Smisao u besmislu života u Ruandi, ili borba da nijedno dijete ne zaspi gladno

Prvi dan u Ruandi počeo je prašnjavim putem koji vodi u selo Cyicaro, u distriktu Muhanga. Putokaz za Afriku je ovdje stigao s kamionima pomoći, a ja s mobitelom i notesom u rukama, koji se ubrzo pokazao suvišnim. Neke stvari se ne zapisuju, nego se pamte.

Kad smo stigli do područne škole, djeca su već stajala uz put. Nisu vrištala, nego su nas dočekala osmišljenim plesom i posebnom koreografijom, uvježbavanom, siguran sam, danima. Afrički ples koji možete vidjeti samo ovdje, ples i muzika koja najbolje opisuje dušu ovog naroda, ritmičnost koja oslikava tegobu prošlosti. Gledala su nas pažljivo, kako gledaju oni koji su naučili da se nada ne troši olako. A onda je, s prvim paketima s kamiona, tišina puknula u smijeh i graju. Djeca su znala da će večeras imati šta jesti i obući, i da će sutra u školu doći obuvena. Ima osmijeha koji se ne zaboravljaju, a ovaj će me pratiti do kraja života.

Udruženje je danas podijelilo nekoliko hiljada kilograma humanitarne pomoći, više od 2 tone riže, skoro 2,5 tone graha, više od 250 zečeva, te bezbroj madraca, odjeće i papuča. Ukupno do kraja ovog humanitarnog putovanja djeci Ruande biti će podijeljene desetine tona pomoći. To je ono što jednoj porodici čini razliku između teškog i podnošljivog mjeseca, pa i cijele godine. Pomoć je obradovala stotine učenika i njihove porodice, koje su dolazile i iz udaljenijih brežuljaka, nosile vreće na leđima i na glavama, a pred kraj dana i sasvim lagan korak.

Poseban trenutak uslijedio je kad je jedna porodica saznala da im je kum iz Hrvatske kupio kravu. Djeca su potrčala da je vide. Znaju da krava u ovom selu nije samo životinja. To je mlijeko za dijete, hrana koja se ne troši odjednom, i početak promjene za cijelu porodicu, a često i za komšije. Iskrena sreća na njihovim licima, neopisiv je osjećaj. Iza te krave stoji čovjek koji nikad neće vidjeti ovo selo, ali će njegova gesta hraniti jedno ili više djece godinama.

Kumstvo ili hljeb preko granica

Ovako funkcionira rad Udruženja, kumovi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, regije ali i svijeta mjesečno uplaćuju novac za konkretno dijete, a Udruženje ga pretvara u hranu, školovanje i osnovne potrepštine. Kum se može postati već za 25 KM mjesečno, toliko je potrebno da bi jedno dijete bilo sklonjeno s ulice i od teškog rada, da bi završilo školovanje i na taj način imalo priliku za svjetliju budućnost. Za nas koji dolazimo iz regije u kojoj su dobrotvorne geste uvijek imale poseban značaj, to je podsjetnik da pomoć ne poznaje granice.

Brojevi i ono iza njih

Brojevi pomažu da se razumije šira slika. Prema istraživanju životnih uslova domaćinstava koje je provela nacionalna statistička institucija, stopa siromaštva u Ruandi pala je s 39,8 posto u 2017. na 27,4 posto u 2024. godine. Na selu iznosi 31,6 posto, naspram 16,7 posto u gradovima. To je stvaran napredak i treba ga priznati, kao i napore države, koja ima i vlastite programe pomoći za najsiromašnije.

Ali iza postotaka su djeca. Prema posljednjem demografskom istraživanju, zaostajanje u rastu kod djece mlađe od pet godina smanjeno je s 33 posto u 2020. na 27 posto u 2025. To znači da je i dalje više od svakog četvrtog djeteta zahvaćeno hroničnom neishranjenošću. U Južnoj provinciji, u kojoj se nalazi i Muhanga, ono iznosi oko 26 posto.

U selima poput Cyicara, kažu nam iz Udruženja, apstraktne cifre dobiju lice. Djeca ovdje ponekad imaju samo dva obroka sedmično. Da to ne bi ostalo samo na riječima, danas je i podijeljena hrana koja će, bar nekoliko sedmica, tu cifru promijeniti.

Filozofija jednog praznog tanjira

Postoji jedna vrsta siromaštva o kojoj statistika šuti: siromaštvo pažnje. Kad se u Evropi govori o Africi, govori se uglavnom u trenucima krize, a između kriza nastupa tišina. Tu tišinu ovdje ispunjavaju rijetki: ljudi iz humanitarnih udruženja koji dolaze bez kamera i bez govora.

Besmisao je ono što vidiš: dijete koje bez tuđe pomoći ne bi imalo šansu, i majka koja računa koliko dana može razvući jednu vreću riže ili graha. Smisao je ono što radiš: istovar u ranim jutarnjim satima, litre znoja, ruke koje dijele i ruke koje primaju. Možda smisao i ne leži u tome da se objasni besmisao, nego da mu se, bar na jedan dan i bar jednom djetetu, oduzme moć besmislenosti situacije u kojoj se ono ni krivo ni dužno nalazi. To je sizifov posao, jer sutra će neko opet biti gladan. Ali Sizif je, kaže Camus, sretan, a ja večeras razumijem zašto.

Večeras pišem ovo s prašinom Cyicara na cipelama i jednom rečenicom koju ne mogu izbaciti iz glave. Dijete s kraja reda uzelo je svoj paket, pogledalo me i reklo “murakoze”, hvala. Nije znalo da sam došao samo kao svjedok. Neka bar ima svjedoka, dok ima onih koji dijele.

Sutra je drugi dan.