Od krivine do Savulje, od Ledina do parka – Dunav je i dalje bio Dunav

Dopisnici su mi u januaru 2017. godine javili da je Dunav zaledio i da mađarski ledolomci kreću ka Aljmašu i Dalju. Čep na “daljskoj krivini” bio je ogroman, sante su se zbile jedna uz drugu i led je morao što prije da bude razbijen da ne bi stradao most u Iloku. Ledolomci su stigli u zoru i veliki posao je počeo. Probijali su se sporo i s mukom kroz led koji je na pojedinim mjestima bio debeo i dobar metar.

Zaleđeni okovi

Stizali su mi fotografije zaleđenog Dunava i ledolomaca koji su pokušavali da oslobode veliku rijeku. Izgledalo je kao da su oni i sami zarobljeni. Kao da se led uhvatio za trup malenog broda i ne dâ mu da diše. Činilo mi se da mađarski ledolomci stoje u mjestu i da je samo pitanje sata kada će ih ogromna ledena masa smrskati i potopiti. Led jeste bio silan, ali nije ni mađarska vojna bila sitna boranija.

Led je, nakon nekoliko dana, razbijen, Dunav je potekao, most je spasen, a mnogi su pokušali da se sjete kada su – i da li su uopšte – posljednji put vidjeli veliku rijeku potpuno okovanu ledom. Takvo se čudo desilo 1956. godine, a led je bio takav i toliki da su ljudi prelazili u Bačku preko zaleđenog Dunava. Led su tada razbijali ruski ledolomci koji su imali daleko više posla nego mađarski, jer je valjalo raskovati zaleđene okove od Beograda pa sve do Mađarske.

Stariji pričaju kako se Dunav potpuno zaledio i četrdesetih godina prošlog vijeka. Po tako zaleđenoj rijeci, piše Dragan Bošnjak, mogli su hodati i konji koji su vukli saonice, pa su Daljci često odlazili po drva u rit, odnosno u šumu na suprotnoj obali Dunava. Led nije pucao, lokalne hronike ne bilježe takve slučajeve, ali šetanje po zaleđenom Dunavu uvijek je bliže smrti nego životu. Velika rijeka je ćudljiva čak i kada je u lancima.

Nisam vidio ono što se viđa jednom u vijeku. Nisam imao auto, nisam imao čak ni vozačku dozvolu, a nisam želio nikoga da gonim u slavonske smetove, pa sam propustio da vidim ledeno dunavsko doba. I kada su prije mjesec dana (ili malo jače) svi počeli da pišu o istorijskom minimumu Dunava, o njegovom koritu koje se suzilo na nivo seoskog potoka, o brodskim olupinama koje su izronile - znao sam da tu priliku ne smijem da propustim.

Nekoliko dana prije nego što ću krenuti na put, ujak mi je poslao izvještaj: Dunav se kod Apatina toliko smanjio, takoreći urastao u samoga sebe, da se sa jedne na drugu obalu može pješke, preko mnogobrojnih sprudova koji su izronili na tom dijelu dunavskog toka. Ako na pojedinim mjestima i treba da se pliva, biće dovoljna tri-četiri zamaha, jer je matica oslabila i ne nosi kao što nosi u najboljim danima. Na tom potezu, veli ujak, Dunav i nije Dunav, no je više neka neka pješčana depresija koju presijecaju slabiji potoci.

Pamtim priče dokonih seljaka koji su tvrdili da najbolji poznavaoci dunavskih prilika za velikih vrućina umiju da pređu sa slavonske na bačku stranu pješke, jer poznaju sve “prečice” na velikoj rijeci. Znaju gdje su plićaci, znaju gdje su dubine i “rupe” kojih moraju da se klone, znaju gdje su pješčani nanosi koji garantuju siguran korak. Niko nikada nije vidio te šetače, nikome nikada nije palo na pamet da tu maglovitu teoriju eksperimentalno potvrdi, ali je ona i dalje na snazi.

Dunav kod Dalja nije zanoktica. Na tom mjestu velika rijeka pravi jednu od najvećih krivina na svom toku, odbija se o lesnu zaravan i skreće prema jugu. Tu je izmjerena i najveća dubina na ovom dijelu Dunava koja iznosi dvadeset i sedam metara. Korito je široko oko tristo metara, matica je snažna i nepredvidiva, virovi iznenadni i goropadni i u stanju su da satima vrte zarobljeni čamac. Forsirati rijeku s jedne strane na drugu antički je podvig, jer je Dunav upravo na ovom potezu podavi mnoge hrabre plivače.

Slavonska strana Dunava je uglavnom u kamenjarima, bačka – u sprudovima. Na velikoj krivini se nalazi i oštri sprud koji jedni zovu Golać, a drugi Havaji. Preko puta njega je jedan drugi koji je uvučen u zaton i koji su Daljci prozvali Tanja. Kada se Dunav povuče, kada opane, duž cijele bačke strane izrone sprudovi koji su nekada bili raj za kupače i štukaroše. Dvije obale je rijeka nekada spajala, danas iz razdvaja.

Mogu li i kod Dalja da se ukažu ostaci ratnih flotila? Hoće li izroniti bar jedan pramac davno potopljene krstarice? Ili će mnogobrojne ekipe dolaziti da snimaju i fotografišu ostatke davnog teretnjaka koji je nestao u mutnim vodama plavog Dunava čim je prošao čuvenu krivinu? Kakve tajne krije “daljski” Dunav, kakve priče nije ispričao otkako teče i kakvi se sve artefakti nalaze u njegovom muzeju? Šta je sve zaglavljeno na njegovom pješčanom dnu?

Velika biblioteka

Koliko smo samo udica otkinuli na nevidljivim šticama; koliko smo samo portgali mepsova koji su se kačili o podvodno granje; koliko je voblera i kašika ostalo na muljevitim panjevima? Hoće li izroniti i poneki teleskop koji je spao sa čamca? Da li će na suvo i bar jedna trzanka koju je sa rašlji u duboko povukla kakva somina? Ili čamac koga je odvukla nenadana voda preko noći? Možda poneki bicikl koji je rijeka donijela sa drugih obala?

Kad se voda povuče, istorija nadolazi. Dunav jeste velika biblioteka, ali je teško proći kroz ta masivna vrata. Ima li na njegovom dnu poneka bomba iz bivših ratova? Nekoliko kalašnjikova, papovki, lovačkih karabina? Kakav će arsenal Dunav da vrati onima koji su ga zatrpavali čelikom i olovom? Kriju li njegove dubine i poneku tragičnu sudbinu koja nikada nije pronađena? Strah je veliki koliko i želja da vidim ono što se rijetko viđa.

I? Kakav je Dunav bio toga dana? Nikada ljepši, nikada mirniji, nikada modriji. Širok i silan, moćan i tih. Gledam ga trideset godina – ponekad na javi, ponekad u snu – i ne pamtim da je ikada bio ljepši nego toga dana kada sam pošao da ga vidim starog, onemoćalog i umornog. Od krivine do Savulje, od Ledina do parka – Dunav je i dalje bio Dunav, a sve ostalo su priče koje s tom rijekom nemaju ama baš nikakve veze.