Bono ostao bez glasa, ali Sarajevo je pjevalo: Noć kada je stigao U2

Postoje koncerti koje pamtimo po pjesmama, koncerti koje pamtimo po ljudima s kojima smo ih slušali i koncerti koji nekako prerastu muziku. Postanu dio grada, njegovog sjećanja i vremena u kojem su se dogodili.

Za Sarajevo je 23. septembar 1997. godine bio upravo takva noć.

Samo dvije godine nakon završetka rata, dok su na mnogim zgradama još bile vidljive rane opsade, na stadionu Koševo okupilo se oko 45.000 ljudi kako bi slušali jedan od najvećih svjetskih bendova – U2.

Pjevalo se, plakalo, smijalo, plesalo i, makar nakratko, zaboravljalo na ruševine, granate i godine straha.

Dvadeset devet godina kasnije, priča o toj noći i dalje ima gotovo nevjerovatnu snagu.

Bend je izgubio ogroman novac kako bi došao u Sarajevo, publika je odbila da koncert bude humanitarni i insistirala da kupi ulaznice, Bono je ostao bez glasa već nakon nekoliko pjesama, a ipak je stadion pjevao s njim do kraja.

Neke se noći jednostavno ne mogu ponoviti. Mogu se samo ponovo ispričati.

Ispunjenje obećanja

Bila je 1997. godina, dvije godine nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, kada je irska rock grupa U2 objavila album Pop. Bend ga je promovirao u okviru PopMart turneje, a na mapi koncerata našlo se i Sarajevo.

Frontman benda Bono Vox imao je posebnu vezu sa Sarajevom. Tokom rata je više puta govorio o stradanju grada i Bosne i Hercegovine, a Sarajevu je posvetio i pjesmu Miss Sarajevo, koju je snimio s Lucianom Pavarottijem.

Koncert u Sarajevu bio je i ispunjenje obećanja koje je Bono dao tokom rata. Još 1993. godine, na svojim koncertima, podsjećao je svjetsku javnost na stradanje ljudi u Bosni i Hercegovini.

Iz perioda najave koncerta ostala je upamćena i anegdota o momcima koji su lijepili plakate u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. Lokalna policija ih je, navodno, uhapsila jer je bila uvjerena da postavljaju „ustašku propagandu“.

U2 je koncertom u Sarajevu izgubio oko pola miliona funti. Bend je odbio nastupiti tog datuma u Baselu, gdje bi, prema tadašnjim procjenama, zaradio oko četiri miliona funti.

David Howell Evans, poznat kao The Edge, Adam Clayton, Larry Mullen Jr. i Paul David Hewson, odnosno Bono Vox, ipak su stigli u Sarajevo.

Dan nakon koncerta pojedini mediji objavili su naslov: „Danas je okončana opsada Sarajeva“.

Bend je tokom boravka u Sarajevu osiguravao SFOR. Pripreme su održavane u još uvijek devastiranoj Zetri, dok su članovi benda bili smješteni u Holiday Innu.

Soba Larryja Mullena Jr. bila je prepuna rupa od minobacačkih granata.

Na stadionu Koševo postavljena je ogromna konstrukcija PopMart turneje – LED ekran visok 50 metara, svod širok 30 metara i veliko ogledalo u obliku limuna.

Oprema je u Sarajevo dopremljena sa 60 velikih kamiona, koji su bili smješteni na parkingu kod porušene Zetre.

Predvečer 23. septembra, oko 45.000 ljudi bilo je spremno za nezaboravnu noć.

Publiku su prije nastupa U2-a zagrijali Hor Gazi Husrev-beg te sarajevski bendovi Protest i Sikter.

Bono ostao bez glasa

Bono je na binu izašao poput boksera koji ulazi u ring, prekriven plavim ogrtačem s kapuljačom.

Koncert je otvorio pjesmom Mofo.

Uslijedile su I Will Follow, Gone, Even Better Than the Real Thing, Last Night on Earth, Until the End of the World, New Year's Day i Pride.

Već nakon treće pjesme Bono je ostao bez glasa.

Ipak, koncert koji će kasnije dobiti epitet antologijskog završen je kako je i planirano, uz ogromnu podršku publike.

Bono je kasnije govorio da mu se nešto slično nikada ranije nije dogodilo. Rekao je da bi vjerovatno u takvoj situaciji na nekom drugom mjestu bio izviždan, umjesto da dobije podršku i aplauz kakav je dobio u Sarajevu.

„Svirati u Sarajevu je vaš poklon nama“, poručio je promuklim glasom publici na bosanskom jeziku.

Uslijedili su dug aplauz i pjesma I Still Haven't Found What I'm Looking For.

Bend je imao problema i tokom izvođenja pjesme Miss Sarajevo.

Bono se tada našalio:

„Sarajevo, this song was written for you. I hope you like it, because we can't fucking play it.“

Dionica koju u pjesmi pjeva Luciano Pavarotti puštena je sa snimka, dok se na velikom ekranu pojavio lik slavnog italijanskog tenora.

„Kiss the Future“

Koncert je, nakon dva bisa, završen pjesmom Unchained Melody.

Publika je ozarena i u suzama napuštala Koševo, uz obećanje članova benda da će se vratiti u Sarajevo.

Bono je to obećanje u određenoj mjeri i ispunio, između ostalog dolascima na Sarajevo Film Festival, ali novi koncert U2-a u Sarajevu još nije održan.

Svjetski mediji izvještavali su o sarajevskom koncertu, a događaj je ostao zapamćen kao jedna od najvažnijih muzičkih večeri u poslijeratnom Sarajevu.

O koncertu je kasnije snimljen i dokumentarni film Kiss the Future.

Dokumentarac je režirao Nenad Čičin-Šain, scenarista je Bill S. Carter, autor knjige Miss Sarajevo, dok su ideju za film razvili Čičin-Šain i Carter.

Producenti filma su Matt Damon i Ben Affleck, odnosno njihova produkcijska kuća Pearl Street Films, te Sarah Anthony iz Good Wolves Productions.

U filmu se pojavljuju brojni Sarajlije, među njima Srđan Gino Jevđević, Enes Zlatar, Alma Ćatal Hurem, Asja Dupanović, Boris Šiber, Bojan Hadžihalilović, Nurdžahan Rešo, Miro Purivatra, Vesna Andree Zaimović i Senad Zaimović.

Kreativni tim činili su montažer Eric Bruton, dizajner tona Samir Fočo i mikser tona Ron Bartlett, dok muziku potpisuje Howie B.

Koncert na Koševu tako je ostao mnogo više od nastupa jednog svjetskog benda.

Bio je to trenutak u kojem je Sarajevo, samo dvije godine nakon rata, na nekoliko sati dobilo priliku da bude samo – Sarajevo.

I zato se 23. septembar 1997. i danas pamti kao noć kada je muzika na Koševu nadjačala ratne godine.