Drevni "zombi virusi" bude se iz Zemljinog leda, treba li čovječanstvo strahovati

Svake godine, naročito uoči Noći vještica, medijski prostor ispune priče o "zombi virusima" koji bi, navodno, mogli biti oslobođeni iz otopljenog permafrosta. Takvi naslovi privlače veliku pažnju, ali stručnjaci upozoravaju da je stvarnost znatno složenija i da prava prijetnja možda uopće ne dolazi od drevnih virusa. Povod za novu raspravu bilo je istraživanje objavljeno 2024. godine, u kojem su naučnici sa Univerziteta Aix-Marseille u Francuskoj uspjeli "oživjeti" virus star 48.500 godina iz permafrosta i omogućiti mu da zarazi jednoćelijsku amebu.

Vođa istraživanja Jean-Michel Claverie tada je upozorio da bi naredna pandemija mogla poteknuti upravo iz virusa oslobođenog iz smrznutog arktičkog tla. Prema njegovim riječima, posljedice bi mogle biti čak ozbiljnije od pandemija gripe, koronavirusa ili bilo koje poznate porodice virusa jer bi čovječanstvo moglo biti suočeno s potpuno novim patogenom.

Studija otkrila zaštoVaša jetra može živjeti hiljadama godina duže od vas, izračunata granica ljudskog života

Stručnjak: Nisam vidio dokaze da je to stvarna prijetnja

Dr. Arwyn Edwards, mikrobiolog za okoliš sa Univerziteta Aberystwyth, koji već dvije decenije proučava mikroorganizme na Arktiku, smatra da za takve tvrdnje nema uvjerljivih dokaza. Kako je rekao za IFLScience, da postoji stvarna opasnost, upravo bi on bio među prvima koji bi joj bili izloženi jer godinama radi u arktičkim područjima.

Dodao je da su tvrdnje o "zombi virusima" vrlo slabo utemeljene te da, prema njegovom iskustvu, gotovo niko među stručnjacima koji se bave arktičkom mikrobiologijom ne smatra da je riječ o ozbiljnoj prijetnji. Ipak, naglašava da rizik nije potpuno isključen. Mikroorganizmi postoje u gotovo svim prirodnim okruženjima na Zemlji, uključujući ledene ploče, glečere i permafrost.

Među njima sigurno postoje i patogeni, možda čak i oni koji mogu zaraziti ljude, ali Edwards smatra da je riječ o pitanju relativnog rizika. Kako objašnjava, i obična zemlja u dvorištu prepuna je potencijalno opasnih mikroorganizama, ali to nije razlog da ljudi oblače zaštitna odijela svaki put kada rade u vrtu. Prema njegovim riječima, patogeni postoje u permafrostu upravo zato što postoje u svim vrstama tla širom svijeta, ali to ne znači da će izazvati narednu pandemiju.

Šta se dogodilo s virusom španske gripe?

Ipak, postoje dijelovi Zemljine kriosfere koji nose veći rizik, posebno mjesta na kojima su sahranjene žrtve ranijih pandemija. Devedesetih godina prošlog stoljeća naučnici su pokušavali pronaći genetski materijal virusa koji je izazvao pandemiju španske gripe 1918. godine, u kojoj je umrlo oko 50 miliona ljudi, a moguće i više.

Jedan od projekata vodila je medicinska geografkinja Kirsty Duncan na groblju u Longyearbyenu na Svalbardu, gdje su bili sahranjeni norveški rudari preminuli od gripe. U istraživanju je učestvovao veliki međunarodni tim stručnjaka, uključujući patologe, mikrobiologe, virusologe i geonaučnike, uz brojne sigurnosne mjere i budžet od oko četiri miliona dolara.

Iako su pronađena tijela, istraživači nisu uspjeli izdvojiti upotrebljiv virusni materijal. Pokazalo se da su rudari bili sahranjeni u plitkim grobovima unutar aktivnog sloja permafrosta koji se tokom decenija smrzavao i odmrzavao, zbog čega se virus raspao zajedno s tkivom.

Drugi pokušaj bio je uspješniji

Sličan pokušaj u Sjedinjenim Američkim Državama na kraju je dao rezultate. Patolog Johan Hultin još je 1951. godine otišao u Brevig Mission na Aljasci, selo teško pogođeno pandemijom iz 1918. godine. Tada nije uspio pronaći koristan uzorak. Decenijama kasnije, 1997. godine, ponovo je organizovao ekspediciju zajedno s timom virusologa predvođenim Jefferyjem Taubenbergerom.

