Oliver Frljić za Oslobodjenje.ba: Još se zavaravamo da nešto odlučujemo

Strah, politički progon, društvena histerija i mehanizmi kojima se proizvode neprijatelji teme su koje "Vještice iz Salema" Arthura Millera čine aktuelnim i gotovo četiri decenije nakon nastanka. U režiji Olivera Frljića ova drama ne ostaje tek priča o Americi 1950-ih i progonu koji je obilježio McCarthyjevu eru, već postaje prostor za preispitivanje savremenih oblika političkog i društvenog nasilja.

Razgovor za Oslobodjenje.ba"Galeb" kao ogledalo nove generacije: Josip Stapić o umjetnosti i ambicijama

Nakon "Inkubatora", s kojim je gostovao u Sarajevu, Frljić se vraća pred ovdašnju publiku upravo "Vješticama iz Salema", koje će biti izvedene 9. oktobra u Narodnom pozorištu Sarajevo, u okviru ovogodišnjeg MESS-a.

Izvan kanona

U razgovoru za Oslobodjenje.ba govori o tome šta je u Millerovom tekstu prepoznao danas, strahu od drugačijeg mišljenja, savremenim "digitalnim lomačama", pritisku koji je tokom karijere plaćao i lično, ali i budućnosti demokratije u vremenu društvenih mreža i umjetne inteligencije.

Nakon "Inkubatora", ponovo dolazite pred sarajevsku publiku. Šta Vam je bilo važno donijeti s ovom predstavom?

- Ova predstava govori o globalnoj političkoj histeriji u kojoj živimo. U njemačkom društvu je rat u Gazi ovu histeriju doveo na novu razinu kroz sveprisutnu, ali neizrečenu maksimu: "Dok optužujem druge, ne mogu sam biti optužen." Sama predstava ovu histeriju pokušava prenijeti iz tematske na formalnu ravan. Ona ne podilazi onom recepcijskoj indolenciji s kojom se dolazi u kazalište i gdje očekujemo da autor misli za nas.

Kroz njih se vodi i jedna vrsta intertekstualnog dijaloga s fikcionaliziranom biografijom samog Millera i Marylin Monroe. Monolitnoj realističkoj strukturi Millerove drame kontrapunktirana je glumačka igra koja namjerno ulazi u polje povišene stilizacije. Izvedba se često svjesno opire kanonskim interpretacijama "Vještica". Zanimljivo, koliko je u određenom kontekstu Miller bio politički progresivan, toliko je kazališno ostajao konzervativan, ne uspijevajući usvom pisanju iskoračiti is sfere realističke reprezentacije.

Miller je "Vještice iz Salema" napisao u kontekstu političkog progona, ali priča o strahu, optuživanju i zloupotrebi moći očigledno nadilazi taj historijski trenutak. Šta ste Vi danas prepoznali u tom tekstu?

- Radikalnost ovog teksta danas leži ponajprije i u razbijanju jedne samonametnute iluzije o moralnoj superiornosti Zapada. Ta iluzija počiva na premisi da je taj isti Zapad ne može počiniti političko nasilje koje otvoreno prakticiraju sistemi s kojima se natječe za politički i teritorijalni primat. Miller nas također podsjeća da represija počinje jezikom moralne nužnosti, strahom od neprijatelja i uvjerenjem da je upravo sada vrijeme kada se moraju suspendirati principi koje inače volimo smatrati univerzalnim – ljudska prava, npr. sumnjati danas u dominantne narative tretira se ne samo kao moralni prijestup, već kao čin veleizdaje.

Postavite, ako se usuđujete, zdravorazumsko pitanje zašto palestinskom narodu ne šaljemo oružje da se brani dok to radimo s onim ukrajinskim, pa ćete vrlo brzo isprobati plamen digitalnih lomača koji se uvijek lako proširi i u fizičku realnost. Takvo pitanje još sumnjivije zvuči kad dolazi iz usta jednog deklariranog pacifiste.

U Vašoj režiji, koliko je važno da publika prepozna savremene paralele, a koliko ste željeli da ih sama pronađe?

- Nikada ne idem za nekim fiksnim značenjem. Uostalom, takvo značenje i ne postoje. Vjerujem da da publika neće previdjeti mehanizme političkog progona na koje danas nijedna sredina nije imuna. Sam Miller je progone koje su se dešavali u njegovo vrijeme, koje je vodio notorni McCarthy i Komitet za neameričke aktivnosti, namjerno izmjestio u drugi povijesni kontekst. Međutim, nije trebalo previše napora da se u Salemu prepozna Amerika Millerovog vremena. Moje "Vještice" pokušavaju Millerov tekst izmjestiti iz polja političke parabole u ono u kojem značenje počinje bježati našim ustaljenim očekivanjima.

Zbog takvog pristupa je u Zagrebu jedan dio tzv. stručne javnosti počeo ozbiljno politički halucinirati gledajući ovu predstavu, s namjerom da me diskreditira kao autora i da nahuška onaj nacionalno nabrekli dio hrvatske javnosti protiv moje malenkosti. Ništa novo osim idiotizma kojim se brani jednog autora ponavljajući na drugom autoru gestu njegovih progonitelja. 

