Šest tona riže, tri krave i jedan zagrljaj koji se ne zaboravlja

Posljednji dan počinje kao i svi prije njega, kamionima, prašinom, ljudima koji su ustali prije svitanja. Ali ovaj put znam da je posljednji, pa sve gledam sporije, kao da ću, ako dovoljno pažljivo pogledam, moći sve ponijeti sa sobom.

Kivumu je škola od koje je Putokaz za Afriku krenuo i to prije devet godina. Ovdje je najveći broj kumova i ovdje stižu donacije iz najvećeg broja država. 

Nije slučajno što je Udruženje baš ovu školu ostavilo za kraj svoje ovogodišnje misije. Prva i najuspješnija. Ima simbolike u tome da se krug zatvori tamo gdje je i otvoren.

Djeca su nas dočekala onako kako se samo može dočekati najdraži gost. Brojne su bile suze radosnice, bezbroj zagrljaja, bezbroj nasmijanih lica.

Sedam sati

Podjela je trajala skoro sedam sati. Podijeljeno je skoro šest tona riže, skoro 5,5 tona graha, 534 zeca, više od 140 madraca, 420 pari papuča, čak 1.252 sapuna, 710 kašika i tri krave.

Sedam sati vreća, imena, nasmijanih lica i ruku koje primaju. Fizički je to bio možda i najteži dan otkako sam u Ruandi s Putokazovim volonterima. Ali bio je i najljepši i najemotivniji.

Zagrljaj

I baš posljednjeg dana mog boravka dogodilo se nešto što ću pamtiti do kraja života.

Hodao sam po školskom dvorištu kad mi je prišla djevojčica, otprilike deset godina. Nije znala ni riječi engleskog. Ali objasnila mi je, onako kako samo djeca umiju, da želi da me zagrli. Ma šta objasnila, pritrčala je i zagrlila me. Odigao sam je od zemlje i zagrlio, baš kao svoju Amal.

U tom trenutku nisam više bio novinar, ni gost, ni stranac. Nisam više brojao tone i komade. Držao sam dijete čije ime ne znam, u zemlji čiji jezik ne govorim, i bio sam, bar na tren, potpuno kao kod kuće. Ne znam šta je ona vidjela u meni. Vjerovatno ništa više od čovjeka koji je došao s ostalima. Ali ja sam u njoj vidio svako dijete kojem sam ikada nešto obećao.

Bilans jedne misije

Brojke s terena pomažu da se vidi koliko je ovo stvarno. U manje od mjesec dana Putokaz je podijelio 20.475 kilograma riže i 19.275 kilograma graha, ukupno skoro 40 tona hrane. Pored toga, tokom misije podijeljeno je 1860 zečeva i devet krava, a papuče, sapuni, kašike, madraci i ruksaci stigli su u stotine domova.

Šta znači 40 tona? Prema grubom računu, to je oko 139 miliona kalorija. Uz minimalnu dnevnu potrebu od 1.814 kalorija po osobi, koliko procjenjuje nacionalni zavod za statistiku, to je dovoljno za oko 210 ljudi tokom cijele godine. Grah je dodatno važan zbog proteina, kojih ima oko 5,5 tona, što je red veličine od 91.000 osoba. U stvarnosti se ta hrana dijeli na više ljudi i traje kraće, ali u svakom slučaju znači toliko da cijeli niz porodica neće gladovati tokom mjeseci koji dolaze.

Škola u kojoj nema straha

U Kivumu nema lopova ni otimača. Nema ni direktora i učitelja koji kradu od djece. Nije idealno, ali je najidealnije što može biti u ruralnoj Ruandi. A vidi se to golim okom. Djeca su ovdje sretna i razdragana. Nema straha. Ima sigurnosti da ako ih zanemari cijeli svijet, Putokaz ih neće nikada.

To je važnije od svake tone. Povjerenje se ne dobija jednom donacijom nego godinama dolaska, godinama kontrole, godinama istih lica. U drugim školama sam vidio šta se događa kad nadzor oslabi. U Kivumu sam vidio šta se događa kad traje.

