Roko Markovina je glasao protiv Dejtona, njegov sin danas pita: Kakav ste nam svijet ostavili?

Trideset godina nakon što je Dejtonski mirovni sporazum zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, pitanja koja je otvorio nisu nestala. 

Naprotiv, mnoga od njih i danas određuju politički, društveni i svakodnevni život u našoj zemlji.

Dejton je donio mir, ali je istovremeno uspostavio ustavni okvir čije se posljedice osjećaju i tri decenije kasnije.

Holivudska zvijezdaWoody Harrelson dobio Počasno Srce Sarajeva: Ovo priznanje mi je najznačajnije u karijeri

Upravo iz tog prostora između rata, mira, politike, porodičnog nasljeđa i današnje Bosne i Hercegovine nastao je dokumentarni film "Živjećemo zajedno" reditelja Damira Markovine, koji je svjetsku premijeru imao na 32. Sarajevo Film Festivalu.

Film je dio Takmičarskog programa - dokumentarni film i kroz priču o Roku Markovini, Damirovom ocu i nekadašnjem zastupniku u Parlamentu Bosne i Hercegovine, otvara pitanje šta nam je rat ostavio, ali i šta su tadašnje generacije ostavile onima poslije njih.

Razumjeti odluke oca

Roko Markovina bio je jedan od svega nekoliko zastupnika koji su 1995. glasali protiv Dejtonskog sporazuma. Njegova odluka, kao i politički i moralni stavovi koje je zastupao tokom rata, imali su ogromne posljedice i na njegovu porodicu. Izgnana je cijela porodica iz njihovog Mostara. Damir je tada imao 18 godina. Danas, kada je približno onoliko star koliko je njegov otac bio tokom rata, pokušava razumjeti njegove odluke, ali i vlastitu generaciju i njeno naslijeđe.

"Živjećemo zajedno" zato nije samo film o jednom čovjeku, Mostaru ili Dejtonu. To je film o ocu i sinu, o generacijskom sukobu, o odlasku iz grada, izgubljenom domu, političkim izborima i pokušaju da se tri decenije kasnije pronađe odgovor na pitanje - kako dalje?

Sa Damirom Markovinom razgovarali smo nakon svjetske premijere filma u Sarajevu.

Koji je bio taj nekako presudni trenutak ili osjećaj koji ste imali da morate snimiti ovaj film?

- Pa, ideja za snimanje ovog projekta je vjerojatno bila prva ideja koju sam osvijestio kada sam se odlučio autorski baviti filmom. Ta priča je, svakako, vrlo autobiografska, ona se bavi našim obiteljskim egzilom iz grada Mostara za vrijeme rata i političkim životom mog oca Roka Markovine, poslanika u prvom nezavisnom sazivu Parlamenta Bosne i Hercegovine, od 1990. do 1996., a što ga čini jednim od vrlo rijetkih i jedinstvenih svjedoka povijesti ove zemlje. Odluke koje je on donio u tom periodu, vezane za našu obitelj, ali također i za ovu zemlju, su temeljito oblikovale moj život i za mene su ti razlozi bili dovoljni da počnem razmišljati kako tu priču prevesti na filmski jezik. Pokušaj da razgovaramo o tome kako je do svih tih događaja došlo i što moj otac danas, 30 godina kasnije, misli o tome, je bio osnovna nit vodilja za ovaj film.

Cijeli proces realizacije ovog projekta trajao je sedam godina. U međuvremenu nam se dogodila pandemija Covida, što nas je bitno usporilo, potom ulazak Hrvatska u euro zonu, što je, opet, donijelo inflaciju koja je utjecala na sve sustave financiranja našeg filma. Opet, mislim da to vrijeme nismo izgubili, nego ipak dobili u radu na ovom projektu. Vremenska distanca i luk mi je, koliko god je proces bio mukotrpan, umnogome pomogla da moj fokus prema temi i prema mom ocu postane točniji i jasniji. Koliko god je to vrijeme za nas bilo produkcijski mučno, kao redatelj mislim da smo na dobitku i nadam se da se to vidi u samom filmu.

