Ispovijest palestinskog novinara koji je proveo 22 mjeseca u izraelskom zatvoru

Kada se palestinski novinar Mujahed Al-Saadi nakon 22 mjeseca zatočeništva vratio kući, njegova najmlađa kćerka Maria nije prihvatala njegovo prisustvo. U trenutku hapšenja imala je šest mjeseci, a kada je ponovo vidjela oca, već je napunila dvije godine. Gotovo mjesec dana i brojni pokušaji bili su potrebni da ga prihvati.

U svjedočenju za Drop Site News Al-Saadi opisuje boravak u izraelskim zatvorima bez optužnice i suđenja, navodeći da je bio izložen premlaćivanju, izgladnjivanju, ponižavanju i uskraćivanju liječenja. Prije hapšenja imao je 89 kilograma. Na slobodu je izašao sa 59, izgubivši gotovo trećinu tjelesne težine.

Posljedice, piše, nisu nestale otvaranjem zatvorskih vrata. Navodi da su mu se pojavili zdravstveni problemi, naročito sa štitnom žlijezdom i jetrom, te da su pothranjenost, nedostatak hrane i loši higijenski uslovi narušili brojne funkcije njegovog organizma.

Hapšenje pred porodicom i dan bez hrane i vode

Al-Saadi je uhapšen nešto poslije ponoći 19. septembra 2024. godine, kada su izraelske vojne snage ušle u njegov dom u naselju Al-Saada, zapadno od Jenina, na okupiranoj Zapadnoj obali.

Prema njegovom opisu, vojnici su bacali šok-bombe, razvalili vrata i pretukli ga pred porodicom. Potom su mu vezali ruke i prekrili oči. Tokom pretresa odnijeli su njegovu novinarsku opremu, među kojom su bile kamere, elektronski uređaji i mobiteli.

Vrijeđanje i udarci nastavili su se, navodi, i u vojnom vozilu. Prevezen je u vojnu bazu Salem, zapadno od Jenina, gdje je cijeli dan i noć proveo napolju, bez hrane i vode.

U zatvor Megiddo, nedaleko od Jenina, stigao je narednog dana u tri sata ujutro. Tvrdi da je teško premlaćivanje bilo uobičajen način dočekivanja novih zatvorenika. Opisuje udarce po osjetljivim dijelovima tijela, skidanje odjeće i oduzimanje svih ličnih stvari, uključujući prsten i sat. Zatim je dobio odjeću lošeg kvaliteta i neugodnog mirisa.

Megiddo, prema njegovom svjedočenju, ima deset odjela sa po 16 ćelija. U svakoj prostoriji, ne većoj od 20 kvadratnih metara, boravilo je deset zatvorenika koji su dijelili jedan toalet smješten na kraju ćelije.

Prvu noć proveo je na podu, bez madraca i pokrivača. Tek narednog dana dobio je tanak madrac koji je zaudarao i za koji je pretpostavljao da je stariji od deset godina.

Oskudni obroci i dijeljenje jedne tablete

Prvu hranu dobio je tek 48 sati nakon hapšenja. Doručak je, opisuje, sadržavao najviše 50 grama jogurta, nekoliko komadića krastavca ili paradajza i tri kriške hljeba.

Za ručak su zatvorenici dobijali hladan obrok od najviše 30 grama riže i približno 50 grama mahunarki, poput slanutka. Večera se sastojala od najviše jednog jajeta, deset grama humusa i nekoliko kriški paprike.

Neki zatvorenici čuvali su sva tri obroka i jeli ih zajedno kako bi makar nakratko osjetili sitost.

Al-Saadi navodi da su izraelske vlasti poslije 7. oktobra 2023. smanjile količine hrane i zatvorile zatvorske kantine. U tim prodavnicama zatvorenici su ranije mogli kupiti higijenske potrepštine, hranu i konzervirane namirnice koje su potom sami pripremali u kuhinji.

U svom tekstu iznosi procjenu da odraslom muškarcu treba između 1.500 i 2.000 kalorija dnevno, tvrdeći da njihova tri obroka zajedno nisu dostizala ni pet posto te količine. Uz količinu, ukazuje i na loš kvalitet hrane.

Nestašica se, prema njegovim riječima, odnosila i na lijekove. Jednu tabletu analgetika Acamol, kada bi je uopće dobili, dijelilo je više od deset zatvorenika: zdrobili bi je, rastvorili u vodi i podijelili.

