Nekoliko suptilnih razlika

To nije isto i ne može biti isto. Jesu sve jabuke iste? Nisu. Jedno je kad je ona slatka, drugo je kad ugrize. Je li isto kad kokoška nosi jedno ili kad nosi troja jaja? Je li ista rakija od plavih i od bijelih šljiva? Nije. Ne moraš ni nagnuti, već po mirisu znaš koja je koja. Je li isto kada je pasulj rijedak i kada je gust? Je li isto kad je šareni i kad je pritkaš? Nije. A oba su pasulji. Tako ti je i ovo. Nije i ne može biti isto. Jeste svako drvo – drvo, ali nije svako drvo za kreveta i ormara.

Terorista, samoubica, kamikaza

Znam da ima onih kojima je to dvoje isto. Ima ih više nego onih drugih. Bilo ih je i biće ih. Ali njima i ne vrijedi govoriti. To je dvoje daleko jedno od drugoga taman koliko je guska daleko od vuka. Sve ih razdvaja, čak i ono što ih naizgled spaja. Što reče onaj iz filma: Nema spona. Pa ni ta čašica koja je pred obojicom nije ista čašica. Ni duvanski dim u kojem žive i preživljavaju nije isti duvanski dim. Ni bolesti im nisu iste. Ako ih uopšte imaju. Nisu ni ljubavi, nisu ni strasti.

Alkoholičar naprosto - mora. Drhti dok ne sjedne, bulazni dok ne naruči. Njemu je sve osim gutljaja crno. Nijedna mu stanica na tom teškom putovanju ne odgovara, nijedan mu saputnik nije dovoljno dobar drug. Podnošljiv je samo dok počinje. Prije lokanja je težak, nakon njega još teži. Piće je njegova zastava, pijano mumlanje himna. U njegovom sjedenju nema ničega viteškog, nema ničega odvažnog. On u kafani gubi, prosipa i poništava.

Alkoholičar je terorista, samoubica, kamikaza. Sasuće u sebe još jednu litru i kada više nije kadar podnijeti jednu jedinu kap. Sebi će dokazivati da nije ono što jeste, drugima da je bolji od njih. Ponosno će naheriti glavu i još jednom ponavljati – ako nema nikoga da ga sluša, onda će lekciju držati sam sebi – priču o “životnoj školi” koja je daleko bitnija od svih školâ koje su završili oni koji ga preziru, koji su ga odbacili i koji s njim ne mogu ni koliko traju dva duvanska dima.

On više i ne pije. Davno je zaboravio kako se to radi. On loče, a za to ne treba nikakva diploma. Ako ima sitnih para i kafanu u kojoj se toči jeftina rakija, svijet je njegova pozornica na kojoj iz dana u dan ili iz noći u noć igra isti monolog. Ukoliko nema ni za onu jednu s nogu, onda će tražiti društvo u kojem može da statira. Za dupli vinjak ili za pivo iz gajbe klimaće glavom svakome i na sve, istresaće pune i donositi prazne pepeljare, olajavaće drugove i prijatelje, paziće da ne uvrijedi nijedan džep koji bi mu mogao valjati.

Loče gdje god mu se ukaže prilika – u kafani, kod kuće, u svatovima, na sahranama, pred zadrugom. Ne bira čime će ga počastiti: mlakim vlahovcem, tankom rakijom, kiselim vinom – sve mu valja, sve mu godi, ništa ne odbija. Neće jesti, neće čak ni meziti. Sva je njegova hrana u čaši. Neće imati svoju pjesmu, neće znati kad počinje utakmica, neće kartati sa društvom u ćošku, pogotovo ako se karta u pare ili u piće. Postaće talac sopstvenih promašaja i bolesti koju će u svakoj prilici odmicati od sebe pijanom nogom.

Pijanci su drugi svijet. Njima nije napukla jetra, nije im se provalila žuč. Pijanci mogu bez rakije i bez špricera, ali ne mogu bez kafane. Oni piju samo kada imaju s kim. Na balkonu, u podrumu ili u frižideru mogu imati deset litara rakije ili tri puta toliko vina – otvoriće i nasuće tek kad imaju s kime da nazdrave. Pijancima je do razgovora, do smijeha, do pjesme. Alkohol je tek gorivo koje pokreće njihovo remenje. Pijandure nisu opasne; to su bonvivani, bećari, bekrije; to su ona vesela braća sa Predićeve slike koja se valjaju blatnim šorom i kojima nije žalosna majka.

Pjancima je kafana radno mjesto prijateljstva. Oni u nju ulaze kao što drugi ulaze u crkvu ili u pozorište. Jedva čekaju da puste uho ili da krenu u razgovor koji povremeno prelazi u elegantno nadmetanje. Alkoholičar pije zato što mora, pijanac zato što voli. Na njegovom moru nema opasnih vrtloga i okomitih hridina. Može i da ne pije, može da mu se desi da danima ili sedmicama cijedi kiselu vodu ili čajeve, pa opet će biti razdragani pijanac koji u kafani vidi obrise nekog daleko većeg svijeta.

Kada je on za šankom, svima je sve potaman. Ne dere se na druge, ne urla na sebe, ne psuje konobare, ne grdi konobarice. Pokušava da dosegne neku novu malu istinu ili da utvrdi staru koju je gotovo zaboravio. Jedva čeka da za njegov sto sjedne četvrti za raub, jer će onda pričanje biti bolje, sadržajnije, punije. Umije da ćuti, zna da sluša, ne voli da se nameće. Mekan je poput vate, nagodan poput putujućeg trgovca. Ne pije da bi bolovao, nego da bi se radovao. Ako i pusti poneku suzu, pustiće je krišom, u gluvo doba noći, daleko od sebe i od drugih. Biće to nježna i poštena so.

Zanat koji nestaje

Lako je s njima, jer s njima ništa nije teško. Igraju šah, rješavaju ukrštenice, čitaju novine, slušaju vijesti, gledaju fudbal, motaju cigare, pišu komentare, završavaju scenarije, traže sagovornike, bilježe parove za sutrašnji odlazak u kladionicu… Do fajronta, do sitnih sati, do zore – u njihovom društvu nikada nije dosadno, nikada nije opasno, nikada nije teško. Pijanci ne krate muku, nego vrijeme. Ne skraćuju jad, nego noć. To su ljudi koji u svakom trenutku, ma koliko on malen i beznačajan bio, vide vječnost.

Pijanac ne broji ture nego ljude. Njemu je važnije ko sjedi preko puta njega nego šta je u flaši. Njegova najveća nesreća nije mamurluk nego prazan sto. Nije mu teško kada ostane bez para, ali ne zna šta će sa sobom kad nema koga da sluša, često iz prikrajka, polovinom jednog uha, tek da namiri dnevnu normu. Pijanac voli piće, ali još više voli onu neuhvatljivu toplinu koja se stvori između dvije šale i između dva dima, između dva Zokina uzdaha i dvije Pelijeve pjesme.

Zato su pijanci posljednji čuvari jednog starog zanata koji polako nestaje. Oni još znaju kako se sjedi bez žurbe, kako se razgovara bez telefona, kako se sluša bez prekidanja. Ostaju za stolom kao stražari izgubljenog vremena. U njihovim dugim noćima ima više života nego u mnogim užurbanim danima i više ljudskosti nego u mnogim važnim sastancima. Alkoholičari su sedmi krug pakla, a mi pjanci sàmo predvorje raja.