Dok se borbe šire, svijetu prijeti udar skuplji od same nafte

Saudijska Arabija suočava se s blokiranim izvoznim pravcima i napadima na energetsku infrastrukturu, dok novo zaoštravanje sukoba u Jemenu dodatno ugrožava transport nafte. Istovremeno, smanjeni rafinerijski kapaciteti i otežana isporuka dizela stvaraju pritisak čije bi posljedice mogli osjetiti potrošači daleko od Bliskog istoka.

Predsjednik međunarodno priznate jemenske vlade Rashad al-Alimi tokom vikenda najavio je sveobuhvatnu ofenzivu za protjerivanje Huta iz svih dijelova zemlje, prenosi Reuters. Jemenske jedinice na kopnu trebale bi djelovati uz podršku saudijske avijacije, a najavljeni cilj je konačno oslobođenje.

Odluka je uslijedila nakon velikih teritorijalnih gubitaka vladinih snaga. Borci pokreta Ansar Allah, poznati kao Huti, nekoliko sedmica ranije probili su odbranu na jugozapadu Jemena, zauzeli luku Mocha i strateške otoke Hanish i Perim. Pod njihovu kontrolu došli su moreuz Bab el-Mandeb i više od 150 kilometara obale Crvenog mora.

Napredovanjem prema cesti Taiz–Aden približili su se i presijecanju posljednje saobraćajnice koja Taiz, treći najveći jemenski grad, štiti od potpunog okruženja. Rijad i Aden tako su se našli pred prijetnjom daljnjeg urušavanja svojih položaja.

Vojna prednost na papiru, podjele na terenu

Saudijski vojni budžet premašuje 83 milijarde dolara, osmi je najveći na svijetu i veći od francuskog ili izraelskog. Ipak, veličina izdvajanja ne uklanja prepreke koje predstavljaju jemenski teren, brojnost protivnika i podjele među savezničkim snagama.

Huti upravljaju područjem čija je populacija brojnija od ukupnog broja domicilnih saudijskih građana. Njihova stajaća vojska procjenjuje se na oko 350.000 boraca, s dugim ratnim iskustvom i snažnom motivacijom. Planinski klanci sjeverozapadnog Jemena, u kojima se ratuje generacijama, dodatno otežavaju napade na njihove položaje.

Snage jemenskog Predsjedničkog vijeća, PLC-a, s druge strane, čine međusobno suprotstavljene milicije. U njihovim redovima su islamisti iz stranke Islah, pristalice bivšeg režima i južni separatisti iz STC-a.

Podjele su u decembru prošle godine prerasle u oružane sukobe frakcija koje podržavaju Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija. Emirati su se nakon toga povukli, a Saudijci ostali bez njihove podrške.

Septembarski prodor Huta pratio je slom odbrambenih linija vladinih snaga. Prema izvještajima, paniku su izazvale i lažne audioporuke izrađene umjetnom inteligencijom, koje su oponašale komandante i pozivale na predaju. Društvenim mrežama proširili su se snimci hutskih boraca sa stotinama zaplijenjenih američkih oklopnih vozila MRAP, netaknutim protivtenkovskim raketama TOW i samohodnom artiljerijom.

Takav odnos snaga, uz geografiju i unutrašnje podjele, otežava ostvarivanje najavljenog cilja potpunog vojnog poraza Huta.

Blokirani pravci saudijske nafte

Gubitak Bab el-Mandeba za Rijad ima posljedice koje nadilaze sukob u Jemenu. Saudijska Arabija već je bila prisiljena mijenjati izvozne puteve nakon što je u februaru eskalirao rat SAD-a i Izraela protiv Irana, a Teheran zatvorio Hormuški moreuz.

Tim pravcem je u redovnim okolnostima prolazilo oko 20 miliona barela nafte dnevno. Kao alternativu, Saudijci su počeli intenzivnije koristiti naftovod East-West, dug 1.200 kilometara, kojim se nafta s istoka zemlje doprema do Crvenog mora. Izvoz preko zapadne obale povećan je sa 120.000 na više od četiri miliona barela dnevno.

Potom je ugrožen i taj pravac. Zauzimanjem Perima i dijela obale Huti su dobili mogućnost da artiljerijom i dronovima nadziru Bab el-Mandeb, praktično zatvarajući južni izlaz prema Aziji.

Gotovo istovremeno, proiranske šiitske milicije iz Iraka napale su dronovima ključne pumpne stanice naftovoda East-West. Izazvani su požari vidljivi iz svemira, a rad naftovoda je obustavljen. Hutski projektili pogodili su i područje terminala i rafinerije u Yanbuu na Crvenom moru.

Saudijski izvoz nafte smanjen je sa 7,5 miliona barela dnevno prije rata s Iranom na oko 2,1 milion u septembru, što je pad veći od 70 posto. Uz naftu koja osigurava 60 posto državnog budžeta, gubici se mjere milijardama dolara sedmično, dok su megaprojekti prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana izloženi sve većem finansijskom pritisku.