Dostojanstvo, a ne milostinja

Ruanda ima riječ za ono što ova škola pokušava postići: agaciro, dostojanstvo. Državu je ta riječ obilježila 2012., kad su donatori zamrznuli pomoć. Danas pomoć iz inostranstva i dalje čini veliki dio državnog budžeta, prema jednoj analizi iz 2023. godine, preko 40 posto. Prema podacima Svjetske banke, zvanična razvojna pomoć iznosila je 9,9 posto bruto nacionalnog dohotka 2023. Zato su Putokazovi zečevi, kokoši i krave pametniji od vreće riže, oni se razmnožavaju. Pomoć koja ostavi samo prazne ruke traje mjesec dana. Pomoć koja ostavi životinju koja se razmnožava, traje dok traje i porodica.

Filozofija ravnodušnosti

Imam jednu rečenicu koja me ne napušta od prvog dana. Rekao sam je negdje na ovom putovanju, ako zanemari cijeli svijet, Putokaz neće. Razumijem je tek danas.

Godine 1994. cijeli svijet je zanemario Ruandu. Nezavisna istraga Ujedinjenih nacija, koju je 1999. vodio bivši švedski premijer Ingvar Carlsson, zaključila je da međunarodna zajednica nije spriječila genocid, niti ga zaustavila nakon što je počeo, i da je presudan propust bio nedostatak resursa i političke volje. Tadašnji generalni sekretar UN-a Kofi Annan priznao je propust i izrazio duboko kajanje. Iste te 1999. objavio i izvještaj o Srebrenici. Mi iz Bosne i Hercegovine znamo šta znači kad svijet gleda, zna, i ne djeluje.

Tu je najoštriji filozofski ugao cijele ove priče. Zlo rijetko pobjeđuje snagom. Pobjeđuje ravnodušnošću. Književnik i politički aktivist Elie Wiesel je govorio da suprotnost ljubavi nije mržnja nego ravnodušnost, i svaka stranica ove reportaže to potvrđuje. Glad nije katastrofa koja se desi preko noći. Ona je zbir hiljadu malih odluka da se ne pogleda.

Filozof Peter Singer je 1972. postavio pitanje, ako biste prošli pored plićaka u kojem se davi dijete, zar biste ostali na obali zato što vam ne želite pokvariti cipele? Većina bi rekla da ne. A onda dodaje, šta se mijenja ako je dijete udaljeno hiljadu kilometara? Daljina, kaže on, nije moralni argument, to je samo geografija.

Dijete iz Kivumu udaljeno je od Sarajeva hiljadama kilometara. Ali njegov zagrljaj je udaljen nula.

I tu je odgovor na sve što sam pisao. Ne možemo nahraniti svijet. Ali možemo nahraniti jedno dijete, pa još jedno, pa još jedno. To je jedina matematika koja ima smisla, i jedini odgovor na ravnodušnost koji ne zahtijeva da budemo veliki. Dovoljno je da budemo prisutni.

Kad sam večeras sjeo da napišem ove redove, shvatio sam koliko je teško reći sve što sam htio. Tokom ove misije vidio sam djecu koja spavaju na zemlji i djecu koja plešu usred blata. Vidio sam učitelje koji kradu i direktoricu koja čuva. Vidio sam lopove na kapiji i majku koja pleše pred kravom. Vidio sam dvojicu dječaka u mraku, i jednu suzu koja nije htjela sići.

A onda me je zagrlilo jedno dijete čije ime ne znam.

Ako vas je ovih dana nešto dotaklo u ovim redovima, znajte da iza svake tone riže stoji neko ko je rekao ja ću. Kumovi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i cijele regije, koji nikad neće vidjeti ova sela, ali ih hrane. Volonteri koji sedam sati nose vreće i ne žale se. I djeca, koja nam sve to vraćaju smijehom.

Ruando, murakoze. Hvala ti što si me primila. Obećavam da neću zaboraviti.