Grad od kamena, inata i vječnosti

Bogatstvo i ljepotu kraja dostojnog krune bosanske svojevremeno su prepoznavali seljani, zanatlije i kraljevi, a danas tek poneki kamen zidina, mauzolej i ostaci kule čuvaju uspomenu na vrijednosti koje je srednjovjekovna Bosna imala.

O kraljevskom gradu Bobovcu sačuvale su se i legende, koje uz tragove nekada neosvojivih utvrda pričaju o jednom vremenu, njegovim ljudima i tradiciji na koju se naslanja i ova naša današnja.

Pšenice sa Liješnice

- Bobovac je sa obje strane bio ograđen zidinama između četiri i šest metara visine i zapamćen je kao silom neosvojiv grad, počeo je priču o ovom hostorijski važnom, ali ipak zanemarenom spomeniku Šaban Ibrišimović, direktor Turističke zajednice Zeničko-dobojskog kantona.

Pojasnio je da je kraljevski grad 1463. izdajom pao u ruke Osmanlija, te da legende kažu kako Bobovac nije mogao pasti zbog vojne slabosti bedema, jer su mu zidovi bili građeni s toliko ljubavi i inata da su branioci noću popravljali ono što bi topovi danju srušili.

- Prenosi se da su, u pojedinim napadima, bukvalno i djeca i žene vodom koju su grijali u kazanima sa visine branili tvrđavu, nastavio je Ibrišimović i dodao da je unutar zidina živjelo oko 3.000 ljudi, te da su imali vještine i znanja o 12 zanata.

Život je bio uređen tako da bi mu mogli pozavidjeti mnogi gradovi širom svijeta, a njegova unikatna vrijednost i ljepota zapamćene su i kroz riječi kraljice Katarine Kosače koja ga je do smrti spominjala.

- Kad je shvatila da se više ne može vratiti na Bobovac i da su Osmanlije uzele srednjovjekovnu Bosnu, ona je, kažu, počesto govorila: “Da mi je još jednom pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice, pa nek’ odmah umrem”, ponavljala je ljudima koji su bili oko nje u izbjeglištvu u Rimu, dosjetio se Ibrišimović, u narodu poznat i kao jedan od Čuvara bosanske krune, još jedne anegdote o nekada nadaleko poznatom gradu.

Među pričama koje sa oduševljenjem prenosi svakome ko upita je i ona koja vas na slikovitiji način vraća u vrijeme kada su među zidinama iz kovačnica odjekivali udarci čekića, a pšenica se kotrljala do gradske jezgre.

- Sa Bobovca se pogled pruža na plato Liješnice, a legenda kaže da su tu bile kraljevske žitnice i da se pšenica drvenim olucima dopremala skroz do donjeg dijela grada, otkrio nam je čuvar uspomena na kraljevski grad, a onda pojasnio da sa druge strane i danas postoje vrtače za vodu, kao najočuvanije svjedočanstvo iz toga vremena.

Iako je bio smješten na samom vrhu stijene, grad u to vrijeme nije bio bez vode.

Pošto nije bilo prirodnih izvora pitke vode u samom gradu, graditelji su izveli pravo inženjersko čudo i vodu dovodili s obližnjih planinskih izvora, poput čuvene Radakovice, pomoću drvenih cijevi, koje su vijugale kroz šume i litice direktno u čatrnje, dočarao nam je još jedan interesantan detalj nekadašnjeg kraljevskog grada naš domaćin i zaključio da su čatrnje preživjele sve nedaće ovog svijeta i opstale do današnjih dana, a sa njima je preživjela i priča o životu ljudi 14. i 15. vijeka.

Prema historijskim činjenicama Bobovac se počeo graditi na ostacima kule koju su ranije izgradili Iliri, a nastavio decenijama koje su uslijedile.

- Sam grad nastajao je skoro 100 godina. Imao je gornju i donju palaču, te južnu kapiju, a ispod su se nalazile zanatske radionice o kojima danas svjedoče ostaci gorivog kamena, gdje su bili plamenici, pokazao nam je prema ostacima kule do kojih vodi puteljak i tužno primijetio da se sve to dalo rekonstruisati samo da je bilo volje.

