Formatiranje visoke gospode: Ljudi koji žive od vlastite umišljene veličine

Piše mi nedavno jedan koji se nije dugo javio: Dobro si, brate, ovo napisao, tačno mi je drago što si ti to uradio, a ne ja, mada bih ja bolje. Vidi se gdje je moglo jače, gdje si trebao oštrije i gdje je valjalo podebljati bar za trećinu. Odlično si počeo, dobro si razradio, ali si malo slabije priveo. Htio sam i ja o tome pisati, tjeram sebe najmanje godinu, ali nikako. Ja bih to kako treba, znam svaki detalj, ali nemam kada. Trebao si mi poslati prije nego što si objavio da ti “napunim đe je poluprazno”.

Nesuđene veličine

Kad budem, što bi rekao Bećković, mlađi, obećavam samome sebi da me neće nervirati lažovi, sitne duše i prelivode; neću se nervirati zbog onih koji kasne, koji nikada ne mogu i kojima je sve mrsko; neću se sikirati zbog sitnih podvala, krupnih ogovaranja i besmilenih izgovora; neće mi džigerica pucati zbog sebičnih prijatelja, ćudljivih komšija i zlobne familije. Ako nešto bude moralo da mi kida živce, jer nešto čovjeku uvijek mora da čupa nerve, znam šta će to da bude.

Sve sam vremenom primio kao moguće i kao ljudsko, ništa mi nije strano i naopako, u božjoj bašti ima i vinogradarskih breskvi i podmuklog kukurijeka, jedino se ne mirim sa onima koji ne žele da stanu u hlače koje su za njih krojene. Kako koji dan osvane tako se sve manje kidam zbog uobičajenih “stresova”, a sve češće i sve više čupam kosu zbog onih kojima je njihov život isuviše malen, pa ga neprestano uljepšavaju, proširuju i kinđure.

Isuviše je onih koji ne mogu da se pomire sa sopstvenim formatom, pa sebi šiju odijela u koja nikada nisu i u koja nikada neće ući. Njihovi su životi onakvi kakvi su – takvi su životi, na koncu, svih nas koji hodamo svijetom – ali je njima to malo, pa se iz dana u dan spuštaju u aktivne vulkane, rone u najdublje brazde, krče amazonske prašume hraneći se mesom mladih kajmana, vare pod vodom čelične konstrukcije, mlate huliganske grupe jednom rukom, najčešće onom slabijom koju su tri puta lomili, i polemišu sa Sartrovim filozofskim stavovima.

Malena im je svaka cipela koju obuju. Tijesna im je svaka kragna koju prikopčaju. Steže ih svaki kaiš koji pripašu. Čini im se da je sve njihovo malo, pa u čašu koja je do vrha puna sipaju još litru, dvije, pet, sedam, devet. Ne mogu da podnesu pijesak u kojem leže i zbog toga zidaju kule, dvorce i stražare koje voda potom razruši i odnese. Ali oni nastavljaju sa zaludnim poslom, jer jedino još u toj zaludnosti mogu da žive ono što ne umiju van nje.

Nisu to propalice, bonvivani i boemi koji su zdrobili život k’o, što bi rekao pjesnik, ljusku šupljeg oraha; ne, nikada to nisu oni koji su punoću života pronašli u neprestanom “pražnjenju”, koji su u prosipanju šupljeg uvijek punili poneko prazno. Uvijek su to oni koji ne bi trebalo da kukaju, kojima je svaki jauk potrošen vokal, kojima je sve utegnuto i pod špagu dotjerano. Takvi uvijek žele da su više od onoga što jesu i u tom propinjanju ne vide koliko se neprekidno skraćuju. Dok se popnu na zamišljene visine - od njih ne ostane ni polovina sa koje su krenuli na to putovanje.

Nije to ono djetinje ili mladalačko junačenje pred zbunjenim djevojčicama ili osionim dječacima iz druge ulice ili komšijskog naselja. U tim smo danima svi morali biti bolji, brži i spretniji, pa smo lagali “mereno na kile, mereno na tone”. I sâm sam dva puta dnevno preplivavao Dunav trkajući se sa teretnim brodovima koji su se pojavljivali na krivini čim se dokopam polovine rijeke. Ili sam zatvorenih očiju skakao dupli prelom sa jednim saltom unazad s vrha stijene u kanjonu Suturlije. Bili su to dani velikog lova u kojem se puška morala puniti i takvom municijom.

Ali kome da pričam sada te pričine? Kome da navlačim maglu pod trepavice? Zar da uvjeravam pola kosmosa kako mi iz svake masne ćelije niče jedan kubik mišića? Kako mi ni dvije litre prevrelog karamuta ne mogu ništa? Zar nije prošlo vrijeme nježnih bajki?