Rijad bez tražene pomoći

Mohammed bin Salman navodno je u dva telefonska razgovora tražio od Donalda Trumpa da odobri masovne američke zračne udare na Hute, ali je američki predsjednik odbio taj zahtjev.

Uoči izbora na sredini mandata, Bijela kuća ne želi otvarati novo, nepopularno bliskoistočno ratište. Američke vojne kapacitete istovremeno opterećuju blokada Irana, pratnja tankera, patrole oko Tajvana i kriza na Karibima.

Huti su Washingtonu poručili da poštuju dogovor iz 2025. godine i da neće napadati američke i izraelske brodove ako se SAD ne uključi u sukob. Kao svoju metu označili su isključivo Saudijsku Arabiju.

Vojnu reakciju nije donio ni odbrambeni pakt s Turskom i Pakistanom, potpisan u Meki, s odredbom nalik članu 5 NATO-a. Nakon udara na postrojenja Saudi Aramca, Ankara i Islamabad odgovorili su diplomatskim izrazima zabrinutosti.

Tankeri na dužim rutama, prijevoz sve skuplji

Kriza na tržištu goriva razvija se kroz nekoliko povezanih poremećaja: produžene plovidbene pravce, udare na rafinerije, smanjen kineski izvoz dizela i rast razlike između cijene sirove nafte i gotovog goriva.

Nafta iz Crvenog mora više ne može južnim putem prema Aziji, najvećem svjetskom potrošaču. Tankeri zato moraju kroz Sueski kanal i Sredozemlje, zatim oko Afrike i Rta dobre nade, pa tek onda prema Indiji i Kini.

Putovanje koje je trajalo 19 dana sada traje 48. Brodovi su zbog toga znatno duže zauzeti jednom isporukom, što smanjuje raspoložive transportne kapacitete i otežava dopremanje novih količina.

Dnevni najam supertankera povećan je sa 30.000 na 1,2 miliona dolara, dok sam prijevoz svakom barelu dodaje 23 dolara troška.

Istovremeno, ni dostupna sirova nafta ne može postati gorivo bez rafinerijske prerade, a upravo su ti kapaciteti izloženi napadima. Ukrajinski dronovi pogodili su 28 od 32 najveće ruske rafinerije, prepolovivši ruski izvoz derivata i uklonivši iz ponude milion barela dizela dnevno.

Međusobni zračni udari u Perzijskom zaljevu smanjili su prerađivačke kapacitete za dodatnih 1,5 miliona barela dnevno.

Kina je u međuvremenu znatno smanjila izvoz dizela, umjesto da višak goriva plasira na Zapad. Povećala je i kupovinu sirove nafte za strateške zalihe, plaćajući do 135 dolara po barelu.

Dizel poskupljuje brže od sirove nafte

Pritisak na preradu pokazuje i „crack spread“, odnosno razlika između cijene sirove nafte i gotovog goriva. Historijski prosjek za dizel iznosio je oko 20 dolara po barelu, a sada je dostigao 110 dolara.

Sirova nafta poskupjela je s prijeratnih 65 na približno 100 dolara po barelu, što je rast od oko 54 posto. Cijena dizela, kroz zbir troška sirovine i prerade, povećana je s 85 na 210 dolara po barelu, odnosno za približno 147 posto.

Mogućnosti smanjenja potrošnje dizela ograničenije su nego kod benzina za privatne automobile. Građani mogu odustati od dijela vožnji ili koristiti javni prijevoz, dok kombajni tokom žetve, teretni vozovi, kamioni, građevinske mašine i prekookeanski teretni brodovi ne mogu jednostavno obustaviti rad ili promijeniti pogon.

Oko polovine ukupne svjetske potrošnje dizela otpada na kamionski prijevoz. Njegovo poskupljenje zato povećava troškove dopremanja robe, od poljoprivrednih proizvoda do građevinskog materijala.

Posljedice za domaćinstva i privredu

Nova ofenziva u Jemenu nosi rizik nastavka iscrpljujućeg rovovskog rata i dodatnog razaranja. Prema podacima UN-a, u toj zemlji već gladuju tri od četiri porodice.

Ekonomske posljedice mogle bi se osjetiti mnogo šire. Otežan prolaz kroz Bab el-Mandeb, pad saudijskog izvoza i manjak dizela povećavaju troškove poslovanja i transporta na globalnom nivou.

Procjene iz dostavljenog teksta upozoravaju na moguće poskupljenje hrane u trgovinama za najmanje 20 posto, rast cijena građevinskog materijala i stanovanja te finansijski pritisak koji bi aviokompanije mogao dovesti do ruba stečaja. Takav razvoj događaja mogao bi ponovo ojačati inflaciju, uz ograničene mogućnosti centralnih banaka da je obuzdaju samo podizanjem kamatnih stopa.