Bolest u ćelijama i uskraćena zdravstvena njega

Al-Saadi piše da zatvorenicima nisu bile dostupne ni osnovne potrepštine poput četkica za zube, britvica i grickalica za nokte. Prvi put se istuširao 15 dana nakon hapšenja, kada je dobio pakovanje šampona od 30 grama. Jedno takvo pakovanje sedmično moralo je poslužiti za kupanje i sve druge potrebe.

Prema njegovim navodima, oko 95 posto zatvorenika oboljelo je od šuge. Širenje bolesti povezuje s nedostatkom sredstava za čišćenje, lošom higijenom i manjkom odjeće, koju su zatvorenici često međusobno dijelili.

Opisuje osip po cijelom tijelu, uključujući osjetljive dijelove, neprekidan svrbež koji je onemogućavao san i odmor te čireve iz kojih je izlazila inficirana krv. Tvrdi da su neki zatvorenici zbog dugotrajnog trpljenja bolesti pokušali izvršiti samoubistvo.

Navodi i slučaj zatvorenika kojem su se u blizini srca pojavili čirevi koji su, prema njegovom svjedočenju, pukli i izazvali unutrašnje krvarenje i infekciju.

Al-Saadi tvrdi da prije 7. oktobra 2023. broj zatvorenika sa zdravstvenim kartonima nije bio veći od stotinu, dok danas, prema njegovom opisu, svi imaju zdravstvene kartone i trebaju intenzivnu medicinsku njegu. Među njima su srčani bolesnici, osobe s dijabetesom i zatvorenici kojima su potrebne hitne operacije, ali se njihovo liječenje odgađa.

U tekstu navodi da je od oktobra 2023. u izraelskim zatvorima umrlo više od 90 palestinskih zatvorenika. Za mnoge od tih smrti odgovornim smatra namjerno uskraćivanje zdravstvene zaštite i osnovnih lijekova. Tvrdi i da je broj umrlih u tom periodu višestruko veći nego tokom prethodnih decenija.

Pretresi, zabrane i noć na hladnoći

Prema Al-Saadijevom svjedočenju, u pretresima i zlostavljanju učestvovalo je više od pet jedinica. Posebno izdvaja jedinicu Dror, za koju navodi da je poslije 7. oktobra raspoređena u zatvore radi gušenja otpora zatvorenika, ponižavanja i pretraživanja ćelija.

Čak su i prazne plastične vrećice, u kojima su zatvorenici čuvali hljeb da se ne osuši i ne pokvari, smatrane zabranjenim predmetima. Pronalazak jednokratne plastične čaše mogao je, tvrdi, biti povod za izdvajanje i zlostavljanje zatvorenika. Navodi da su pripadnici jedinice dolazili i kada bi neko naglas uputio poziv na molitvu ili obavljao vjerski obred u ćeliji.

Jedan od događaja koji posebno pamti zbio se oko 20 sati, kada je Dror upao u njegovu ćeliju na devetom odjelu Megidda. Nakon pretresa i premlaćivanja, zatvorenici su, prema njegovim riječima, izvedeni napolje, skinuti i ostavljeni da više od dva sata leže na hladnoći.

Ruke su im bile vezane iza leđa, ležali su na stomaku, a lica su im bila uz kanalizacijski odvod iz kojeg se širio nepodnošljiv smrad.

Za to vrijeme, navodi, pripadnici jedinice ispreturali su ćeliju, polili odjeću, madrace i pokrivače šamponom i hladnom vodom te ostavili smeće po odjeći. Po povratku su zatvorenici morali spavati na golim željeznim krevetima, bez madraca i pokrivača, uz otvoren prozor bez stakla i izloženost zimskoj hladnoći.

Pritvor koji se produžavao bez optužnice

Al-Saadi je, kako piše, u administrativni pritvor prebačen 72 sata nakon hapšenja. Prvobitno mu je određeno šest mjeseci zatočeništva zbog tvrdnje da predstavlja sigurnosnu prijetnju. On navodi da je radio isključivo kao novinar, izvještavajući iz Jenina i drugih dijelova Zapadne obale.

Poslije prvih šest mjeseci uslijedila su nova produženja, koja u tekstu opisuje kao drugo, treće, četvrto i peto, sve dok u zatvorima nije proveo ukupno 22 mjeseca. Tvrdi da tokom tog perioda nije podignuta optužnica niti su predočeni dokazi za navode vlasti.

