U ovom selu pokojnici mjesecima, pa i godinama ostaju u kući s porodicom

Neobičan prizor dočekuje posjetitelje Lema, sela i grobnog lokaliteta u planinskom području Toraja, u indonezijskoj pokrajini Južni Sulawesi. Na prvi pogled može se učiniti da ljudi stoje na balkonima i posmatraju polja podno svojih kuća. Odjeveni su, imaju prepoznatljive crte lica i poredani su iza drvene ograde. Međutim, nepomične figure zapravo su tau-tau, drveni likovi pokojnika, a iza njih nalaze se grobnice uklesane u stijene.

U Lemu se odnos prema smrti i precima uveliko razlikuje od običaja na koje smo navikli. Grobnice su usko povezane s prirodnim okruženjem, dok likovi pokojnika ostaju vidljiv podsjetnik njihovim potomcima. Neke figure su jednostavne, dok su druge izrađene s mnogo detalja, od bora na licu do odjeće koja podsjeća na onu koju je pokojnik nosio za života.

Figure tau-tau predstavljaju preminule, a prema tradicionalnim vjerovanjima imaju i ulogu čuvara grobnica i zaštitnika živih. Njihova izrada nekada je bila prvenstveno povezana s plemstvom i imućnim porodicama, pa su figure odražavale i društveni položaj pokojnika.

Običaji naroda Toraja

Da bi se razumjelo zašto drveni likovi stoje iznad polja, potrebno je upoznati običaje naroda Toraja. U njihovom tradicionalnom shvatanju smrt je proces koji se završava pogrebnim obredima. U nekim porodicama tijelo preminulog ostaje u kući mjesecima, pa i godinama, dok se priprema posljednji ispraćaj.

Kako bi sačuvali tijelo, članovi porodice nakon smrti koriste formalin, koji usporava raspadanje. Tijelo se s vremenom isušuje i mumificira. Tokom tog perioda pokojnika smatraju bolesnim ili usnulim, a porodica nastavlja brinuti o njemu i uključivati ga u svakodnevni život. Ovaj običaj nije jednak u svim zajednicama niti ga praktikuju sve porodice.

Razlog dugog čekanja dijelom je i zahtjevna organizacija pogreba. Rambu Solo’, kako se naziva pogrebna ceremonija, može okupiti veliki broj rođaka i gostiju. Obredi, zajednička gozba i tradicionalni plesovi dio su ispraćaja kojim pokojnik, prema vjerovanju, prelazi među pretke.

Posebnu ulogu imaju bivoli koji se ritualno žrtvuju. U tradicionalnom vjerovanju povezani su s putovanjem pokojnika u zagrobni svijet, poznat kao Puya. Njihov broj zavisi od društvenog položaja pokojnika i obima ceremonije, a meso se dijeli učesnicima.

Za porodicu takav ispraćaj predstavlja važan događaj, ali i veliku organizacijsku i finansijsku obavezu.