Britanski parlamentarac predlaže kako zatvoriti OHR: Spomenuo i Rusiju

Britanski parlamentarac, nezavisni član Doma lordova i bivši glavni savjetnik kraljice Elizabete II Christopher Geidt napisao je tekst za portal EUAlive u kojem je istakao kako je Bosni i Hercegovini potreban jasan plan zatvaranja OHR-a koji će iza sebe ostaviti funkcionalne institucije. U autorskom tekstu poziva SAD i Evropu da dogovore vremenski okvir za okončanje međunarodnog nadzora, nezavisno od dinamike pristupanja Evropskoj uniji.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

- Kada je rat u Bosni i Hercegovini završen 1996. godine, Dejtonskim mirovnim sporazumom predviđena je funkcija visokog predstavnika, međunarodnog zvaničnika kojeg imenuje Vijeće za implementaciju mira (PIC), koje ima 55 članica. Visoki predstavnik ima ovlasti da nameće ili poništava zakone i smjenjuje izabrane zvaničnike. Zamišljeno je da ta funkcija bude privremena, a kritičari tvrde da je postala prepreka razvoju demokratije u Bosni i Hercegovini.

Spor oko toga ko bi trebao naslijediti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini razotkrio je dublji jaz između Washingtona i Bruxellesa: šta učiniti s međunarodnim protektoratom koji je trebao nestati prije više decenija. Sjedinjene Američke Države u pravu su kada tvrde da Bosna i Hercegovina treba izaći iz okvira stranog nadzora bez vremenskog ograničenja. Ali ako Washington želi Bosnu i Hercegovinu otvorenu za američka ulaganja i poslovnu saradnju, samo slabljenje mehanizma koji je upravljao zemljom tri decenije neće dovesti do tog cilja.

Zastoj upravo to potvrđuje. Evropljani i dalje oklijevaju da ukinu Ured visokog predstavnika (OHR), koji na osnovu „bonskih ovlasti“ može nametati zakone i smjenjivati zvaničnike; Washington je sve nestrpljiviji prema onome što smatra preprekom suverenitetu koja nikome ne polaže račune. Evropljani sumnjaju da Amerikanci pokušavaju silom preuzeti utjecaj u institucijama koje je Bruxelles godinama gradio; Amerikanci sumnjaju da Evropljani pokušavaju očuvati protektorat i nakon što je izgubio svrhu. U obje sumnje ima istine, a nijedna strana nema koristi od paralize.

Neposredni spor tiče se jedne osobe; dublji problem je sistem čiji se kraj ne nazire. Christian Schmidt podnio je ostavku na funkciju visokog predstavnika 1. jula, zatraživši od Vijeća za implementaciju mira (PIC) - pedeset i pet država i organizacija koje nadziru provedbu dejtonskog sporazuma iz 1995. godine - da hitno pronađe nasljednika. Njegov zamjenik, američki diplomata Louis Crishock, postao je vršilac dužnosti visokog predstavnika: zasad Amerikanac upravlja aparatom koji njegova vlastita vlada želi smanjiti.

Rok za imenovanje novog visokog predstavnika, 14. juli, prošao je bez dogovora, ne zbog opstrukcija iz Bosne i Hercegovine, nego zato što ambasadori PIC-a nisu uspjeli postići kompromis. Washington bi tome trebao pridati važnost. Ako je cilj suverenija i poslovno otvorenija Bosna i Hercegovina, pitanje nije treba li OHR trajati zauvijek, očigledno ne treba, nego kako iza sebe ostaviti državu sposobnu da samostalno funkcionira.

Plansko povlačenje pruža više mogućnosti za utjecaj nego pasivno udaljavanje; alternativa je vakuum u kojem ukorijenjeni centri moći iskorištavaju etničke podjele, dok se vanjske sile, manje naklonjene suverenitetu Bosne i Hercegovine, nadmeću za utjecaj. Washington se, kako je iskazano u njegovoj široj politici prema Zapadnom Balkanu, opredjeljuje za osnaživanje domaćih aktera umjesto nadzora bez vremenskog ograničenja; evropski zvaničnici govore uglavnom isto, iako ih je nepovjerenje prema američkim namjerama sprečavalo da u skladu s tim i djeluju.

Prije trideset godina Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat podjelom vlasti između bošnjačkog, srpskog i hrvatskog bloka, umjesto izgradnjom potpuno funkcionalne, jedinstvene države, što je samo po sebi bilo postignuće, ali riječ je o mirovnom sporazumu sastavljenom na brzinu kako bi se zaustavilo ubijanje, a ne o ustavu osmišljenom da detaljno uredi funkcionalnu državu. Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena između tog ustrojstva nastalog u vanrednim okolnostima i normalnog života suverene države.

Primamljivo je, posebno u Washingtonu, zaključiti da su same institucije Bosne i Hercegovine prepreka te da su PIC i OHR naprosto neuspjeli mehanizmi koje je najbolje pustiti da odumru. Ali dublji problem je nadzor kojem se ne nazire kraj, koji niti potiče reforme niti primorava političare da preuzmu odgovornost kada se umjesto toga mogu sakriti iza vanrednih ovlasti međunarodnog upravitelja. Takvo stanje dodatno je pogoršano zanemarivanjem, kako je umorno primijetio jedan visoki evropski diplomata, malo ko u Bruxellesu više zna mnogo o Bosni i Hercegovini, a još je manje onih kojima je zaista stalo, i nefunkcionalnošću: PIC se gotovo dvadeset godina nije sastao na ministarskom nivou, a OHR se toliko ukorijenio da je postao paraliziran.