Ovoga puta pronađeni su uzorci zaraženog plućnog tkiva žene iz naroda Iñupiat koja je umrla tokom pandemije prije gotovo 80 godina. Ti uzorci, zajedno s drugim materijalom, omogućili su rekonstrukciju kompletnog genetskog slijeda virusa španske gripe, što je objavljeno 2005. godine.

Prema autorima članka, i ovaj primjer pokazuje koliko je teško drevne viruse vratiti iz ledenog okruženja i pretvoriti ih u ozbiljnu prijetnju.

Sibirski slučaj pokazao da bakterije mogu predstavljati opasnost

Edwards smatra da određene bakterije predstavljaju realniji rizik od drevnih virusa. Kao primjer navodi bakteriju Bacillus anthracis, uzročnika antraksa, koja stvara izuzetno otporne spore i prisutna je u velikom broju tla širom svijeta, uključujući permafrost.

Tokom toplinskog vala 2016. godine na poluotoku Jamal u sjeverozapadnom Sibiru, otapanje permafrosta oslobodilo je spore antraksa iz smrznutih lešina sobova. Zaraza se proširila, usmrtila hiljade sobova i dovela do hospitalizacije desetina nomadskih stočara, od kojih je jedna osoba preminula.

Ipak, Edwards naglašava da antraks nije virus nego bakterija koja se ne prenosi s čovjeka na čovjeka niti sa životinje na životinju na isti način kao virusne bolesti. Također ističe da protiv antraksa postoje učinkoviti antibiotici i vakcine, zbog čega bi eventualno širenje bilo moguće obuzdati.

Opasnost prijeti i poljoprivredi

Rizik nije ograničen samo na ljudsko zdravlje. Naučnici sa Univerziteta Kalifornija u San Franciscu 2014. godine pronašli su u Yukonu oko 700 godina star smrznuti izmet karibu jelena. Analizom su otkrili kompletan DNK i djelimični RNK genom virusa srodnog današnjim geminivirusima koji napadaju biljke.

U laboratoriji su uspjeli zaraziti biljke duhana tim virusom. Edwards upozorava da biljni virusi možda neće izazvati pandemiju među ljudima, ali mogu ozbiljno ugroziti poljoprivredu, ekonomiju i sigurnost hrane za milijarde ljudi.

Prava prijetnja krije se negdje drugo

Prema njegovom mišljenju, najveća biološka opasnost topljenja permafrosta nije buđenje drevnih virusa, već promjene koje klimatske promjene izazivaju u odnosu između divljih životinja i patogena. Pregledni rad objavljen 2024. godine u časopisu mSystems zaključio je da je mnogo vjerovatnije da će nove bolesti nastati prelaskom postojećih virusa sa životinja na ljude nego oslobađanjem patogena iz permafrosta.

Takvi procesi već su vidljivi na Arktiku i u borealnim područjima Sjeverne Amerike, gdje zagrijavanje klime, razvoj infrastrukture i ljudsko širenje mijenjaju prirodne ekosisteme. Rad objavljen 2021. godine upozorio je da te promjene povećavaju vjerovatnoću pojave novih bolesti ili ponovnog izbijanja starih, posebno među autohtonim zajednicama.

Edwards smatra da bi mnogo više pažnje trebalo posvetiti područjima s velikom biološkom raznolikošću koja su ugrožena krčenjem šuma, ilegalnom trgovinom divljim životinjama i drugim ljudskim aktivnostima koje povećavaju kontakt ljudi s virusima.

Najveći problem nisu virusi, već gasovi staklene bašte

Na kraju, Edwards ističe da najveća prijetnja koja dolazi iz otopljenog permafrosta uopće nisu mikroorganizmi. Kako temperature rastu, bakterije u smrznutom tlu postaju aktivnije i tokom razgradnje organske materije oslobađaju velike količine ugljendičnog dioksida i metana.

Koliko će tih gasova biti oslobođeno još nije potpuno poznato, ali istraživanje Univerziteta Colorado State objavljeno 2024. godine u časopisu Nature Microbiology procjenjuje da bi emisije ugljendičnog dioksida i metana iz permafrosta do kraja stoljeća mogle biti uporedive s emisijama velikih industrijskih država. Takav proces dodatno bi zagrijavao planetu, uzrokovao otapanje još dubljih slojeva permafrosta i oslobađanje novih količina gasova, stvarajući začarani krug klimatskih promjena.

Upravo to, smatra Edwards, predstavlja stvarnu opasnost kojoj bi trebalo posvetiti mnogo više pažnje nego pričama o "zombi virusima".