Suze radosnice, krava i grupa lopova pred vratima seoske škole

Treći dan u Ruandi naučio me da pomoć nije samo ono što se daje, nego i ono što se mora odbraniti.

U selo Bwirika, distrikt Muhanga, stigli smo s kamionima punim darova koji su za svoju kumčad poslali kumovi, ljudi koji će možda cijeli život ostati bez prilike da uživo vide lice djeteta koje hrane. Škola nas je dočekala kao i prethodne dvije, s djecom u najboljoj odjeći i sa čitavim programom spremljenim za goste. Djeca su plesala, pjevala i zahvaljivala, i to ne samo na svom jeziku. Naučila su i nekoliko hrvatskih riječi, naizust, kako uče oni koji znaju da se zahvalnost ne smije pogriješiti. Čuti strane riječi iz dječjih usta, u selu u kojem je bilo koji jezik od matičnog gotovo nepoznat, bilo je jače od bilo kojeg govora.

Ono što nije bilo u programu

Ali ne ide sve glatko. Od samog početka, tačnije od kako smo stigli pred školu primijetili smo da nije sve u najboljem redu. Naime, kod ulaza u školsko kao i prethodnih godina okupila se grupa lopova ili bolje reći otimača, oni čekaju ljude kad izađu s pomoći i otimaju im sve što su taj dan dobili. To nije izuzetak, to je ponavljanje. Bilo je oko deset ljudi, bili su izuzetno uporni, ni nakon što im je naređeno da se odmaknu od škole nisu to učinili, svađali su se, nevoljko su odlazili u daljinu, ali su se onda vraćali s druge strane škole.

Srećom ovaj put su zaustavljeni u svojoj poražavajući gadnoj misiji. Osujetila ih je jedna od osnivačica Udruženja, Elizabeth Suzana Kozina, koja je uz neviđenu hrabrost krenula u skoro pa fizički obračun s njima i tjerala ih sve dalje od škole, da zaštiti ono što djeci znači život. Bio sam tu da sve to doživim i dokumentiram, a ukoliko bi bilo potrebe da se policiji predoči snimka. Ne znam koliko je dugo trajalo, ali sjećam se da su se, kad je sve završilo, ljudi okupili oko nje bez riječi.

Teško je biti pravedan prema svima u ovoj priči. Lopovi su, u stvarnosti, ljudi koji žive u istom siromaštvu kao i oni od kojih otimaju. Ne opravdavam ih, ali ne mogu ni da ih ne razumijem. Gdje je malo, i malo se otima. A to je možda i najcrnji dokaz koliko je ta tona riže vrijedna.

Šta je podijeljeno

Na kraju je djeci i njihovim roditeljima podijeljeno više od 1,5 tone riže, skoro isto toliko graha, 146 zečeva, 123 para papuča, 355 sapuna i bezbroj drugih potrepština.

Najemotivniji trenutak dana došao je kad je jedna porodica saznala da je dobila kravu. Kum je kupio kravu za dijete čije lice vjerojatno neće nikad vidjeti uživo. Majka tog djeteta nije mogla sakriti suze, a onda je izvela religijski ples zahvalnosti. Ostali roditelji su zašutjeli, a zatim zapljeskali, a među volonterima nije bilo nikoga ko nije obrisao oči.

Zašto krava znači toliko? U Ruandi je to odavno shvaćeno. Državni program Girinka, “jedna krava za svaku siromašnu porodicu”, pokrenut je još 2006. i do sada je podijelio više od 130.000 krava. Istraživanje koje je radila američka organizacija RTI pokazalo je da djeca u domaćinstvima s kravom češće piju mlijeko dvaput sedmično ili više. A to nije beznačajno, u Ruandi tek 27 posto djece između šest i 23 mjeseca pije mlijeko, a samo 19 posto jede meso, ribu ili perad. Krava daje i đubrivo, pa su i usjevi bolji. Postoji i običaj, zvani kuziturirana, da prvo žensko tele porodica pokloni drugoj porodici u nevolji. Krava tako nikad ne ostaje jedna.

Istina je i da nije sve bajka, studije pokazuju da se mlijeko često prodaje, a ne troši u kući, i da cijela stvar ne djeluje bez znanja o njezi životinje. Ali ovo nije teorija. Ovo je jedna majka na prašnjavom dvorištu koja pleše zato što je njeno dijete, od danas, dobilo šansu za mlijeko.

Papuče i zečevi

Podjela papuča izgleda skromno, ali nije. Istraživanje u tri seoske osnovne škole u Ruandi 2018. pokazalo je da je 23 posto djece zaraženo tungijazom, parazitom koji ulazi kroz kožu stopala onima koji hodaju bosi. Zaražena djeca su rjeđe dolazila na nastavu i imala su slabije ocjene. Papuče, dakle, nisu luksuz, to je prvi sloj zaštite između djeteta i tla po kojem hoda.

A zečevi? Oni su sitna, ali pametna investicija, brzo se razmnožavaju, ne traže mnogo prostora i daju meso, ono što u prehrani ovih porodica najviše nedostaje. Slični programi uzgoja zečeva među izbjeglicama u Ruandi pokazali su da skoro sva domaćinstva nastavljaju držati životinje i nakon što projekt završi.

Računica gladi

Napredak je stvaran. Prema podacima nacionalnog zavoda za statistiku, udio stanovništva koji je neuhranjen pao je s 31,3 posto u 2024. na 29,9 posto u 2025. Ali to i dalje znači da gotovo svaki treći stanovnik zemlje nema dovoljno hrane. Prema procjenama Svjetskog programa za hranu, oko 17 posto domaćinstava je nesigurno u pogledu hrane, a u selima 83 posto domaćinstava živi od vlastite poljoprivrede. Kad ljetina podbaci ili cijene skoče, nema rezerve. U takvom svijetu, 1,5 tona riže više je od pomoći. To je sigurnost i prilika za opstanak.

Filozofija jednog dara

Francuski antropolog Marcel Mauss je prije stotinu godina tvrdio da dar nikad nije potpuno besplatan, jer uvijek veže onoga ko daje i onoga ko prima. Ovdje to vidim bukvalno. Kum iz daleke zemlje i majka koja pleše i moli pred kravom nikad se neće upoznati, a ipak su vezani. U našim krajevima kumstvo je jedna od najstarijih formi bliskosti, i pomalo je prekrasno što je baš ona prešla okean.

Ali dar ima i svoju sjenku. Ono što vrijedi, mora se čuvati. Zato je Elizabeth stajala pred onom grupom. Besmisao je svijet u kojem pomoć mora imati stražu. Smisao je što ima ljudi koji tu stražu stoje, bez obzira na strah.

Večeras u Bwiriki neko dijete spava s punim stomakom, a jedna majka u kući ima kravu. Nijedna od te dvije činjenice ne bi bila istinita da nije bilo nekoliko ljudi koji su rekli: ovo ne damo.