I konačno, danas ja imam gotovo točno onoliko godina koliko je moj otac imao u vremenu trajanja rata i nekako mi se čini da sam u boljoj poziciji da ga razumijem. Vjerojatno bolje nego ikad. Neke stvari koje sam mu jako zamjerao i s čijim shvaćanjem sam se borio dok sam bio puno mlađi čovjek, danas analiziram s puno više razumijevanja, osobito način na koji moj otac promišlja svijet i kako se ponio tada.

Na kraju balade, film pokazuje i slijedeće: moj otac je još, u svojoj 82. godini, dijamantno čvrst u svojim stavovima. Bez obzira što se možda nekada i ne slažem s njim, ja kao njegov sin, ali i kao čovjek, to mogu samo poštovati. I upravo je taj sukob odnosa i pogleda na svijet mog brata i mene s mojim ocem, uz stalni komentar i pokušaj razumijevanja naše majke, osnova ovog filma.

Festivalski razgovori Rene Bitorajac za Oslobodjenje.ba: "Ničija zemlja" ne stari, "Svadba" je napravila čudo

Kažete da ste ga pokušali shvatiti i razumjeti. Jeste li uspjeli do kraja ili je to još proces koji traje u Vama?

- Nisam siguran da se filmski i kreativni, ali i ljudski procesi ikad do kraja završavaju. Mi smo sigurno na ovoj premijeri, i iznimno sam sretan zbog toga, zatvorili neki jako dugi krug, kako rada na ovom filmu, tako i moj životni, ali i obiteljski krug, ali priča se nastavlja. Ipak, taj krug koji je počeo problemom odlaska, egzila, izbjeglištva, kako god, mi se čini završen premijerom našeg filma ovdje u Sarajevu, kao i prethodnim povratkom mojih roditelja u grad Mostar, o čemu film također govori.

Iznimno mi je drago da film svoju premijeru ima upravo u ovom gradu, jer je ovaj projekt na puno načina dijete Sarajeva. Jedan dobar dio filma snimili smo ovdje, veliki dio arhive koju koristimo u filmu je također snimljen u Sarajevu 90-ih godina, a Sarajevo nam je također bilo polazna točka u razvojnim procesima ovoga filma, s kojim smo prošli i radionicu Al Jazeera Balkans, naših partnera u ovom filmu, te osobito Docu Rough Cut Boutique Sarajevo Film Festivala, koji nam je jako, nemjerljivo puno značio, a na kojem imamo svjetsku premijeru. Bez znanja i pomoći koju smo dobili kroz te radionice, mislim da se ovaj film jednostavno nikada ne bi dogodio. Tako da sam jako sretan da smo na domaćem terenu, upravo pred publikom koja točno razumije o čemu on govori i kojoj je do toga apsolutno stalo.

Sjećanje jedne zemlje

Teško ste došli do arhivskih snimaka. Mnogo toga ste dobili zahvaljujući BHRT-u. Zašto?

- Moram ovdje spomenuti jedan generalni problem, problem koji se ne tiče, naravno, samo Bosne i Hercegovine i BHRT-a, i koji se na isti način tiče i Hrvatske, ali i regije općenito. Mislim da regionalno možda jedino, i to zahvaljujući gotovo isključivo činjenici da nisu imali toliko razorno iskustvo rata kakvo smo prošli mi - da je jedino Srbija uspjela na neki način kroz Jugoslavensku kinoteku, koja je opstala sa svojim arhivom kao ustanova ustrojena još u bivšoj državi, sačuvati, klasificirati i indeksirati arhivsku građu koja je ostala kao povijest i pamćenje Jugoslavije. Arhivska građa iz turbulentnih devedesetih ima još težu sudbinu. Ta građa - koja je strahovito dragocjena kao, realno, sjećanje jedne zemlje, zemalja i naroda, svih naroda - nestaje svakim danom. To pamćenje, nekad analogno, nekad digitalno, nekad na magnetskoj traci ima svoj rok trajanja. Bez brige za njega, bez njegove obnove i digitalizacije, ono će biti nepovratno izgubljeno. Recimo, dobar dio arhive koju mi koristimo je doslovno skinut sa umatic traka koje smo zatekli u zaista lošem stanju.

