Terenac marke novinar

Starije su kolege pričale da pravi novinari umiru na nogama. Takvim novinarima teren je jedina redakcija. Preskaču jutarnje i podnevne kolegijume, jer u foteljama ne niču vijesti
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-uSve ponekad dosadi: i skupštinske rasprave, i finalne utakmice, i rebalansi budžeta, i kopanje po papirima, i prebrojavanje stanova, i izvještavanje sa lica mjesta, i lančani sudari u kojima su stradali bataljoni ljudi, i slanje neugodnih pitanja, i pisanje jetkih komentara, i skraćivanje dugačkih tema, i razgovori sa onima koji imaju šta da kažu, ali i sa onima koji melju uprazno, i čekanje izbornih rezultata, i potraga za ekskluzivnim informacijama… Sve može da dosadi, ali jedno ne može nikada.
Dijetalne navike pudlica
Starije su kolege pričale da pravi novinari umiru na nogama. Takvim novinarima teren je jedina redakcija. Preskaču jutarnje i podnevne kolegijume, jer u foteljama ne niču vijesti, a za stolom nema valjanih sagovornika. Sve što vrijedi nalazi se napolju i samo je potrebno podbiti đon da se to vrijedno konačno i pronađe. Valja poderati dvadeset pari cipela, pet puta toliko pokisnuti do tabana, smrznuti se i prokuvati, treba u šiblje i među čobane, treba preko gloga, preko drače, valja glavom gdje drugi ne smiju nogom…
Ima tome dobrih petnaest godina kako sam saznao da se na obodu Banje Luke nalazi poveće dvorište, koje je pretvoreno u poligon za pse. Vižljasti mladić je primao pse koji su imali probleme sa kilogramima, ali je ispod žita držao i nekoliko malinoja, koje je obučavao za napad. Pričali smo o dijetalnim navikama pudlica i čivava, o higijenskim navikama crnih labradora i zlatnih retirvera, o snazi pseće čeljusti, a onda je mladi trener predložio da na mene navuče zaštitno odijelo i da pusti jedno oveće kerče na moje kosti i mišiće. Pretekli su i ćuko i novinar.
Jednog sam ranog juna – možda se to desilo iste godine kada i avantura sa ratobornim psićem – krenuo u obilazak Barlovaca sa divizijom banjolučke Čistoće. Na polasku smo se dogovorili da ću s njima odraditi cijelu smjenu, ali sam već oko podneva bio sit samoga sebe. Sjedio sam na suvozačevom mjestu i lagano umirao. Smrad je bio nesnosan. Sa deponije smo se spustili pred lokalnu zadrugu, gdje je bio služen doručak: neko mesni narezak, neko jetrenu paštetu, neko dvije konzerve tunjevine s povrćem. Danima sam poslije mazao bradu i brkove kojekakvim pomadama, ali je miris kokošijih crijeva i dobro opremljenih pelena bio uporniji.
U hercegovačkom sam kršu pronašao zaselak Mišljen, u zaseoku Mišljen tipičnu kamenu kuću, u kući pastirskog gorštaka koji po vascijeli dan napasa stoku širom ljubinjskih polja. Moj je dobri i zategnuti domaćin imao neobičan hobi koji me i doveo njemu: tragao je po urvinama, gudurama i jarugama za preostalim minama, potom ih pažljivo rastavljao i nosio kući. Sve je išlo kako treba da ide dok se nismo vratili pred njegovu skromnu hižu. Domaćin, naime, nikako nije htio da pred fotoaparatom demontira minu koju je prethodno već demontirao. Ili prava ili nikakva, jer on ne želi da laže čitaoce. Novinar je još jednom iznio živu glavu na ramenima.
Iz Hercegovine natrag u Krajinu, prema Šipovu, do Janja i janjskih otoka, gdje je živio vremešni priučeni inženjer, koji je podno kuće, u jednoj stijeni, u tom prirodnom podrumčetu, napravio malenu hidrocentralu, koja je dovodila struju u okolne kuće. Tri mi je debela sata objašnjavao gdje je nalazio dijelove za centralu, posebno se namučio oko gitriba, nema gitriba nigdje pa da si božji, a onda je počela fešta na kojoj su se služili uštipci od heljdinog brašna, sušena ovčetina, janjski kajmak i pokoji čen bijela luka.
A bio sam onomad i na proputovanju Manjačom, kada sam naišao na čobanina koji je napasao golemo stado od malene Sitnice do ništa većih Stričića. Stao sam i udario u priču sa časnom starinom, koji mi je govorio koliko dana godišnje bude napolju, uz ovce, kako se hrani, gdje spava, s kim razgovara kada se poželi razgovora, ima li djece, gdje žive, šta će mu jedan magarac među osam stotina ovaca, kako zna šta se dešava u gradu kad na planini nema ni novina, ni radija, a on veli: “Kod vas je, sine, kao ovo kod mene: Jedan magarac vodi osam stotina ovaca.”
Upoznao sam samotnjake, koji ljeti traže i hvataju zmije širom ljute zemlje hercegove, mučenike koji ljeti piju kišnicu (jer vode nemaju čim se zvizgan pomoli), čudaka koji u šumama oko Han-Pijeska živi od sebe i od prirode, sokolare i golubare, alase koji pamte dunavske morune, lovce koji su kroz nišan vidjeli sve osim snježnog leoparda, bakice koje vikendom na stočnoj pijaci prodaju dva kartona umusanih jaja i tri komada dobro osušene slanine, pospane poštare koji su penziju zaradili raznoseći račune i kazne potkozarskim selima…
Ili ono, kada smo u zimu 2017. godine Ogi Matavulj i ja krenuli na Manjaču u nadi da ćemo naći dobro zametenu priču. Na desetom kilometru naiđemo na starca koji je improvizovanu grtalicu upregao u dva konja i koji čisti put od svog malenog i zaboravljenog zaseoka do glavnog druma. U tom zaseoku živi sa trojicom braće, a jednome od njih se upravo ovca janji. Krenemo Ogi i ja putem kojim se rjeđe ide, ali na jednoj krivini zapnemo. Naprijed ne možemo, nazad ne smijemo. Eto starine sa konjima: skida grtalicu i u konje upreže Ogijeve zimske gume.
Sve je manje reportera
Dođemo u zaselak. Tri brata nas gledaju kao da smo s Venere stigli. Trojica samci, jedan ženjen. Kažemo ko smo, odakle smo i zašto smo. Zaustavljaju nas i vele da ne idemo dok se ne okrijepimo. Žena iznosi rakiju. Ne odbijam, ali samo jednu. Ne može samo jednu, odgovara domaćica, na dvije si noge došao. Pričamo s njima dobra dva sata. Zovu u kuću, ali je ljepše napolju. Jeste studeno, bije minus, ali je milina. Rakija je ljuta, ovca se ojanjila, sir ima i mladi i ljući, konji su spremni da nas prate kad god da krenemo…
Teren se polako seli na stubac. Nekada je imao četiri, potom dvije, a sad rijetko da dobije pola strane. Sve je manje reportera, sve je manje i reportaža. Malo je onih koji se uopšte i obuvaju. Niko da se zagubi na putu prema Driniću, nikome da pukne karter u šumama iznad Istočnog Drvara. Novinar bez terena samo je čovjek koji zna da piše. A terenac marke novinar nešto je sasvim drugo. Zato ih valjda sve manje i ima.

Komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.