Muco, Rešo i Sake

Ili priča o razlikama među ljudima za koje se vrijeme zna pobrinuti tako da izbriše ružno, a ostavi lijepo. Valjda to tako biva i zato da život bude podnošljiviji
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u“Asimeeeeee... Asimeeeeee!”, putovao je Fadilin glas ili, tačnije, krik od džamije na Pajama dobacivši ne samo do kraja strme mahale nego, čini mi se, do pola Bistrika. I zvala bi tako sve dok se u njenom vidokrugu ne bi pojavio sićušni sin jedinac Asim. A jedino Fadila i njena majka Zehra su zvali maloga Asim, za nas ostale on je bio otkako ga znam Muco. Uvredljiv nadimak, ali smo se svi navikli i na nadimak i na njegovo mucanje.
“Đe si dosad... kol’ko te zovem... dabooogda te nemala!”
Teške riječi jedne majke, ali nemaju veze sa stvarnim odnosom do njenog Asima. Voljele su ga i Fadila i Zehra, ne zna se koja više, tako da plavokosi i plavooki sićušni dječak nije oskudijevao u uvijek važnom sastojku života svakog ljudskog bića, u ljubavi, dakle. I sljedstveno toj činjenici možemo naći i odgovor zašto je njihov Asim, a naš Muco svugdje i svakom rado i bez pogovora pomagao. Svejedno da li treba skoknuti do granapa, pomoći unositi ćumur i drva, snositi i uznositi komade namještaja, taj dječak bio je uvijek, kako se ono kaže, u prvim redovima.
Ljubavi se nadobivao pa je imao šta i dijeliti. Tako ja mislim da je bilo u slučaju malog Asima, mada, mada... Asim nije nikad vidio, a kamoli upoznao vlastitog oca koji je, neposredno prije negoli će se on i roditi, zdušio negdje, govorilo se u Njemačku i od tada mu se izgubio svaki trag. I stoga je Asim bio nešto drugačiji od nas, njegovih vršnjaka. Igrao se i dijelio nestašluke s nama, ali kad god i gdje god je mogao, pridruživao bi se starijoj raji. A kako je bio poslušan, mio i izuzetno bistar dječak, otvorio je sam sebi vrata više škole, pa su ga ti isti stariji junaci naše mladosti prihvatili i vodali sa sobom mimo običaja i reda koji inače vlada u raji: mlađi s mlađim, stariji sa starijim. Tako da se Asim u 12. godini znao naći i na korzu i u kafani.
A na toj šarolikoj pozornici koju nazivamo život dva su važna lika koja su itekako uticala na rast i razvoj Asimovog bića. Jedan je bio oličenje dobra, a drugi zla.
Rešad, zvani Rešo, razvio je odnos prema malom Asimu, kakav plemeniti ljudi gaje prema ljubimcima, psima i mačkama. Zaštitnički i vaspitni. A Sakib, zvani Sake, koji se stalno trudio i izigravao lidera, nije Asima mogao smisliti. Kad god nije bilo Rešada u društvu stare raje, a Asim se zatekao, Sake bi...
“Muco, šta’š ti ovdje s nama? Idi sa svojom rajom... Hajde, hajde... mrš!”
Ponekad je u huji znao uhvatiti Asima za ruku i nogom u guzicu, kao što zli i opaki znaju sa štenetom činiti. A inače, Sake je bio jak kao bik, a i pametan nekako toliko otprilike. Duša mu bilo da se dokazuje i da on može što niko ne može. I da smije. Tako je jednom iz čista mira saobraćajni znak koji se nalazio na putu prema Bembaši, odmah iza tunela kod Babinog zuba, snagom svojih ruku savio kao da je mlado stablo breze, a ne metalna šipka. Drugi put se hvalio da može pojesti tepsiju baklave u slastičarni kod Kambera, okladio se i navodno pojeo. A duša mu bilo iznenaditi i šutnuti nogom mačku ili psa kad bi naivne životinje ne znajući kakav je Sake dozvolile da im se približi.
O tučama da ne govorim. Gdje god bi ga ko poprijeko pogledao, a ne s njim u svađu ušao, on bi: “Š’a je, š’a me gledaš?” “Ho’š batina?” Ili: “Ho’š se pobiti?” Ili, naprosto udari iznenada čovjeka.
Rešo opet k’o tiha voda. Ne galami, ne dokazuje se, ali ima autoritet.
“Šta tebi koji k... smeta što je Asim s nama? Sa mnom je i šta te briga!?”
I onda bi došlo do neprijatne napetosti tokom koje je u Asimovim očima Rešo porastao do neba.
Nizale se godine i sve više brisale razliku među malom i velikom rajom. Došlo i prošlo vrijeme prvih brkova, prvih ljubavi, poslova, brakova, rasule se generacije što po gradu, što po svijetu.
Nekako s vremenom, otkako je počeo trenirati boks, Asim se riješio i mucanja i nadimka. Bude to tako s nadimcima, neki žive sa vlasnicima do groba, a neki se izgube pa samo oni koji su rasli sa njihovim vlasnicima, znali bi reći: “Znaš li kako su njega zvali u mladosti”?
Rešad je otišao iz mahale, pa može se reći i skoro iz naših života čim se oženio i preselio čak u Mostar.
Sakib se skrasio na Alipašinom Polju. Dobio stan od Energoinvesta.
A znalo se dogoditi da se ostaci te naše zajedničke mladosti nađu u nekoj od starih omiljenih kafana. Pa se tako jednom dogodilo da u još živu Vatrogasnu, jednog petka, kad je kafana puna ko šipak, Asim sjedne sa svojom nekadašnjom malom rajom, a u neko doba, a nije bogzna otkada, iznenada navrati i Sake.
Obradovala mu se stara raja, i zlo i dobro s vremenom potpadnu pod zaborav, samo ti drago bude kad vidiš nekog iz zajedničke mladosti.
“Vidi Saketa, otkud ti?”
“Aaaah, mi kontali ti umro.”
S nekima se izgrlio, s nekima samo rukovao, a onda se zagledao prema stolu gdje je sjedila mala raja.
“Aaaa, vidi naših pačića kako su narasli. Jesi l’ to ti Mmmm... Asime?”, upita kad vidje poznati lik plavookog i plavokosog dječaka koji je sad izgledao onako kako sport zna izgraditi mlado tijelo. Atletski moćno, impresivno.
Asim malo odšutio, zagledao se u Saketa, mislim da je on taj pogled vidio i kad je zamucao ono mmmm, pa mu odgovorio.
“Jesam, Sakibe. Ja sam onaj Asim”, pa je opet napravio pauzu: “Muco”.
Onda je Sake prišao do Asima, pružio mu najprije ruku i upitao ga: “Mogu li te zagrliti”?
Asim je ustao, a Sakib kad su se zagrlili, nešto mu na uho šapnuo.
Kao da smo čuli riječ: “Izvini”, ali to ne mogu sa sigurnošću tvrditi.
I onda je to bila još jedna lijepa noć u kafani kod Safeta, trajala je dugo i bila ispunjena pjesmom i sjećanjima.
Tako to život zna urediti i izgladiti, pa se izbriše ono što je ružno, a ostane samo ljepota.

Komentari (0)
Nema komentara
Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.