U svom svjedočenju objašnjava da se administrativni pritvor zasniva na takozvanom Zakonu o vanrednom administrativnom pritvoru, koji se u Palestini primjenjuje od britanskog mandata i omogućava neograničeno zadržavanje bez optužnice ili suđenja.

Neizvjesnost o datumu izlaska, piše, dodatno otežava boravak u zatvoru i prilagođavanje uslovima. Navodi da su na isti način zatočene desetine novinara.

Spominje i dva vojna suda pred kojima se sudi Palestincima sa Zapadne obale: Ofer, u blizini Ramallaha, i Salem, zapadno od Jenina.

Prema podacima koje iznosi, od 7. oktobra 2023. pritvoreno je više od 25.000 Palestinaca, a gotovo 10.000 i dalje je iza rešetaka, naspram nešto više od 5.000 prije tog datuma. Dodaje da je tokom protekle tri godine broj istovremeno zatočenih u jednom trenutku premašio 10.000.

Zatvore pod nadzorom ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira opisuje kao mjesta izgladnjivanja, ponižavanja i, kako tvrdi, namjernog usmrćivanja uskraćivanjem medicinske pomoći.

Vijest o bratovoj smrti dobio od advokata

Kontakt s porodicom bio je onemogućen, a posjete advokata strogo ograničene, navodi Al-Saadi. Prema njegovom opisu, porodice su morale dobiti odobrenje Vrhovnog suda za dolazak privatnog advokata. Takva posjeta predstavljala je jedini kanal preko kojeg su zatvorenik i njegovi bližnji mogli saznati jesu li dobro.

Posjeta je, piše, koštala više od 700 šekela, odnosno oko 230 dolara, a obično trajala svega pet minuta, rijetko deset. Istovremeno navodi da izraelski zakon predviđa posjetu u trajanju od 30 do 45 minuta.

Čekanje je moglo trajati od šest ujutro do 15 sati. Zatvorenici su, prema njegovim riječima, držani na koljenima, vezanih ruku iza leđa i s povezima preko očiju. U isto vrijeme moglo ih je čekati do trideset, a na razgovor su izvođeni pojedinačno.

Tokom jedne takve posjete, nakon gotovo šest mjeseci pritvora, Al-Saadi je saznao da mu je ubijen stariji brat. Tog jutra, navodi, stražari su ga pretukli prije nego što je s još dvadesetak zatvorenika odveden na čekanje.

Kada je sjeo nasuprot advokatu, primijetio je njegov šok zbog promjene izgleda u odnosu na fotografije koje mu je ranije poslala novinarova supruga.

Advokat mu je potom rekao da je brat ubijen tokom racije u Jeninu, provedene radi hapšenja jednog od susjeda. Prema informacijama koje je tada dobio, pogođen je u vlastitom domu i preminuo nakon što je vozilima hitne pomoći onemogućeno da dođu do njega.

Al-Saadi opisuje da se slomio i počeo neutješno plakati, nakon čega su ga zatvorski čuvari ponovo teško pretukli.

Izlazak iz zatvora i povratak životu

Ni dan oslobađanja, prema njegovom svjedočenju, nije prošao bez zastrašivanja. Rano ujutro izveden je iz ćelije, vraćene su mu stvari oduzete pri dolasku, a zatim je odveden pred zatvorsku upravu. Tvrdi da njeni predstavnici prijete zatvorenicima prije izlaska.

Nakon toga je još više od tri sata proveo u ćeliji čekajući prijevoz. Odvezen je do jedne od kontrolnih tačaka najbližih okupiranim palestinskim područjima i tamo pušten.

Piše da zatočeništvo ostavlja posljedice koje se ne svode samo na gubitak težine i fizičko zlostavljanje. Neprestano ponižavanje, uskraćivanje i odvojenost od porodice, opisuje, mogu zatvorenika dovesti do uvjerenja da se više ne može vratiti normalnom životu i da izvan zatvora život više ni ne postoji.

Otvaranje zatvorskih vrata nekada mu je djelovalo kao dalek san. Nakon povratka porodici, izlazak doživljava kao priliku za novi život.

„Ti su zatvori masovne grobnice u kojima zatvorenici čekaju da bude objavljena vijest o njihovoj smrti“, napisao je Al-Saadi.