Prisustvo Rusije u PIC-u također je poseban apsurd: država koja vodi rat protiv jednog evropskog susjeda prosuđuje o miru u drugom. Njen pokušaj iz 2021. da to pitanje razriješi putem Vijeća sigurnosti UN-a nije uspio, a od tada uglavnom bojkotuje rad Vijeća na pitanjima Bosne i Hercegovine.

Ništa od toga ne opravdava političku klasu u Bosni i Hercegovini, čiji su previše brojni pripadnici i dalje zarobljeni u prošlosti i postupaju provokativno upravo zato što ih ovlasti visokog predstavnika štite od posljedica. Ali protektorat je učvrstio kulturu u kojoj je odgovornost uvijek na nekome drugom: podjele u Bosni i Hercegovini djelimično su održavale upravo strukture koje su ih trebale prevladati.

OHR je trebao biti zatvoren 2007, pa potom 2008. godine. Umjesto toga, taj rok prerastao je u program „5+2“: pet ciljeva i dva uslova bez utvrđenog datuma, od kojih nekoliko nije ispunjeno ni dvije decenije kasnije. Mjerilo bez vremenskog okvira nije plan tranzicije, nego sistem trajne provjere, a cijena je ekonomska i generacijska: ulaganja koja bi mogla doći u Sarajevo umjesto toga odlaze u Zagreb ili Beograd, a mladi iz Bosne i Hercegovine odlaze u Beč ili München umjesto da grade karijere kod kuće.

Znakovito je da to sada prepoznaju čak i Evropljani koji su pomogli u izgradnji tog sistema. U nedavnom eseju za Frankfurter Allgemeine Zeitung bivši visoki predstavnici Carl Bildt i Wolfgang Petritsch ustvrdili su da OHR treba ukinuti bez odlaganja, što pokazuje da se zalaganje za okončanje nadzora više ne odbacuje kao isključivo američko stanovište. Ali put koji predlažu, uz blisko vezivanje zatvaranja OHR-a za pristupanje EU, ima vlastiti problem.

O tome mogu li se problemi Bosne i Hercegovine bolje rješavati unutar EU nego ostaviti da se gomilaju izvan nje trebaju odlučiti Bruxelles i države članice, to nije bitka Washingtona. Ali oslanjanje na pristupanje, cilj koji se stalno pomjera, a na čije pomjeranje Bosna i Hercegovina ne može utjecatil, čini nestabilan oslonac za zatvaranje OHR-a. Bolje rješenje je povlačenju dati vlastiti vremenski okvir, s rokom prije tog teško predvidivog trenutka.

Rješenje nije ni otići sutra ni zadržati OHR unedogled, nego još jednom upotrijebiti taj mehanizam kako bi sam sebe učinio nepotrebnim: ponovo sazvati PIC na ministarskom nivou, svesti njegovu svrhu na jedan zadatak i ovlastiti jednu osobu dovoljnog ugleda, prihvatljivu i Washingtonu i Evropljanima, da pregovara o ustrojstvu Bosne i Hercegovine nakon OHR-a te usmjeri bonske ovlasti ka tom završnom cilju. Taj visoki predstavnik mogao bi potom utvrditi realan vremenski okvir za ispunjavanje postojećih mjerila „5+2“, javno objavljivati napredak pri ispunjavanju svakog od njih i u skladu s tim postepeno zatvarati ured, ne prejudicirajući pristupanje EU, ali ni dopuštajući da ono usporava taj proces.

Koristan princip postoji i drugdje na Zapadnom Balkanu. Berlinski proces, inicijativa pokrenuta prije deset godina uz podršku Berlina i Bruxellesa, usmjeren je na regionalnu ekonomsku integraciju umjesto na politički nadzor bez vremenskog ograničenja. Washington ne mora prihvatiti evropski projekt koji stoji iza njega da bi prepoznao osnovnu logiku: zemlje postaju stabilniji partneri kada trguju, ulažu i grade institucije kao suvereni akteri, a ne kada ekonomska saradnja učvršćuje upravo one moćnike koje bi reforme trebale potisnuti.

To je osnova istinskog američko-evropskog dogovora, Washington traži manje nametljiv nadzor i veću poslovnu otvorenost, Evropa insistira da tranzicija iza sebe ostavi funkcionalne institucije umjesto vakuuma, a instrumenti kojima obje strane raspolažu usklađuju se s jednim vremenskim okvirom. Ako takav dogovor opstane, korist je izuzetna: mogao bi doći dan kada će nacionalistička retorika u Bosni i Hercegovini biti svedena na fudbalska skandiranja i grafite, uobičajenu pozadinsku buku nesavršene evropske demokratije, umjesto egzistencijalne prijetnje koja zahtijeva ovlasti stranog upravitelja da izriče sankcije. Taj dan treba doći planski, kroz posljednji ministarski čin PIC-a, sastanak na kojem će visokom predstavniku biti povjeren taj završni mandat, i uređenje Bosne i Hercegovine kojem će se konačno vjerovati da može samostalno funkcionirati, ali će se to od njega i zahtijevati.

Bosna i Hercegovina provela je trideset godina između međunarodnog nadzora i suverene odgovornosti. Cilj sada ne bi trebao biti još trideset godina upravljanja tim međustanjem, nego njegovo okončanje, promišljeno i vjerodostojno, na način koji služi suverenitetu Bosne i Hercegovine te američkim i evropskim interesima. Bosna i Hercegovina tada bi mogla učiniti ono za šta je odavno spremna: graditi vlastitu budućnost, umjesto da je samo podnosi.