U Varešu niko ne pita ima li olova, nego koliko ga je u krvi

Vareš je grad u kojem svaki stanovnik ima svoj broj. To nije kućni broj, broj telefona, niti matični broj. To je broj koji pokazuje koliko mikrograma olova imaju u litru krvi.

Neki svoj broj znaju jer su se testirali. Drugi ga ne znaju jer nikada nisu uradili nalaze, ali u Varešu danas malo ko vjeruje da uopšte postoji neko ko nije kontaminiran.

Zagađenje olovom u Varešu Inspektori SIPA-e po nalogu tužilaštva istražuju trovanje građana teškim metalima u Varešu

- Znamo da ne možemo zaustaviti rudnik, ali tražimo barem osnovne stvari: da se peru kamioni, da se grad pere nekoliko puta sedmično i da ti kamioni budu pokriveni, kaže Ilhan Klančević, aktivista i jedan od organizatora laboratorijskog testiranja Varešana.

Ilhanov broj je 37. Broj njegove supruge je 44, kćerke 49.

- WHO u svojim smjernicama navodi da se treba težiti nuli. Međutim, njemačke laboratorije kažu da je dozvoljena vrijednost 18, ili u nekim slučajevima 28. A u Varešu ima ljudi koji imaju 100, pa čak i 200, upozorava Klančević.
 

Sukob ekologije i velikog kapitala

Kanadska kompanija DPM Metals preuzela je rudnik Rupice od prethodnog vlasnika, britanske kompanije Adriatic Metals. Iz DPM-a navode da su upoznati s navodima i prijavama koje su podnesene u vezi sa zagađenjem i ugroženim zdravstvljem stanovništva. Ipak, na pitanja Oslobodjenja.ba nisu odgovorili do završetka ovog teksta.

Mještani s kojima smo razgovarali ne traže mnogo. Traže izvjesnost. Žele zvanično saznati šta se dešava i da li se nivo zagađenja smanjuje ili raste. Vlast tvrdi da nema razloga za uzbunu. 

Klančević ističe da je borba protiv velikog kapitala, koji je "omekšao" i lokalnu vlast, potpuno neravnopravna.

- Kada smo organizovali posljednje testiranje, direktor Doma zdravlja nam nije dozvolio da koristimo njihove prostorije. Nedugo nakon toga, rudnik je donirao novac za obnovu fasade te ustanove. Rekao sam tada i direktoru i načelniku: nismo mi došli zato što nam je zima, nego zato što smo otrovani, ogorčen je Klančević.
 

Istraga “osjetljivog predmeta” 

Iako ne živi u blizini rudnika, nego sa porodicom boravi u centru, nalazi pokazuju da ni on nije pošteđen.

- Prašina je najveći problem, njome je zahvaćen cijeli grad. Kako kamioni prolaze, tako se prašina podiže i dolazi do svih nas.

Zbog toga je grupa građana pokrenula sudski postupak pred Kantonalnim sudom u Zenici. Traže privremenu obustavu rudarskih aktivnosti dok se ne utvrdi puni obim zagađenja. Ovim predmetom se bavi tužilaštvo, ali nisu željeli govoriti o detaljima, navodeći tek da je riječ o “osjetljivom predmetu”.

265 stanovnika Vareša uradilo je analize na prisustvo teških metala. Testiranja je u početku finansirao sam rudnik, ali kada su počeli stizati zabrinjavajući nalazi, finansiranje je prekinuto. Nakon toga je još 85 ljudi samostalno platilo testiranja. Dobili su obećanja od federalnih i kantonalnih vlasti da će djeca u školama biti testirana, ali to se još nije desilo.

Pržići i Daštansko: epicentar zagađenja

Što se više približavamo samom rudniku, priča postaje sve teža.

Upravna zgrada rudnika nalazi se u Tisovcima, brdovitom kraju iznad Vareša gdje se strme padine, guste šume i zelene livade smjenjuju na svakom koraku. Između njih su ostale njive i voćnjaci, tragovi života koji je nekada bio mnogo intenzivniji. Danas se ovdje malo toga obrađuje.

Već na prvi pogled vidi se da su Pržići nekada bili važno mjesto. Selom dominira veliki Dom kulture, a još veća zgrada škole svjedoči o vremenu kada je ovdje vrvjelo od života. Danas korov izbija kroz trotoare, Dom kulture izgleda kao da je posljednja igranka bila u predratno vrijeme, a škola je sablasno prazna.

- Prije rata ovdje je bilo oko 260 učenika. Danas ih je svega četvero, govori nam Ruža Lekić.

Zatičemo je sa suprugom Slavkom dok skupljaju pokošenu travu na imanju koje više ne mogu održavati kao nekada. Ruža i Slavko su svjesni da su, zbog blizine rudnika i odlagališta jalovine, direktno izloženi zagađenju.

