Sukošanske usputnice

Prolazi brzo dan u Sukošanu, ustaneš, otplivaš u moru, kafa, cigare, travarica... eto ručka, sunce grije, maestral miluje, smokva i pinija debelom hladovinom štite od vrućine, ptičice cvrkuću, ljudi prolaze i pozdravljaju. Rajska kulisa, baš onakva kakvu sam zamišljao sve vrijeme prije negoli dođosmo na odmor.

Popodne krenem do dvorišta starog Sukošanca Andrije Grdovića. Kuća mu na rivi, svako malo neko prođe: “Evala, Andrija!”

“Evala, Toni, evala, Mijo... evala, evala”, otpozdravlja Andrija svojim mještanima, a nema valjda nikoga da ga ne poznaje, ta već 86 godina živi ovaj čovjek krepkog duha, a faličnog tijela, u svom Sukošanu. Šećer je za sve kriv, prvo mu razorio mišiće, a onda i zglobove, tako da Andrija svoj život uglavnom provodi u kući i na ovom dvorištu: “Milina mi gledati u more i ove ljude što prolaze.”

Davno sam ja sa Andrijom istkao našu vezu, Bosna je bila naša magična imenica, vojni rok prije više od šezdeset godina on je proveo u Tuzli i nema susreta a da mi on nešto iz tog davnog i divnog perioda svog života ne ispriča.

No, ovog popodneva bavili smo se sukošanskim nekrologijem, najprije smo ožalili njegovu prvu susjedu Mladenku. Još prošle godine stajala je svakoga dana iza svoga stola punog voća i povrća, vedra, nasmijana, velikodušna, “hajde popij jednu travaricu” častila je nemilice skoro svaku svoju mušteriju.

Od prije nekoliko mjeseci nema više Mladenke. Otišla, a šezdeset nije dočekala.

A prošle subote umrla je i jedna vlasnica pekare, svega četrdeset pet godina imala, djeca joj pošla na kupanje, troje ih imala, hajde, mamo, i ti s nama, neka, idite vi... oni otišli, a kad su se vratili, majku mrtvu našli. Srce.

Onda je Andrija okrenuo listove stare sukošanske hronike, vratio se vremenu Drugog svjetskog rata, otac i ujak bili među prvim partizanima. Oformili veliku grupu, dvadesetak muškaraca i desetak žena i otišli u borbu. Više ih poginulo, manje preživjelo, oca primili i u partiju. Poslije ga izbacili, jer se predao ustašama.

“Opkolili ih i zarobili, ustaše ih dovele ovdje na trg, obisili o jedno uže i cili dan tukli... Kad je doša kući, majka ga u neke kože zavijala, ma bija sav modar i krvav... kasnije je uteka... A Sukošan je bio pretežno partizansko misto, ali bilo je svega, to ti je bija jedan metež, tri brata u tri vojske, jedan u ustašama, drugi u partizanima, a treći u bandi...”

“A šta je banda, koja je to vojska”, pitam Andriju.

“To su bili oni koji su se opredilili za Talijane.”

Partizanština je obilježila Andrijinu porodicu, ali osnovno političko opredjeljenje je bila pripadnost Hrvatskoj seljačkoj stranci. U kući je uvijek bila i hrvatska zastava, a crkva je i bila i ostala svetinja.

Eh, te diobe i mržnja koju stvaraju. A iz mržnje ratovi i smrt.

“Nego, Andrija, da ja tebi ispričam jednu priču koja govori o ljubavi. Može li?”

“Hajde.”

Krepki starac koji mi je nekoliko puta rekao “znaš, ja ti nemam neke škole, ali sam iz života puno naučio”, pretvori se u pozornog slušaoca.

A priča je moja, baš obiteljska.

I evo, ovako skraćenu na najvažnije, pričam: “Moja tetka Katarina i teča Mladen, oboje su odnedavno pokojni, imali sina Gorana. Zlatno dijete. Kad se zamomčio, zaljubio se u zagrebačku Srpkinju Rajku. Roditelji bili protiv. Onda došle godine rata, Rajka sa svojima u Beograd, on ostane u Zagrebu, oženi se ‘našom’ ženom. Rodi mu troje djece, ali nije to bio život u ljubavi. Ma ni izdaleka, jer kad su se rastali, ona činila sve ne bi li ga na prosjački štap dovela. Srećom, puno je stvorio moj bratić, pa kad je njoj ostavio više i njemu ostalo. Ali riješio se zle žene. A ona Rajka? Ma mogao bih ja sad govoriti i pisati o tuzi i životu koji joj je ukrao kao i njenu prvu ljubav, ali rekao sam kratko. I ona se bila udala, dobila djecu i... djeca odrasla, a muž joj umro. Sudbina htjela da se opet nađu. I počela ljubav ispočetka. Sretan on, sretna ona.”

“I šta je, ipak, najvažnije”, pitam ja Andriju.

“Ah, šta će biti važnije od ljubavi”, odgovori Andrija.

Tu smo stali.