Živopisno nam je ispričao da je na toj strani isklesana stijena za širinu čovjeka, da još uvijek nekoliko stepenika ima, te da je sa te južne strane prijestolnica bila bukvalno neosvojiva.

- Bobovac je svojevremeno bio političko i administrativno srce Bosne. Ovdje su se donosile najvažnije državne odluke, potpisivale povelje i primala strana izaslanstva, podsjetio je na historijske dokumente naš sagovornik i još jednom napomenuo da se u njegovim riznicama čuvala kruna bosanskog kraljevstva, kao simbol suvereniteta i moći.

Povelje izdate s Bobovca svjedočile su o uređenom sudu, samostalnosti i ponosu zemlje koja je spajala planinsku Bosnu s Jadranskim morem. Povelje su ponovo dio uspavanog kraljevstva.

- Snimanje posljednjih scena filma “Bosanski vitez”, koje su se ovdje dešavale, kraljevskom gradu su vratile 10 najznačajnijih povelja tog vremena, kazao je naš domaćin i poveo nas da nam pokaže poklone koje je Bobovac dobio od Adnana Hajrulahovića HAAD-a, koji je bio modni kreator filma, i profesora Enesa Dedića.

Povelje su poredane onako kako su nastajale od 1189. do 1463. godine i predstavljaju posebnu radost svima koji u kraljevski grad svrate.

Šetnju od ulaza pored ostataka zidina zaokružili smo posjetom kraljevskoj kapeli s mauzolejem u kojoj su 60-ih godina prošlog vijeka, tokom arheoloških istraživanja, pronađeni posmrtni ostaci bosanskih kraljeva.

- Ovaj prostor još nikada nije temeljno istražen, a sjećam se vremena kada je ovdje sve bilo zaraslo i nepristupačno, napomenuo je Šaban Ibrišimović, te nam otvorio srce i priznao koliko mu je život postao vezan za svaki pedalj tog prostora.

Zalaganjem članova Udruženje Čuvara bosanske krune prostor je očišćen i pristupačan gostima, a kraljevska grobna kapela rekonstruisana u današnji mauzolej.

Muzej koji čezne za obnovom

- Razgovarajući o tome kolika je odgovornost nas mještana spram nacionalnog spomenika kraljevskog grada Bobovca, počeli smo sa čišćenjem od smeća i rastinja, s ciljem da otvorimo što više staza da bi mogli turisti dolaziti, nabrojao je prve akcije koje su pomogle da ukažu na važnost ovog historijskog blaga i da mu se vrati nekadašnji značaj.

Među prvim gostima bile su brojne diplomate, a onda i gosti iz svih dijelova Balkana. Za kratko vrijeme mnogo je međunarodnih organizacija čulo za Udruženje Čuvara bosanske krune, a odmah za tim uslijedile su i brojne pozivnice da se pridruže projektima koje su provodili u centralnoj Bosni. Ideja po ideja, kako prema međunarodnim organizacijama, tako i prema domaćim ustanovama, za 20-ak godina realizovali su blizu 80 projekata.

- Jedan od tih međunarodnih projekata je nakon 400 godina na Bobovac opet doveo vodu, pohvalio nam se Ibrišimović i zaključio da sav ugođaj na Bobovcu, iako skroman, posljedica je zalaganja članova Udruženja i ljudi koji su podržali njihove projekte.

Ipak, kada se sagleda vrijednost ovog prostora i uporedi šta se sve još moglo rekonstruisati, teško je otrgnuti se osjećaju tuge, jer da je kojim slučajem podignut negdje drugo u svijetu danas bi kraljevski grad Bobovac bio muzej na otvorenom.

- Da smo radili parcijalno svake godine ponešto, za ovih 30 godina smo mogli puno toga uraditi na Kraljevskom gradu Bobovcu, istaknuo je jedan od čuvara ovog nasljeđa i poručio da postoji projekat rekonstrukcije i sanacije kraljevskog grada Bobovca, ali da se godinama čekaju oni koji donose odluke da dio svoje pažnje usmjere na očuvanje ovog prirodno-historijskog blaga.