Zašto trebate pročitati „Zov Cthulhua“ i upoznati užas ravnodušnog svemira

Šta se događa kada potraga za znanjem ne donese sigurnost, nego otkrije koliko je ljudsko postojanje nevažno? Na tom pitanju počiva „Zov Cthulhua“, pripovijetka H. P. Lovecrafta u kojoj bilješke preminulog profesora, neobična skulptura i svjedočenje jednog pomorca postepeno razaraju predstavu o razumljivom svijetu. Razlog za čitanje ovog djela nalazi se upravo u takvom preokretu: užas ne proizlazi samo iz susreta s čudovištem već iz spoznaje da čovjek nema povlašteno mjesto u svemiru. Ono što pripovjedač otkriva ne otvara mogućnost pobjede. Naprotiv, svaki novi trag približava ga zaključku da postoje sile koje ljudski razum ne može obuhvatiti, a ljudska volja ne može zaustaviti.

Lovecraft je pripovijetku napisao u ljeto 1926, u svojim srednjim tridesetim godinama, dok je još bio uglavnom nepoznat. Prvi put objavljena je u februaru 1928. u časopisu Weird Tales, a kasnije je postala temelj Cthulhu mitosa, zajedničkog fikcionalnog univerzuma koji je utjecao na brojne pisce, filmske autore i kreatore igara. Sam autor smatrao ju je osrednjom. Njena kasnija važnost zato stoji nasuprot njegovoj početnoj procjeni. U pozadini njegova stvaralaštva bili su krhko zdravlje, rasističke strepnje i uvjerenje da je svemir drevan, nepregledan i potpuno ravnodušan prema ljudima. Upravo posljednja od tih odrednica oblikuje osnovni misaoni okvir pripovijetke i njen odnos prema mogućnostima čovjekovog razumijevanja stvarnosti.

Kompozicija počiva na trima povezanim dokumentima koje Francis Wayland Thurston pronalazi nakon smrti svog praujaka Georgea Gammella Angella, profesora Univerziteta Brown. Umjesto neposrednog pripovijedanja o čudovištu, tekst čitaocu daje fragmente koje treba povezati. Prvi dokument govori o mladom umjetniku Henryju Anthonyju Wilcoxu i njegovom neobičnom reljefu. Mučen snovima o golemim gradovima, titanskim kamenim blokovima i monolitima koji se uzdižu prema nebu, Wilcox oblikuje biće s glavom nalik hobotnici, ljuskavim, gumastim tijelom i dugim, uskim krilima. Skulptura tako postaje materijalni trag nečega što bi trebalo pripadati samo noćnoj mori. Granica između sna i stvarnosti počinje nestajati, a umjetnički predmet dobija ulogu dokaza o postojanju nepoznatog.

Drugi dokument proširuje taj trag iz privatnog iskustva na djelovanje kulta. Riječ je o zapisniku sa sastanka Američkog arheološkog društva iz 1908. godine, na kojem policijski službenik iz New Orleansa predstavlja sličnu statuetu, pronađenu tokom racije na vudu obred u močvarama Louisiane. Učesnici obreda ponavljali su riječi čije približno značenje govori da mrtvi Cthulhu u svom domu u R'lyehu čeka sanjajući. Ponavljanje istog lika u različitim okolnostima povezuje umjetnikov san s organizovanim obožavanjem usnulog boga. Dokumentarna struktura time stvara privid provjerljivosti, ali istovremeno povećava neizvjesnost. Što je više podudarnosti, to je manje prostora za objašnjenje da se radi o slučajnosti, zabludi ili pojedinačnom strahu.

Treći dokument donosi svjedočenje norveškog pomorca Gustafa Johansena, jedinog preživjelog s putovanja tokom kojeg je otkriven potopljeni R'lyeh u južnom Pacifiku. Grad obilježava neeuklidska geometrija: uglovi se ne uklapaju u očekivani poredak, a fizički zakoni više ne djeluju pouzdano. Prostor zato nije samo pozornica događaja nego dio samog užasa. Johansen i posada slučajno oslobađaju Cthulhua iz grobnice, nakon čega biće ubija većinu mornara. Johansen uspijeva pobjeći udarivši jahtom u njegovu glavu, ali rana odmah zarasta. Prividni uspjeh čovjekove intervencije poništen je gotovo istog trenutka. Završnica potom vraća opasnost pripovjedaču: Thurston shvata da ga kult progoni i da se približava raspored zvijezda koji će omogućiti novi Cthulhuov povratak.

Književnoteorijsko središte pripovijetke nalazi se u kosmičkom hororu, u pomjeranju straha s pojedinačne prijetnje na cjelokupni položaj čovjeka. Čudovište nije konačno objašnjenje užasa, nego njegov vidljivi oblik. Iza njega stoji svemir nastanjen bićima toliko moćnim da je odnos ljudi prema njima usporediv s odnosom mrava prema čovjeku. Lovecraftova proza pritom može djelovati nezgrapno i prenaglašeno, ali idejna osnova djela nadilazi pitanje stilske uglađenosti. „Zov Cthulhua“ zato se čita i kao pripovijetka o granicama znanja: dokumenti razotkrivaju stvarnost, ali ne daju sredstva za njeno savladavanje. Susret sa spoznajom ovdje ne oslobađa. On čovjeka suočava s mogućnošću da svemir nije neprijateljski zato što ga mrzi, nego zastrašujući zato što za njega uopće ne mari.