Neka naši prvaci požanju što su posijali

Očekivao sam da studenti dobiju izbore, a nakon mitinga na Slaviji 22. oktobra, bilo je jasno da će režim biti deklasiran. Međutim, nisam očekivao da se Vučić povuče ovako lako i bez borbe. Naprosto, režimi tog tipa rijetko, ako ikada, prepuštaju vlast samo zbog demokratije.

Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Aleksandar Savanović. Ističe da je Vučićev režim bio autokratija koja, kao takva, ne mari puno za demokratsku volju naroda, pa stoga ni ne osjete pretjeranu obavezu da joj se povinuju.

- Srećom, na kraju je ipak prevladao razum. Tek ćemo u narednom periodu saznati šta se zaista desilo. Informacije koje za sada dobijamo su poprilično zabrinjavajuće i sugerišu da je režim bio spreman da upotrijebi silu, te da je katastrofa izbjegnuta zahvaljujući intervenciji spolja. Vidjećemo koliko u tome ima istine, ali uopšte ne bih bio iznenađen da se nešto slično dogodilo.

Da li je Studentska lista politički fenomen i zašto?

- Apsolutno. Prije svega, oni su upotrijebili jedan vrlo prefinjen i sofisticiran model rušenja autokratije koji gotovo da nije viđen u novijoj istoriji. On je uključivao čitav niz vrlo promišljenih i inteligentnih strategija. Recimo, nenasilnost. Pogledajmo šta se ovih dana događa u Francuskoj, jednoj naciji sa viševijekovnim demokratskim iskustvom, gdje demonstranti gube legitimitet upravo zbog nelegalnih metoda borbe, paljenja auta, rušenja izloga.

Patetične optužbe

Majstorski potez bio je i odbijanje koketiranja sa opozicijom, te naročito kreiranje liste od nepolitičkih ličnosti sa neupitnim autoritetom – profesora, sportista, kulturnih radnika. Na mene je najveći utisak ostavila njihova tehnika komunikacije sa javnošću. Studenti su potpuno ignorisali standardne medije, koji su u autokratskim režimima uvijek pod kontrolom vladajuće partije, i dominirali su na mrežama. Ključni potez bio je da krenu da obilaze građane Srbije i u direktnoj face to face komunikaciji upoznaju građane protiv koga se bore i zašto. Akcija Student u svakom selu je fenomenalan primjer ove taktike. Ljudi su izašli iz Beograda i bukvalno obišli svakog domaćina u Srbiji i predstavili mu o čemu se radi.

No, najveće čudo cijele priče je da se to dogodilo u Srbiji. Narodi bivše Jugoslavije, pa prema tome i srpski, nemaju gotovo nikakvo demokratsko iskustvo. Mi smo vijekovima živjeli pod raznim formama nedemokratskih režima, računajući i komunistički period. Tek krajem 20. vijeka smo dobili demokratiju. Da se ovako kompleksan model demokratskog djelovanja izvede u jednom takvom društvu, pravo je čudo.

Koliko je bilo važno što studenti nikoga nisu gurnuli u prve redove, odnosno što su izabrali da ignorišu i ponište kult vođe?

- Oni su kreirali difuznu horizontalnu mrežu koja se sastoji od velikog broja ljudi koji učestvuju u kreiranju politika i donošenju odluka. To se pokazalo veoma efikasnim sredstvom protiv uzurpacije od režima. Upravo zbog toga studenti su bili imuni na klasične metode autokratskih režima: podmićivanje, ucjene ili targetiranje lidera pokreta. Režim nije imao metu koju može napasti i bio je potpuno zbunjen u susretu sa difuznom, anonimnom, gotovo apstraktnom silom.

Prosto je bolo oči koliko je režim nesnađen i nesposoban da kreira iole efikasne kontramjere. Oni su se sveli na patetične optužbe za “izdaju”, “strane plaćenike” i slično za koje je odmah bilo jasno da ne piju vode i nemaju šanse. Štaviše, upada u oči da ni Vučić ni ostali iz režima još ne shvataju šta im se dogodilo. Oni ne razumiju ni ideološku osnovu, ni tehnologiju djelovanja studenata. Ako pogledate izjave koje daju i poteze koje vuku nakon izbora, očito je da im nije jasno ni ko ih je srušio, ni kako, niti zbog čega.