Tu građu je apsolutno potrebno zaštititi, jer je smatram jedinim efikasnim načinom  borbe protiv nekih užasno simplificiranih, crno-bijelih narativa, a koji pogotovo u današnjem, vrlo digitalnom svijetu društvenih mreža, stvaraju strašnu polarizaciju između mišljenja A i B, između kojih nema nikakve nijanse sivog.

Jedini način da se čovjek bori je konkretnim argumentom, slikom, činjenicom, i, naravno, postavljanjem pitanja. Nama, dokumentaristima, opet, taj materijal otvara jedno more tema koje možemo eksploatirati i interpretirati u svojim djelima. Puno, puno nesnimljenih filmova zauvijek odlazi kroz umiranje tih arhivskih materijala.

Apeliram zato i ovom prigodom na sve odgovorne da naprave ono što mogu da se ti dragocjeni dokumenti povijesti spase, ako ne za nas, onda za sljedeće generacije, jer ipak će sve ovo što mi radimo, a ja zaista mislim da je to glavni zadatak dokumentarista, nekoj slijedećoj generaciji svjedočiti kako je to bilo biti živ u nekom našem određenom vremenu i mjestu na ovoj planeti.

To Vi pokušavate učiniti?

- Ja to pokušavam napraviti sa svojim filmovima, nadam se da donekle i uspijevam, a mislim da taj stav dijeli i veliki broj mojih kolega. Mi pokušavamo neko osobno iskustvo, priču kojoj smo svjedočili, ili koja nas iz nekog razloga jako zanima, pretočiti u koherentni filmski narativ. Bez originalnih dijelova života koji su nekad snimljeni, koji su sačinjeni od tog života kojim se želimo baviti - a to je ta arhiva - taj zadatak postaje jako težak. On, taj zadatak ili tema, u filmskom smislu onda često ostaje na nivou razgovora ili osobnog mišljenja. Kako smo davno kao civilizacija zaključili, slika ipak govori tisuću riječi. Ovdje se radi se o digitalnom i/ili analognom pamćenju jednog naroda ili više naroda, jedne države ili više država ili društava. Ne voditi računa o tome mi se nekako čini ne samo ireverzibilno za nas filmaše, nego i jedan ogroman osobni gubitak za sve nas.

Ni danas nije kristalno jasno

Koliko se sami sjećate tih 90-ih i tog perioda, onoga što je obilježilo Vašeg oca, ali samim tim i Vas kao porodicu?

- Sjećam se savršeno. Ja sam tada imao 18 godina, znači bio sam u jednom vrlo osjetljivom, formativnom trenutku između odlučivanja ostati ili otići, mobilizirati se ili ne mobilizirati se. Ako da, gdje? Kako, kuda bez ikakve vojne obuke, uz obilje vojski i formacija koje su u tom trenutku zauzimale svoje pozicije u mom gradu? Još uz vrlo kompleksno obiteljsko nasljeđe, kako nacionalno, tako i političko. Grad Mostar je toliko kompleksna ratna priča s vrlo tamnim završetkom da to smatram glavnim razlogom zašto o njemu ima realno jako malo snimljenih filmova u odnosu na intenzitet događaja u njemu za vrijeme rata. To je također problem s kojim sam se morao hvatati u koštac cijelo vrijeme rada na ovom filmu: kako nešto toliko kompleksno kao što je, za početak, bh. situacija i savezništvo u vremenu početka rata, a koja se kasnije razvija u sukob Armije BiH i HVO-a, kako to kontekstualno objasniti nekome tko nije temeljito upoznat sa poviješću ovih prostora? Kako, kad ni meni samom neke stvari niti danas nisu do kraja kristalno jasne.

