Velika studija povezala vrijeme doručka s tim koliko dugo ćemo živjeti

Savjeti o doručku najčešće su usmjereni na izbor namirnica, ali veliko istraživanje provedeno među odraslim stanovnicima SAD-a pokazuje da bi važnu ulogu moglo imati i vrijeme prvog obroka. Rezultati ukazuju na povezanost vremena u kojem unosimo prve i posljednje kalorije tokom dana s rizikom od smrti i očekivanim životnim vijekom.

Istraživači, međutim, naglašavaju da rezultati ne dokazuju da promjena vremena obroka može produžiti život. Studija pokazuje povezanost, a ne uzročno-posljedični odnos. Ranija istraživanja povezivala su preskakanje doručka i kasno noćno jedenje s lošijim zdravstvenim ishodima, ali rizici vezani za konkretno vrijeme obroka nisu bili dovoljno jasni.

Naučnici su zato analizirali podatke 31.044 osobe starije od 40 godina iz američkog Nacionalnog istraživanja zdravlja i ishrane, prikupljene između 1999. i 2018. godine. Učesnici su navodili sve što su jeli i pili tokom prethodna 24 sata, uključujući vrijeme konzumiranja, prenosi ScienceAlert.

Svaka hrana ili piće s kalorijama konzumirano nakon četiri sata ujutro moglo je biti označeno kao "prvi obrok", što znači da se nije nužno radilo o klasičnom doručku. Posljednji unos kalorija označen je kao posljednji obrok, dok je period između njih definisan kao vremenski okvir za jelo.

Kasniji prvi obrok povezan s većim rizikom

Podaci su povezani sa smrtnim slučajevima registrovanim do kraja 2019. godine. Tokom praćenja koje je u prosjeku trajalo 8,6 godina umrlo je 7.129 učesnika, od kojih 2.259 od kardiovaskularnih uzroka. Analiza je uzela u obzir faktore poput dobi, pušenja, fizičke aktivnosti, kvaliteta ishrane, indeksa tjelesne mase, energetskog unosa, prihoda i postojećih bolesti.

U poređenju s prvim obrokom između sedam i osam sati, konzumiranje prvog obroka između osam i deset povezano je s deset posto većim rizikom od smrti od bilo kojeg uzroka. Između deset i podne rizik je bio veći 19 posto, a nakon podne 29 posto. Sličan obrazac zabilježen je kod kardiovaskularne smrtnosti. Prvi obrok nakon podne povezan je sa 46 posto većim rizikom od smrti od kardiovaskularnih bolesti u odnosu na period između sedam i osam sati. Kod osoba u dobi od 50 godina procijenjeni životni vijek u grupi koja je jela kasnije bio je u prosjeku kraći 2,46 godina.

Rezultati za posljednji obrok drugačiji

Kod posljednjeg dnevnog obroka veza nije bila tako jednostavna. U odnosu na završetak jedenja između 19 i 20 sati, posljednji obrok prije 19 sati bio je povezan s 13 posto većim rizikom od smrti, dok je jedenje poslije ponoći povezano s 27 posto većim rizikom. Najniži procijenjeni rizik zabilježen je oko 20 sati.

Zhilei Shan sa Univerziteta za nauku i tehnologiju Huazhong upozorio je da to ne znači da je večera između 19 i 20 sati univerzalno najbolja za svakoga. Vrlo kasni obroci mogli bi remetiti cirkadijalni ritam i metabolizam. S druge strane, veoma rano završavanje dnevnog unosa hrane može biti povezano s rasporedom aktivnosti, bolešću ili manjim energetskim unosom. Osobe koje su ranije završavale s jelom bile su uglavnom starije, jele su rjeđe i češće su već imale zdravstvene probleme.

Dužina vremenskog okvira za jelo, nakon što je uračunato vrijeme prvog obroka, nije pokazala dosljednu povezanost sa smrtnošću u cijeloj grupi. Shan objašnjava da je vrijeme obroka važan signal za periferne cirkadijalne ritmove te da kasniji prvi obrok ili jedenje kasno noću mogu doprinijeti poremećaju tih ritmova i metabolizma masti i glukoze.

Studije na životinjama ukazuju na moguće mehanizme koji uključuju povećanje tjelesne težine, nakupljanje masnoće u jetri, poremećaje bioloških satova u organima i promjene u apsorpciji masti. Ipak, nije poznato objašnjavaju li ti mehanizmi rezultate zabilježene kod ljudi. Moguće je i obrnuto uzročno djelovanje. Kasno jedenje može biti posljedica ili pokazatelj lošeg zdravlja, problema sa spavanjem, rada u smjenama ili socioekonomskih okolnosti.

Zbog toga Shan naglašava da kasnije jedenje treba posmatrati kao potencijalni pokazatelj rizika i ponašanje koje je možda moguće promijeniti, a ne kao dokaz direktnog uzroka. Među najvećim ograničenjima studije jeste to što se prvenstveno oslanjala na jedno 24-satno prisjećanje učesnika na početku istraživanja, koje ne mora predstavljati njihove dugoročne prehrambene navike. Na rezultate su mogli utjecati i hronotip, detalji o spavanju, vrijeme fizičke aktivnosti i drugi faktori.

Autori zbog toga poručuju da ljudi samo na osnovu ovih rezultata ne bi trebali praviti ekstremne promjene u rasporedu obroka. Studija je objavljena u časopisu European Journal of Clinical Nutrition.