaviti da je Chan Chan u to vrijeme bio grad od prvorazrednog značaja. Niko danas ne zna kako se i zbog čega raspala snažna imperija Mochica. Na ove su prostore, poslije njih, stupili Chimue i u narednih 600-700 godina podigli civilizaciju koja je bila blistavija od svih do tada viđenih na južnoameričkom tlu.

Chan Chan danas mnogi porede sa gradovima što su prije više od 5.000 godina podizani na obalama rijeke Ind i u Mezopotamiji, ali znanstvenici još uvijek nisu došli do neoborivih dokaza da su u najstarijim vremenima postojali kontakti među ljudima i narodima Azije i Južne Amerike. Ako bismo se složili da je to bilo moguće, kao što tvrdi Dick Edgar Ibarra Grasso, onda bismo morali priznati i da je u Pacifiku postojao prakontinent Lemurija, a ako je to tačno, onda je moguće da je postojala i hipotetična civilizacija Mu, majka svih kultura svijeta, o kojoj govore mnoga predanja koja sam slušao u Ekvadoru, Peruu, Boliviji i Čileu, a ponajviše na usamljenim Uskršnjim otocima.

Ruševine Chan Chana danas se prostiru na površini većoj od 25 četvornih kilometara i dosežu do same obale Pacifika. Prema procjeni, u njih je ugrađeno nekoliko milijardi na suncu sušenih glinenih cigli, takozvanih adoba. Grad sa ovakvim impresivnim dimenzijama mogli su projektirati i izgraditi samo najbolji projektanti i graditelji, koji su imali izvanredne učitelje. Ali, mi danas, nažalost, ne znamo ko su bili i da li su uopće sa južnoameričkog kontinenta. Bilo kako bilo, pored genijalnih neimara, izgradnja Chan Chana zahtijevala je i savršenu organizaciju rada i desetine hiljada radnika. Poznato je da Chimue nisu poznavale sistem točka, nisu se koristili životinjskom vučom, niti su imali usavršene alate. Pa ipak, podigli su veličanstven grad kojemu je teško naći premca u svijetu tog vremena.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Kako im je to pošlo za rukom? Od koga su naslijedili sva ta graditeljska znanja? Ko su im bili učitelji?!… Ova i mnoga slična pitanja još dugo će tištiti peruanskog profesora Josea Moralesa, kao i njegove kolege istraživače, historičare i arheologe, koji već godinama znanstveni svijet zadivljuju svojim upornim radom i arheološkim otkrićima. Ali vratimo se u Chan Chan…

Restaurirani zidovi i obnovljene građevine zadivljuju strogom simetričnošću i jasnim, pravokutnim formama. Upravo te moderne linije podsjećaju na Harappu i Mohenjo-Daro, prastare gradove-države iz doline rijeke Ind. Kako sve to povezati i objasniti? Zar je moguće da su se Chimue koristili graditeljskim iskustvima i znanjima dalekih neimara, što su svoje gradove podizali prije više od 5.000 godina na sasvim drugom kraju svijeta, udaljenom više od 20.000 kilometara - na Indijskom potkontinentu? Ili su im, možda, graditeljska znanja stigla iz srca Pacifika – iz legendarne Zemlje Mu?!

Na jednom zidu, u središtu Chan Chana, koji je vjerovatno pripadao najznačajnijem gradskom hramu, drevni umjetnik je napravio dugi friz od stiliziranih krilatih bića, sličnih onima u drevnom Tiahuanacu, okupljenim oko Viracoche koji plače, boga sveopćeg stvaranja, i okamenjenim na Kapiji sunca, kao i na onim najstarijim obeliscima na starom groblju, na samotnom otoku Rapa Nui, u kome sam dugo stajao zbunjen i bez riječi, s nadom da ću spoznati istinu o zajedničkim korijenima davno izgubljenih svjetova.

Nije li i ovdje, u Chan Chanu, riječ o kultu Čovjeka ptice – Tangata Manu, u koji su vjerovali prostodušni žitelji Uskršnjeg otoka, prije nego što su u njihov svijet stupili s križem i mačem evropski misionari i donijeli im novu religiju i bolesti koje su im donijele definitivno uništenje?!

Bože, kako je beznadežno zagonetan ovaj svijet!...