Kako odjednom ljudi koji su do jučer bili saveznici, sad ratuju jedni protiv drugih? To su sve vrlo kompleksna pitanja koja vjerojatno u mostarskom slučaju najviše dolaze do izražaja, a koje jednostavno moraju biti dio filma, jer o njima ovisi i nastavak priče, kao i objašnjenje osobnog stava mog oca.

Tako da - da. Ja se jako dobro sjećam svega. Radi se o događajima koji su mene i moju obitelj, i mog brata, i oca i majku, nepovratno obilježili. Mojoj obitelji sam, zbilja, neizmjerno zahvalan na ovom filmu. Bez njihove volje, želje, participacije, energije, naravno i pristanka na to da se ja bavim ovom našom, za nas jako mučnom pričom, ovaj film nikada ne bi nastao. Zahvaljujem im iz sveg srca i koliko god sam ja autor ovoga filma, toliko su i oni. Bez njih, ja kao redatelj ne bih napravio puno.

Ali, da se vratim na temu, događaji iz 1992. su nas svakako ireverzibilno formirali. Ja gotovo sigurno ne bih završio u Zagrebu. Ne bih možda ni upisao Akademiju dramske umjetnosti, ni kao glumac, niti poslije kao redatelj.  Moj brat je kao izbjeglica osnovnu školu nastavio na otoku Korčuli, kao i gimnaziju, sa svim formativnim stvarima koje je takva sudbina njemu donijela. Ništa od toga se ne bi dogodilo da smo nastavili živjeti u Mostaru. Moji roditelji su na pragu 50. godina nepovratno izmješteni iz kompletnog svog života, stana, grada, prijateljstava i uspomena.

Prognani ste.

- Da, prognani smo, oduzet nam je stan. Ovaj film je upravo o nemogućnosti ili barem strašnoj teškoći nastavka života nakon takvog iskustva. I znam da moja obitelj nije usamljena u tome.  Naravno, ja snimam svoju obitelj i zato jer mogu i zato što mi je stalo, jer je to moja, naša priča. Ali to je, negdje, i priča svih nas, točnije velikog dijela nas, ljudi dislociranih raznih ratovima. Ljudi kojima je život prekinut, kao naš 90-tih godina i kojima nikada nije data mogućnost da ga nastave na neki kvalitetan, adekvatan način.

Ja se nekako ufam da je postupkom montaže i moga rada na ovom filmu ova naša priča iz tih razloga postala dio univerzalne priče svih žrtava rata, tog užasnog narativa u kojem je rat jednako strašan za sve kojima se događa, bilo da se radi u Gazi, Ukrajini, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu ili bilo kojem drugom ratištu. On uvijek donosi smrt, bolest, gubitak doma, gubitak prijatelja, kidanje svih veza i ljudi koji to prođu znaju koliko se teško oporaviti od toga. Ta priča, to je moj film.

Taj govor Vašeg oca, Roka Markovine, danas se čini kao da je bio proročanski? Mislite li da je tada bio u pravu, je li BiH danas onakva kako je rekao da će biti nakon potpisivanja Dejtona?

