Posjetili smo Halidove voljene Vrapce: Isti put, ista Romanija, ali njega nema

Makadam počinje prije nego što se učini da smo stigli bilo gdje.

Automobil polako savladava kamenit put prema Vrapcima, točkovi podižu prašinu, a asfalt ostaje negdje iza nas.

Sa obje strane šuma i zelenilo. Nema buke, nema gužve, nema ničega što bi podsjećalo na svijet velikih pozornica na kojima je decenijama stajao Halid Bešlić.

Nedim Srnja za Oslobodjenje.baHalidov "čovjek iz sjene": Bio je pozitivan do smrti, govorio "izdurat ćemo ovo"

A onda, između šume i nekoliko kuća, pojavljuje se zaseok Bešlići. Tu je počela njegova priča.

Danas je godina otkako ga nema.

Trošna kuća

Uoči godišnjice Halidove smrti, ekipa Oslobodjenja.ba stigla je u njegovo rodno selo, otišli smo do kuće u kojoj je napravio prve korake i iz koje je, mnogo godina kasnije, krenuo prema životu koji će ga odvesti daleko od Romanije.

Kuća je i danas tu. Stara, skromna, nagrižena godinama. Na njoj se vidi vrijeme. Nema ničega raskošnog, ničega što bi odavalo da je iz nje potekao čovjek čije je ime decenijama bilo među najpoznatijim u Bosni i Hercegovini i mnogo šire. 

Samo kuća na Romaniji. I tišina.

Malo niže nalazi se druga kuća. Halid ju je počeo graditi kada je već bio poznato ime.

Nije je, međutim, završio. Fasada nedostaje, poneki detalj podsjeća da je ostala nedovršena. A ispred dva psa. Crni lijeno diže pogled da vidi ko mu to mir prekida, dok bijeli, manji, neumorno počinje lajati. Valjda da bi nas pozdravio. Ili otjerao. Ko će mu znati.

Gledamo te dvije kuće, jednu blizu druge, i teško je ne pomisliti koliko se toga promijenilo između njihovih zidova. Iz jedne je Halid krenuo. Drugu je gradio kada je već imao život kakav je nekada, kao dječak iz Vrabaca, mogao samo sanjati. A između njih stala je cijela jedna karijera, milioni kilometara, koncerti, pjesme, ljudi i godine. 

Makadamski put

Dok stojimo ispred stare kuće, teško je ne pomisliti kako je izgledao ovaj kraj kada je Halid bio dječak. Nije bilo velikih cesta. Nije bilo automobila kakve danas poznajemo, a kamoli koncerata pred desetinama hiljada ljudi. Bio je ovaj put, makadamski. I Romanija.

Njegov komšija prisjeća se da je Halid, kao mladić, silazeći iz Vrabaca prema Knežini, znao pjevati putem. To je jedna od onih malih priča koje možda ne bi bile važne da iza njih nije ostao cijeli jedan život. Jer danas, kada znamo gdje je Halid stigao, taj prizor dobija drugačiju težinu.

Niko tada nije ne znao da će taj glas jednog dana slušati cijela Jugoslavija. Niko ne zna da će dječak iz pitomog sela jednog dana pjevati na najvećim pozornicama.
Opijeni ljepotom sela i zaseoka Bešlići, misli lete na Halidove riječi koje je davno uputio potpisnici ovih redova: "Nema mira k'o na gore, na Romaniji..."

I nema. To zelenilo, tišina, ptice, kuće i bašte kao iz slikovnica...

I neka onog makadama, asfaltu ovdje nije mjesto, kao ni većem broju ljudi. Neka samo starosjedilaca i njihovih familija.

Halid je otišao daleko odavde, ali ovaj kraj nikada nije otišao iz njega. U velikom gradu, među reflektorima, pred publikom koja zna svaku riječ njegovih pjesama, nosio je nešto što je počelo ovdje. 

Godinu poslije njegove smrti, Vrapci djeluju isto kao i prije. Samo njega nema.

A negdje niz onaj isti makadam, između Vrabaca i Knežine, kao da se još čuje njegov glas.