Kakve su bitke sada pred njima i mogu li one biti dobijene? Može li se studentima desiti da iz faze neposredne demokratije upadnu u fazu sličnu naprednjačkoj diktaturi?

- Kao i svaki eksperiment, i ova srpska demokratska revolucija suočava se sa mnogim izazovima. Pri tome nema pandan niti obrazac koji može slijediti, već se stvari moraju razumijevati u hodu. To je uvijek rizično. Još su nas antički filozofi upozoravali da direktna demokratija po pravilu završava prvo u anarhiji, a nakon toga diktaturi.

Mnogobrojne opasnosti postoje i nemoguće je u ovoj fazi predviđati kako će se stvari na kraju stabilizovati. U svakom slučaju, metod koji je bio tako efikasan u fazi rušenja autokratije ima svoje manjkavosti u fazi vršenja vlasti. On je sporiji u odnosu na standardne metode donošenja političkih odluka. Vidjećemo kako će to funkcionisati, ali ima osnova za optimizam.

Maltene u noći izbornog poraza krenula je da se ruši naprednjačka kula od karata. Da li ste očekivali tako brz raspad sistema?

- To je tipično za takve režime. Oni nisu utemeljeni u nekoj slici svijeta, ideologiji ili političkoj platformi, već se radi o političkom kartelu koji na okupu drže isključivo interesi. Stoga, kada režim izgubi mogućnost da servisira interese glavnih igrača, on će neminovno da se uruši. Vidim da neki smatraju kako će SNS nastaviti da djeluje kao opozicija u standardnoj parlamentarnoj borbi. Mislim da su šanse za tako nešto gotovo nikakve i da će tu vrlo brzo doći do potpunog raspada.

Zašto ovakav pokret nije moguć u BiH?

- Nisam siguran da nije moguć. Ipak, postoji nekoliko otežavajućih okolnosti. Prvo, nacionalistički populizam ovdje predstavlja mnogo efikasnije oružje nego je to slučaj u jednonacionalnim državama. Vidjeli smo da su studenti Srbije bez problema integrisali u pokret svoje kolege iz Novog Pazara u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Ovdje je to iz razumljivih razloga mnogo teže izvodivo. Osim toga, Srbija ima Beograd koji je motor promjena.

Dubina države

Beograd je evropska metropola, sa Univerzitetom koji je među 500 na svijetu, vrlo jakom nezavisnom inteligencijom, snažnom kulturnom scenom. Toga nema u BiH koja je nakon 1995. u suštini postala provincija, računajući čak i Sarajevo. U svakom slučaju, pesimista sam što se tiče sličnog scenarija u BiH. Uostalom, 2014. godine smo imali građansku pobunu u Federaciji BiH, uključujući i plenume i vidjeli smo da se vlast s lakoćom odbranila koristeći standardne populističko-nacionalističke razvodnjivače otpora.

Kako komentarišete nastojanja naših političkih prvaka da se danas dodvore onima koje su juče nazivali smradovima i stranim plaćenicima?

- Naši prvaci sad moraju da požanju ono što su posijali. Svi uživamo u njihovoj blamaži, ali ipak, na kraju se ti odnosi trebaju i moraju normalizovati. Vjerujem da su ljudi na studentskoj listi dovoljno odgovorni i ozbiljni da neće dopustiti da nekultura i nepromišljenost pojedinih neodgovornih ljudi utiču na odnose Srbije i Republike Srpske koji svojim značajem višestruko prevazilaze bilo kog pojedinca i njegove gluposti. Vjerujem da će se odnosi postepeno stabilizovati, premda će možda biti neophodno isključiti neke pojedince.

Da li je rušenje režima poput Vučićevog ili Đukanovićevog moguće samo pomoću nadstranačkog pokreta?

- Iskustvo Mađarske govori nam da nije tako. Ipak, tako jake autokratije veoma je teško srušiti u standardnoj demokratskoj proceduri iz prostog razloga što one uzurpiraju resurse države u stranačke svrhe. Recimo, režim poklopi kompletan javni prostor ostvarujući potpunu medijsku dominaciju. U Srbiji smo imali ekstremnu situaciju tog tipa. Režim masovno koristi stranačka zapošljavanja u državnim sektorima i stvara odanu partijsku vojsku po dubini države. I bezbroj drugih stvari. Ni jedna stranka opozicije ne može parirati tim resursima. Sudeći po iskustvu Srbije, opozicija čak samo smeta promjeni i više koristi režimu nego alternativi.