- Od početka rada na projektu sam znao da će taj govor postati zaglavni kamen ovog filma, i iz razloga jer moj oca kroz taj govor postaje jako intrigantna ličnost i za nekoga tko to gleda iz potpuno vanjske pozicije. Moj otac je, iz svog iznimno osobnog, moralnog odnosa prema svijetu znao, i vrlo točno pretpostavio da će se dogoditi točno ovo što se danas događa. Dejtonom ćemo zaustaviti rat, zaustaviti ćemo nastavak krvoprolića, ali ćemo potencijalno doći u pat poziciju u kojoj nećemo biti u stanju ili u iz koje ćemo jako teško nastaviti dalje. Naravno, situacija je danas još i daleko kompleksnija od njegovih tadašnjih predviđanja, ali činjenica je da su svi problemi ustrojstva i funkcioniranja BiH, koje ova zemlja danas prolazi na svom životnom putu, sigurno naslućeni u tom govoru mog oca dva dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. On pokazuje i činjenicu da su postojala i drugačija mišljenja prema Daytonu i jedna iznimno artikulirana manjinska pozicija koju je moj otac zauzeo u tom trenutku, time svjesno prelazeći u opoziciju. On je jedan od samo šest ljudi koji su glasali protiv Dejtona i jedini iz SDP-a, jedini od navedenih koji nije bio iz stranke određene nacijom. To apsolutno govori nešto o njemu i  o njegovom moralnom integritetu, kao i o njegovoj mogućnosti da vidi u što loša politička odluka vodi.

Ja bih zaista volio da ovaj film otvori raspravu o tome na koji način možemo nastaviti dalje. Napomenuću da u filmu mi koristimo, mislim, nešto manje od tri minute tog govora, koji u originalu traje 20 minuta. I svaka od njih je jednako točna i strašna. Kako je nedavno bila i trideseta godišnjica od potpisivanje Dajtonskog sporazuma, činjenica je da ovaj film je izašao nekoliko mjeseci kasnije - dok još živimo iste probleme o kojima je moj otac govorio s govornice parlamenta BiH u decembru ‘95. godine. (Dejtonski sporazum parafiran je 21. novembra 1995, a potpisan 14. decembra u Parizu, op.a.). To nešto govori. Možda bi ipak trebali sjesti i potražiti način kako u budućnosti ove zemlje možemo živjeti zajedno.

Alen Drljević o filmuImao je samo sedam godina kada su ga odveli na strijeljanje, ovo je Fahrudinova priča

Vi ste svog oca krivili tada, kao tinejdžer?

- Jesam, naravno. Moj otac je donio vrlo svjesnu odluku da ostane u gradu zbog onoga što on predstavlja tom gradu i taj grad njemu. To je značilo da smo i mi morali ostati u tom gradu i proći jedno dosta gadno i iznimno formativno ratno iskustvo. Ja sam te godine završavao mostarsku Staru gimnaziju i kroz cijelu 1992. godinu se moj razred konstantno osipao. Prvo sva djeca vojnih lica više nisu dolazila u školu. Nakon toga dobar niti dobar dio učenika iz obitelji srpske nacionalnosti više nije dolazio u školu. Potom je jedan dio roditelja hrvatske nacionalnosti odjednom počeo svoje potomke prebacivati u srednje škole u Zagrebu ili negdje na hrvatskoj obali, itd. Od početnih 40-tak učenika u razredu, bili smo prepolovljeni do početka rata.

I s jedne strane znam da je užasno lako iz moje današnje pozicije gledati na te događaje i reći ocu: "Kako niste vidjeli? Kako niste znali?" Ali ono što ostaje, kao zaista važno, je pitanje za koje smatram da ga svaka generacija treba postaviti prethodnoj: “Kakav ste nam svijet ostavili?” i “Šta si radio u ratu, tata?”

Na neki način, govorimo o sudbini zemlje u kojoj je lijeva opcija, protivno svim izgledima, gotovo sama pobijedila u Drugom svjetskom ratu, potom kreirala i državu, razvila je iz pepela u ozbiljnu, emancipiranu zemlju.

Govorite o Jugoslaviji?