Jer ima ljudi koji ni pred samima sobom ne umiju da budu obični. Ako su jednom zakasnili na sastanak, oni su zapravo čitav dan spašavali međunarodne odnose; ako su pročitali dvije knjige, onda su na korak od katedre; ako su nekome pomogli, taj bi trebalo da im doživotno plaća kamatu na dobrotu. Kad nešto ne urade, nisu stigli. Kad ne znaju, nisu se udostojili da se bave time. Kad ih niko ništa ne pita, to je zato što se njihovo mišljenje podrazumijeva. A kad im neko, ne daj bože, ne prizna veličinu, onda je to dokaz da se svijet odavno nalazi u dubokoj krizi kriterijuma. U takvim glavama nema mjesta za mogućnost da su možda samo prosječni. Prosječnost je za njih uvreda, a ne činjenica, otprilike kao kad bi im neko rekao da imaju dvije noge, a ne četiri, pa se još čudio što se bune.

Najviše volim one koji su sve mogli, samo nisu. Oni su mogli biti veliki pisci, ali nisu imali vremena da pišu; mogli su biti političari, ali nisu htjeli da se valjaju u blatu; mogli su biti profesori, ali im je muka od neznalica; mogli su biti direktori, ali im je ispod časti da se bave ljudima koji ne razumiju njihov genij. Mogli su, uostalom, i da budu dobri ljudi, ali ih je u tome spriječila sredina. Svako ima neki svoj razlog zbog kojeg nije postao ono što je mogao biti, samo što se kod njih ti razlozi uredno slažu jedan na drugi, kao fascikle u kancelariji koja nikada ništa nije završila. Kad bi se sabrale sve njihove neostvarene mogućnosti, dobili bismo najmanje jednu uspješnu državu, tri Nobelove nagrade i nekoliko izuma koji bi riješili problem grijanja u Evropi. Ovako imamo njih, što je, priznaćete, prilično skup gubitak za čovječanstvo.

Postoji, doduše, i jedna posebna vrsta tih nesuđenih veličina. Oni ne čekaju da ih neko otkrije, jer smatraju da je to odavno trebalo da se dogodi. Sami sebi pišu biografije, sami sebi dodjeljuju značaj, sami sebi objašnjavaju koliko su nepravedno zapostavljeni. Ako se nađu u društvu nekoga ko je nešto napravio, odmah će mu objasniti kako bi to isto uradili bolje. Ako se nađu s nekim ko je nešto objavio, reći će da su i sami razmišljali o sličnoj temi. Ako se nađu s nekim ko je nešto zaradio, napomenuće da su i oni mogli, ali ih novac nikada nije zanimao. Jedino ih zanima da se zna kako ih ništa ne zanima, osim da se zna. I sve bi to bilo simpatično da čovjek ne osjeti kako iza te neprekidne samopromocije stoji strah od jednog sasvim jednostavnog pitanja: a šta si ti, zapravo, uradio?

Težina i odjek

Nije, naravno, problem u tome što ljudi žele više. Čovjek bi valjda trebalo da se pomjera, da uči, da pokušava, da ponekad i promaši. Nije problem ni u ambiciji, sve dok ona ne počne da se ponaša kao nelegalno dograđen sprat na kući koja nema temelje. Problem nastaje kad čovjek više ne pokušava da postane bolji, nego da izgleda veći; kad mu nije važno šta zna, nego koliko ljudi vjeruje da zna; kad mu nije stalo do posla, nego do utiska koji ostavlja da bi posao mogao da uradi. Tada i najobičnija kafa postaje diplomatski prijem, odlazak u prodavnicu ekspedicija na neistraženi kontinent, a tri rečenice izgovorene u društvu referat za akademiju nauka. Sve mora da ima dimenziju, težinu i odjek. Jedino sadržaj može da izostane. Sadržaj je, uostalom, često nepristojan gost: pojavi se nenajavljen i pokvari čitavu svečanost.

Zato sam, eto, odlučio da se više ne nerviram. Kad mi neko kaže da bi moj tekst napisao bolje, ponudiću mu papir i olovku. Kad mi kaže da zna sve o nečemu čime se nikada nije bavio, zamoliću ga da mi objasni, jer nikad nije zgoreg nešto naučiti. Kad mi kaže da je mogao biti ovo ili ono, neću ga pitati zašto nije. Nema smisla čovjeku kvariti uspomenu na život koji nije živio. Neka svako nosi svoj format, pa makar morao da ga pridržava objema rukama. A ako mu se od silnog širenja jednom raspuknu šavovi, neka se ne ljuti na krojača. Možda je odijelo zaista bilo premalo, ali je mnogo vjerovatnije da je gospodin cijelo vrijeme pokušavao da u njega ugura i ono što nikada nije bio.