- Ma šta ćemo se testirati... Mi smo svoje proživjeli, kaže Slavko kroz osmijeh u kojem nema mnogo vedrine. 
- Politika i ekonomija su jače od običnog svijeta. Za nas je kasno, ali žao mi je djece i roditelja. Šta će oni?

Slavko pokazuje rukom prema susjednim brdima: “Tamo u Daštanskom ima više ljudi. Ima i male djece.“
Dok se pozdravljamo, Ruža ipak pokušava pronaći malo optimizma.

- Nije me strah. Da nam je samo proživjeti ovo života što nam je ostalo. Nije idealno, ali opet je meni ovdje ljepše nego u Holandiji.
 

Odbijeni na darivanju krvi

Iz Pržića nastavljamo prema Daštanskom. Orijentir nam je džamija na vrhu brda koja izdaleka djeluje blizu, ali put do sela vodi ukoso. Zaobilazimo ogroman iskop. 

Na zelenom pejzažu djeluje kao otvorena rana: to je mjesto na koje se odlaže jalovina iz rudnika i koje je, prema riječima mještana, najveći izvor kontaminacije.

Petak je, ali u džamiji u Daštanskom nema džume jer je zatvorena. Obližnja pilana radi.

Prilazi ogroman čovjek. Memsudin Ahmetović nam pruža ruku veličine lopate i odmah prelazi na ono što ga najviše muči: 
„Kod mene je bilo 16. Kod djece je gore. 22 i 26. Kod Đenana je najgore, kod njega je bilo 33.“

On ove cifre izgovara onako kako ljudi na drugim mjestima izgovaraju godine starosti.

Memsudin pali cigaretu i pokazuje prema iskopu pored kojeg smo upravo prošli.
- Sad je još i dobro. Bilo je kiše. Kad je suša, prašina se diže na sve strane. To je ono čega se najviše bojimo.

Zabrinut je. Kaže da ih nadležni konstantno uvjeravaju kako nema razloga za strah, ali svakodnevica pokazuje drugačije. 

Prisjeća se situacije nakon saobraćajne nesreće jednog mještanina, kada su prijatelji i komšije krenuli u Zenicu da daruju krv, gdje su odbijeni.

- Kad su čuli da smo iz Vareša, rekli su “nema potrebe”. Nama iz Vareša ne daju da darujemo krv. I onda neko kaže da nije opasno.

Memsudin je ogorčen na državne institucije. Manje govori protiv samog rudnika.
- Firma je uložila novac i oni gledaju svoj interes. Ali država je ta koja bi trebala štititi svoje građane.

Navodi da su se neke stvari ipak pomjerile s mrtve tačke nakon pritiska javnosti: kamioni više ne prolaze kroz selo, jalovina je djelimično prekrivena, a predstavnici rudnika ponekad saslušaju mještane. 

- Znam da od ovoga neću umrijeti sutra. Ali šta će biti za pet godina? Šta će biti s djecom? Svjestan sam da ću morati otići odavde, ali gdje?, pita se Memsudin dok gasi već treću cigaretu. 

Zvuči više kao da naglas razmišlja nego razgovara sa novinarom.
- Da nam barem otkupe ovo malo jada što imamo, pa da čovjek može otići, a ne da završi pod kirijom.

Nagrađivani med kao svjedok trovanja

Memsudin nas upućuje na pčelara Marka Miočića, čije su pčele postale neočekivani svjedoci promjena. Marko već nekoliko godina šalje svoj med na analizu, a rezultati pokazuju rast koncentracije olova, iz godine u godinu.
- Možeš li zamisliti taj apsurd? Osvajaš nagrade za kvalitet meda, poznatog vareškog meda od metiljke, a danas strahuješ hoćeš li ga uopšte smjeti prodati ljudima.
I sam je uradio analizu krvi i dobio svoj broj: 30.
- Sada nas uvjeravaju da je olova ovdje bilo i ranije zbog starih rudnika. Ali ljudi sve manje kupuju naš med, turizam stagnira, poljoprivreda trpi, dok nam političari ponavljaju da je sve u redu.
Marko zastaje na trenutak, pa dodaje: 
- Ja znam da rudnik zapošljava ljude. Ali po kojoj cijeni?

Možda je upravo ta tiha pomirenost sa sudbinom i trovanjem najtužniji dio. Mještani Vareša ne traže nemoguće. Ne zahtijevaju zatvaranje rudnika i protjerivanje investitora. Oni samo traže da im se kaže istina i da se zagađenje svede na podnošljivu mjeru.

Do tada, nastavljaju živjeti sa svojim brojevima. U Varešu se danas više ne postavlja pitanje ima li olova u krvi, već: „Koliki je tvoj broj?“.