Selo Birembo: Toaletni papir kao ukras i kašika koja prekida lanac infekcije

Ako je prvi dan u Ruandi bio susret, drugi je bio razumijevanje. U selo Birembo, u distriktu Kamonyi, stigli smo ujutro, dok je nemilosrdno afričko sunce obasjavalo brežuljke kojih ovdje ima hiljadu.

Škola nas je čekala ukrašena, ali ne bilo čime već toaletnim papirom. Djeca i škola jednostavno nemaju ništa drugo, a željeli su da zbog nas ukrase ono malo što smatraju svojim. Papir koji kod nas završi u kupatilu ovdje je postao svečani ukras, i bilo je teško proći pored njega, a ne zastati. Djeca su stajala u redovima u najboljoj odjeći koju imaju, a u školskim klupama sjedili su njihovi roditelji. Nisu skidali osmijeh s lica, jer znaju zašto smo tu.

Dočekali su nas posebno pripremljenim muzičkim i plesnim programom, u duhu ruandske tradicije. Bubnjevi su zagrmjeli prije nego što sam stigao izaći iz vozila, a zatim su se pridružili glasovi i koraci, uvježbavani, siguran sam, sedmicama. Djeca su pjevala i plesala, a od suhe trave napravila su sebi tradicionalne nošnje. Dječaci su u rukama držali improvizirane štitove i koplja i plesali samouvjereno, kao da taj ritam nose u sebi od rođenja.

Ruandski ples intore, čije ime znači “izabrani”, nekad je bio ratnički ples kraljevske vojske. Plesači su prije nastupa učili ne samo korake nego i moralne vrijednosti, a danas se izvodi na svadbama, porodičnim i državnim proslavama. UNESCO ga je u decembru 2024. uvrstio na listu nematerijalne kulturne baštine. Od ratničkih koplja ostale su replike, a od nekadašnje poruke vojske poruka koja je ovaj put bila jednostavna. Hvala što ste došli.

Gledao sam djecu koja, kako kažu u Udruženju, sad imaju redovne obroke i koja plešu i pjevaju bez imalo štednje. Možda je to najveći paradoks ovog mjesta.

Nakon programa počela je podjela. Volonteri Udruženja podijelili su više od 500 kilograma riže, skoro 500 kilograma graha i više od 40 zečeva, uz druge osnovne potrepštine: odjeću, sapun, pa i običnu kašiku, koja u ovim selima može značiti razliku između zdravlja i bolesti.

Kašika koja prekida lanac

Pitate se kako obična kašika može toliko značiti. Odgovor je jednostavan. Djeca su ranije jela rukama, iz iste posude, bez vode i bez sapuna, a to je lanac kojim se infekcija prenosi s djeteta na dijete. Danas je taj lanac prekinut, svako dijete u školi ima svoj tanjir i svoju kašiku, porodice su dobile iste i za kuću, a u školi su uvedeni voda i sapun, pa djeca barem jednom dnevno peru ruke. Prema podacima Udruženja, obolijevanje je time smanjeno za skoro 70 posto.

Naučni podaci govore u prilog ovoj logici. Pregled istraživanja koji je objavila mreža Cochrane pokazuje da promocija pranja ruku u zajednicama u zemljama niskog i srednjeg dohotka smanjuje broj slučajeva dijareje kod djece za oko 30 posto. UNICEF navodi da pranje ruku sapunom prije jela i nakon korištenja toaleta smanjuje rizik od dijareje za više od 40 posto. A prema UNICEF-u, tek oko pet posto domaćinstava u Ruandi ima mjesto za pranje ruku sapunom. Zato je česma na školskom rezervoaru za vodu i dijeljenje sapuna ovdje daleko više od higijene. To je prvi korak.

U selu u kojem dijete ne bira hoće li jesti, jedan tanjir i jedna kašika znače da je negdje neko pomislio i na njega. Za pojedino dijete to je pitanje zdravlja, ali i dostojanstva.

Škola kao sigurno mjesto

Prema istraživanju nacionalnog statističkog zavoda, 92,8 posto djece u Ruandi pohađa osnovnu školu, što je porast s 87,6 posto u 2017. To je ogroman uspjeh za zemlju koja je prije tri decenije bila razorena. Ali dijete može sjediti u klupi, a ne biti sposobno učiti. Prema posljednjem demografskom istraživanju, više od svakog četvrtog djeteta mlađeg od pet godina u Ruandi i dalje zaostaje u rastu zbog hronične neuhranjenosti, što utiče i na koncentraciju i na učenje. U Južnoj provinciji, u kojoj se nalazi i Kamonyi, taj udio iznosi oko 26 posto, dok je u Kigaliju 14 posto, a u Sjevernoj i Zapadnoj provinciji 33 posto. Država je postavila cilj da zaostajanje u rastu do 2029. spusti ispod 15 posto, i taj cilj još nije blizu.

Prazan stomak ne razumije matematiku

Ovih pola tone riže više je od hrane, to je pokušaj da se škola ne svede na mjesto na kojem se sjedi, nego da bude mjesto na kojem se uči. Logika je jednostavna, jer prazan stomak ne razumije matematiku.

Kako je dan odmicao, vreće su išle iz ruke u ruku, a svaka je imala svoje ime, svoje dijete i svoju kuću na nekom od okolnih brežuljaka. Zečevi su dodijeljeni porodicama kao početak malog uzgoja koji se može razmnožiti, pa tako jedna pomoć postaje desetak, a onda i izvor hrane i prihoda.

Jedna majka primila je svoj dio pomoći, stavila ga na glavu s lakoćom koju imaju samo oni koji to rade cijeli život, pa se okrenula i zaplesala nekoliko koraka. Bez muzike. Samo tako.

Bogatstvo koje se ne vidi u statistici

Filozofija siromaštva počinje pitanjem koje sam sebi postavljam otkako sam sletio, gdje završava poniženje, a počinje dostojanstvo? Ova djeca nemaju ništa. Ali imaju pjesmu, ritam, pokret i ponos koji se ne može podijeliti u vrećama. Nije moja stvar da to romantiziram, jer siromaštvo nije folklor i glad nije tradicija. Ali bilo bi nepravedno prema ovim ljudima reći da su siromašni samo siromašni.

Između jednog i drugog sela, između jednog i drugog dana, počinjem razumijevati ono što sam prvi dan samo naslutio. Besmisao nije u tome što su ljudi ovdje siromašni. Besmisao je što je svijet naučio da to normalno gleda. Smisao nije u tome da jedan Bosanac s notesom razumije Afriku, nego da jedna riža, jedan zec i jedna kašika ostanu nekome u domu i u sjećanju.

Na odlasku mi je jedno dijete iz škole jednostavno reklo hvala. U ovim okolnostima ta riječ ima posebnu težinu, jer dolazi od nekoga ko nije kriv za svoju nevolju, a ipak je najbolje razumije i nosi. I nije sve u patnji. Sve je i u smijehu i graji te djece. Njihovi osmijesi su bolno iskreni i nisu režirani kao ples, i to je najbolja zahvalnica volonterima ovog Udruženja.

Sutra: treći dan.