Iz života Lojzeta B. (I):

Sitnog je rasta, ali golemog obujma. Nekako, kao burence. Ima gustu, čekinjastu kosu, neobične usne, oblikom podsjećaju na papuče, male, sasvim male, dječiji broj.

Snalažljiv i duhovit.

U društvo donosio smijeh, umio se šaliti i na svoj i na tuđi račun, mada je dovoljno bilo da se, gegajući, pojavi i krene preko “papuča” puštati glas i to je već bilo smiješno.

Zvao se Lojze, a Slovenci su varijaciju tog imena odabrali za sinonim naivnosti, pa čak i stanovite gluposti.

“E, baš si ti jedan pravi Lojzek” (kad provališ neku glupost).

Ili: “Nemoj biti Lojzek” (kad hoće da te upozore na naivnost).

No, ovaj Lojze o kome ja, evo, pišem, nije bio ni glup ni naivan. Upravo suprotno. Umio sa ljudima, brzo spoznao bitne karakterne osobine pojedinaca i onda tačno znao koje riječi, koje oružje da upotrijebi da ih dobije za svoje ciljeve.

Lojze je završio zanat, metalostrugar, a diploma mu se dogodila upravo u vrijeme kada se Slovenija našla u tranziciji i kada je počela da cvjeta takozvana privatna inicijativa. Velika firma u kojoj je učio zanat našla se na poznatoj stranputici, usljed izgubljenog tržišta počela da tone, a oni koji bijahu najsposobniji počeše da je čerupaju. Baš kao kokoš. Pa kome krilo, kome batak, dok ima šta da se čerupa. Poznati su ti procesi iz zemalja koje su se našle u tranziciji: malo njih najsposobnijih, treba i to reći, snađu se i obogate, a radnike uglavnom čekaju cesta i protesti.

Lojze se nije okoristio od svoje firme, ništa ni koliko je pod noktom crno. Ali je zato znao i to dobro tajne poslovanja, razumio se u poslove i inžinjera i varioca i razumijevajući trenutak u kome se našao otvorio svoju firmu. Zaposlio nekoliko svojih bivših kolega, ali i šefova inžinjera. Kupio jeftino skupe mašine, dobio bankarsku podršku i posao krenuo.

Rekoh, znao s ljudima. Naprimjer, pojavi se tender, veliki naručilac traži uslugu za kakvu Lojze ima sve. I onda...

“Ja nekako dođem do direktora, pozovem ga na kafu i u neko doba diskretno prebacim mu kovertu, stavio sam u nju dovoljno novaca, tek toliko da malo lizne. I onda on meni povjeri s kojom ponudom mogu računati da ću pobijediti na tanderu. Dam ja tu ponudu, povoljnija je od ostalih, ali kada se odluče za mene, onda ja udarim s aneksima. I na kraju dobijem više para nego što je tražio najskuplji ponuđač...”

Shodno poslovnim uspjesima počele se u Lojzetovom životu događati promjene: te kupi stan u gradu, kuću na moru, voze se najskuplji auti koje može mijenjati kao odijela. Čas Mercedes, čas BMW! Pa onda odjednom oko njega se, kao mušice oko svjetla, počeli okupljati razni ljudi. Svakakve sorte, i radnici i advokati i biznismeni, ništa ni čudno ni novo, nema jačeg magneta od para.

Cvjeta, dakle, sve u životu Lojzeta B. rođenjem Slovenca, a korijenima mješanca u čijim genima se prepliću razne nacije. Bilo je i Mađara i Hrvata i Bosanaca, jedna geneološka grana čak pripada Turcima. U vrijeme povlačenja nakon neuspješne opsade Beča, turska vojska se u rasulu pomicala prema Balkanu, a jedan od predaka našeg junaka zaustavio se tako u malom mjestu Fram pokraj Maribora. Oženio se lokalnom djevojkom, a nije bio jedini turski vojnik čiji se život tu, u tom malom slovenačkom mjestu zaustavio. Uostalom, eno i dan-danas Mustafića u Framu, a pamte im se i pradjedovi. Što svakako nije nikakvo čudo za sve one koji sa razumiju u migracije i koliko-toliko poznaju burne i nepredvidive staze istorije.

Ali, pustimo istoriju, vratimo se našem bucmastom veseljaku koji se odjednom našao na sretnoj životnoj stazi. Kratak mu dan da obavi sve poslove koje želi, da obiđe kafane i društva koja njega jedva čekaju. Malo, jako malo ima Lojze vremena za porodicu, suprugu Danicu i sinčića Gregora. Ali njima ne fali ništa, ptičijeg mlijeka da zažele, dobiće ga, jedino njega, Lojzeta, malo ima u kući.

Danica ima i nema nekog posla. Ima utoliko što je Lojze izgradio golemu kuću, pa je valja čistiti i održavati, a oko kuće cvjetnjak, stani pa gledaj, to je opet bila njena ljubav, pa joj nikada nije bilo mrsko da brine o svojim ružama, orhidejama, tulipanima... i kakvog sve cvijeća u toj pravoj botaničkoj bašti nije bilo, a Danicinom rukom izraslo i njegovano. I, naravno, brinula je o svom Gregi, vazda dotjeran, očešljan, smjeran i lijepo odgojen dječak ispao. I plus kuhinja i ostali poslovi domaćice, to je bilo sve o čemu je brinula Danica.

Eh, eh, život, taj život. Varalica koja te zna uspavati, opustiti i slagati te da je sreća koja te snašla trajna i nepromjenljiva.

Među nabrojanim osobinama Lojzetovim bila je i jedna koju pojedini ljudi naročito cijene i znaju iskoristiti. Bio je lake ruke i rado je pomagao ljudima. Stoga mu se jedan od njegovih bivših šefova, Crnogorac Ratko i obratio za pomoć. Vidio ga na cesti u njegovom, tada je vozio BMW, mahnuo rukom i svratio do kafane u kojoj je sam sjedio.

“Ooooo, Lojze!”

“Ooooo, Ratko!”, uzviknuše jedan pa drugi, silno se obradovaše susretu i sjedoše za Ratkov stol.

Nisu se dugo vidjeli, ali znali su jedan o drugom: i Ratko je krenuo u privatni biznis, ali ni izdaleka nije bio tako uspješan kao Lojze. Zato mu se i potužio na teške trenutke u kojima se našla njegova firma i molećivim glasom ga zamolio za pozajmicu. Pet hiljada maraka u ono vrijeme bio je veliki novac, ali za Lojzeta skoro pa sitnica.

“Ma, ne sekiraj se, sad ćemo čim popijemo piće, skoknuti do banke i sve riješiti”, odmahnuo rukom Lojze tjerajući Ratkov materijalni problem kao mušicu.

“A hoćeš li da potpišem da sam ti dužan, da odemo do notara. Za svaki slučaj da bude sve čisto i da ne brineš”, ponudio Ratko Lojzetu.

“Ma kakav notar, dragi Ratko, ljudi smo, a tako dugo se već znamo. Dovoljna je riječ.”

Bio je septembar i Ratko obećao Lojzetu da će mu vratiti dug do kraja godine.

Otišli do banke, Lojze izbrojao i predao Ratku pet hiljada, zagrlili se kao stari prijatelji i Ratko rekao Lojzetu:

“Dragi moj Lojze, ti i ne znaš koliko si mi pomogao!”

“Ah, Ratko, pa ljudi smo i treba da se pomažemo.”

I tako se rastadoše tog septembarskog dana.

Ma ni slutiti se ne može šta je bilo dalje. A bilo je...