Jer Miller je prihvatljiv dok govori o tamo nekoj Americi 1950-ih, ali postaje problematičan kad se kroz njega počnu zrcaliti naši politički demonolozi koji političke vještice spaljuju od onih iz Rija do današnjih dana. Progon političkih neistomišljenika dio je, nažalost, povijesti demokracije koliko i onih političkih sistema koji se ne trse predznakom demokratski. Jedina razlika je u metodama odstrijela i preferencijama odstrijeljenih – želite li umrijeti od gladi jer se vaši stavovi ne uklapaju u ideološke okvire liberalnog kapitalizma i njegove političke agende ili preferirate brzo umiranje padanjem kroz prozor ili ispijanjem čaja.

Skupa cijena

Vaš rad često izaziva snažne reakcije, a Vi o društveno osjetljivim temama govorite vrlo direktno. Je li Vas takav pristup tokom karijere ikada možda skupo koštao?

- Sve što sam radio me skupo koštalo – od zdravlja, financija, do nekih odnosa koji su pucali jer je čak i mojim salonsko-lijevim prijateljima često bilo previše ono što i kako radim. Sad plaćam zadnje rate u obliku depresije. Jedino za čim žalim je da su moje umjetničke i političke izbore nerijetko plaćali i bliski ljudi oko mene i članovi moje obitelji. Ali tako funkcioniraju sve državne mafije i oni koji za njihov račun ušutkavaju one koji su malo preglasni.

Danas se javni pritisak i osuda mogu proširiti mnogo brže nego ranije. Kako Vi gledate na promjenu načina na koji se proizvode strah, pritisak i društvene podjele?

Nevjerojatno mi je kad netko misli da mi još uvijek živimo u nekom prostoru slobode i slobodnih političkih odluka. Današnje tehnologije proizvode jedan do sada neviđen oblik društvene kontrole, one uvjetuju naše želje, emocije, strahove. Naš cijeli afektivni život je programiran kroz različite algoritme, naše političke preferencije također, a mi se još uvijek zavaravamo da nešto odlučujemo. Demokracija postoji još samo da bi održala privid postojanja neke opće volje ili volje većine, ali s voljom građana ona nema nikakve veze.

Politička desubjektivizacija koja se dogodila u sprezi demokracije, nereguliranog interneta i društvenih mreža izbrisali su i zadnje iluzije da mi kao građani nešto odlučujemo. Dosta razmišljam što će se dogoditi s demokracije u srazu s umjetnom inteligencijom. Uzmite hipotetski da umjetna inteligencija može donijeti političke odluke koje su daleko racionalnije, dalekosežnije i puno više u interesu općeg dobra od onih ljudskih. Treba li nam u tom slučaju još uvijek demokratska farsa? Možda je, paradoksalno, društvo bez ljudskih političkih odluka zalog neke bolje budućnosti. Jer što može biti gore od one koja je već pred nama?

Nakon brojnih predstava i godina rada, šta Vas još uvijek tjera da se vraćate temama koje otvaraju važna poglavlja i izazivaju publiku?

- Moram priznati da više ne znam koje su teme važne – klimatske promjene, umjetna inteligencija, ratovi koji postaju permanentni, ljudskost koja je rezervirana samo za neke, činjenica da se Amerika pretvara u otvoreno fašističku zemlju, Bosna koja ostaje politički disfunkcionalna i na rubu građanskog rata, Srbija koja otvorneo rehabilitira ratne zločince, Hrvatska koja stalno relativizira najsramotniji dio svoje povijesti i kriminalizira vlastitu antifašističku borbu...

Vjerujem da sve stranice današnjeg Oslobođenja ne bi bile dovoljne da se samo popišu teme koje su urgentne, a pred kojima kazalište zatvara svoje umjetnički krmeljave okice. Nažalost, u najnovijoj bipolarnoj podjeli svijeta mi smo se našli u onom dijelu koji je odlučio da ostatku dokaže svoju političku i etičku superiornost, pa makar za to sredstva bila neki novi genocidi i nikad veća nejednakost. Ali u općoj buci vremena u kojem svačije mišljenje može postati javno, sve je teže bilo što artikulirati. Često razmišljam o predinternetskim vremenima, kad se glupost i mržnja koji se danas izdaju pod imenom vlastitog mišljenja, ostajali u jednom ipak zatvorenom krugu. Vjerujem da je javni prostor bio malo čišći od sve ove mentalne kanalizacije koja se danas preljeva u naše živote iz internetskih šahtova.

PRIZNANJE ZA DECENIJE RADADino Mustafić dobio Zlatni lovorov vijenac: MESS je dio identiteta Sarajeva

Predstavu izvodi ansambl Zagrebačkog kazališta mladih, a u glavnim ulogama su Nikolina Prkačin, Ugo Korani, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Petra Svrtan, Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Ivan Jurković i Linda Begonja kao gostujuća umjetnica.

Frljić, osim režije, potpisuje i prijevod, dok je adaptaciju radio zajedno s dramaturgom Marinom Lisjakom.