- Da. Jugoslavija je, uz sve sve jednopartijske probleme i manjak demokracije, ipak bila golemi emancipatorski projekt jednakosti, prava glasa za žene, industrijalizacije, razvoja jedne strahovito devastirane zemlje užasima Drugog svjetskog rata, a koja je i prije njega bila podkapacitirana na svaki mogući način. Naravno, ne želim braniti, niti negirati sve greške i nedjela koja su se također događala u tom periodu. Ali, ipak, bili smo žitelji zemlje koje je došla je do vrlo, vrlo visokih razina i u industriji i u kulturi i umjetnosti. O tome, recimo, Jasmila Žbanić divno govori u svom sjajnom dokumentarnom filmu "Blum", upravo o tome što je u to vrijeme, recimo, bila bosanskohercegovačka industrija, u kojoj je radio kao inžinjer i u kojoj je formiran i moj otac - a što je ona danas.

Ali, ostaje i pitanje: kako nakon tih 47 godina Jugoslavije u kojoj stranka koje je, opet, također član i moj otac, a koja je apsolutno, nedvojbeno kontrolirala i društvo i cijeli narativ, kako dođemo do toga da ovako završimo? Osobito uzimajući u obzir da se velikom većinom radi o istim ljudima, ljudima koji su godinama stvarali jedno društvo, da bi nakon toga dobrim dijelom participirali, makar i šutnjom, u njegovom fizičkom uništenju i, kasnije, rasprodaji. Kako nisu vidjeli što će se dogoditi? I ako su vidjeli, zašto su onda odabrali tu sudbinu za svoje građane? To su neka pitanje za koja mislim da ih je legitimno pitati, a o kojima je jako teško razgovarati.

S druge strane, da bi ovaj film, ali i, mislim, i svaki film funkcionirao, neka antagonistička situacija se mora dogoditi, mora postojati problem, mora postojati sukob. U ovoj priči, kao redatelj, odabrao sam da taj problem bude upravo sukob generacija. Htio sam da generacija mog brata i mene, znači generacija koja nije imala nikako pravo glasa u odlukama ni oko početka, ni oko nastavka rata, ni oko bilo kojeg od događaja koji su nas zadesili u devedesetima, a koja ima ogroman problem s tim, upravo to pitanje postavi generaciji koja je u tom trenutku, nazovimo to tako, bila na straži. A to je generacija mog oca. I mislim da taj neki intergeneracijski razgovor, jer ipak neću reći svađa ili sukob, sigurno doprinosi, ne samo našem obiteljskom, već puno širem razumijevanju događaja kojima smo svjedočili. I zaista vjerujem u to: ako se ta generacija ne pozabavi svojim problemom, njihovi sinovi će se morati baviti njim.

Mi živimo upravo tu situaciju. Naslijedili smo probleme naših roditelja, a da ih nismo kreirali i pretpostavljam da imamo legitimno pravo pitati - zašto?

Uz pretpostavku da je gospodin Roko Markovina video film, je li mu se svidio? Je li ga “odobrio”?

- Sviđa mu se. Naravno, vidio je film, točnije jednu od zadnjih radnih verzija filma. Po njegovim reakcijama, zaista mislim da je zadovoljan. Ja sam, također, zadovoljan da je moj film ispunio i njegova očekivanja. Iako, u startu našeg razgovora o ovom filmu, insistirao sam na točnoj definiciji projekta: “Ovo jeste tvoja priča, ali je to ipak moj film.” Jako mi je žao što nije mogao biti s nama na premijeri, ali kako je moj otac preživio moždani udar prije nepuna dva mjeseca, još je u procesu oporavka, te ga niti ja, niti ostatak obitelji, a niti njegov liječnik jednostavno nismo htjeli dovoditi u situaciju da putuje 600 kilometara tamo i nazad, uz jedan ogroman emotivni stres, što je premijera ovog filma bila već i za mog brata i mene. Imali smo uistinu, jako dirljivu projekciju pred divnom sarajevskom publikom, koja je puno emocija podijelila s nama i duboko sam im zahvalan na tome. Divno je bilo prvi put pokazati ovu priču, upravo ovdje u Sarajevu, u natjecateljskom programu SFFa, pred punim gledalištem koje duboko razumije ovu našu obiteljsku, mostarsku priču.